Vrhunci i ostalo

Glazbeni program 60. Dubrovačkih ljetnih igara

• 
  Da bi se napravio rezime slavljeničkih 60. Dubrovačkih ljetnih igara trebalo bi pronaći i neki koncept istih, a to baš i nije lako, pa ćemo uzeti slobodu da kategoriziramo i umjetno posložimo izvjesnu vodilju kako bi se čitateljima što više približa slika događanja u glazbenom dijelu programa. Tako koncerte možemo podijeliti na koncerte–spektakle, koncerte–slavimo obljetnice, koncerte–po inerciji, koncerte–Koncerte i koncerte–ne znamo zašto su bili na programu, a ponekad su se navedeni pretinci poklapali. Bilo je i nekoliko onih za koje se nije znalo da su na programu sve do samog početka Igara ili onih koji su ubačeni zadnji čas, što također govori o znatnoj sporosti i neujednačenoj pažnji slaganja programa našeg ipak najstarijeg, najrenomiranijeg i svakako treba naglasiti najskupljeg festivala. A ako već trebamo nešto oštro prigovoriti to je izlazak programske knjižice nekoliko dana pred sam početak Igara, što govori o kojim se ansamblima i solistima radi, jer svjetska glazbena imena imaju više godina unaprijed ugovorene koncerte. Sjenu manjkavosti i neintrigantnost programa koja nas je pratila cijelo vrijeme festivala popratit ćemo brojalicom.
  
  Koncert–spektakli su oni koncerti u kojima rasuđivanje o samoj kvaliteti interpretacije izostaje, jer su to projekti koji okupljaju velik broj glazbenika i publike, financijski su uglavnom isplativi ili su zaštićeni svetošću i nedodirljivošću (to su kategorije naše kulturne provincije!) nekog svjetskog glazbenog imena, vrlo popularnog i medijski eksponiranog umjetnika. Takvi su bili koncerti na samom početku i kraju Ljetnih igara, prvi sa Zagrebačkom filharmonijom i solistima sopranisticom Nadjom Michael i tenorom Zoranom Todorovichem, zadnji s orkestrom Philharmonia of the Nations, dirigentom i pijanistom Justusom Frantzom, Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić i solistima sopranisticom Valentinom Fijačko, altisticom Dubravkom Šeparović- Mušović, tenorom Tomislavom Mužekom i basom Lucianom Batinićem te koncerti sopranistice Inve Mule i violinista Vadima Rjepina.
  
  Šteta što koncert–slavimo obljetnicu s pianisticom Dubravkom Tomšić nije imao sveobuhvatniji doživljaj, jer je bio veliki raskorak u kvaliteti Dubrovačkog simfonijskog orkestra i solistice koja je briljirala, a oni se upinjali da dosegnu kvalitetu. Još jedan obljetnički bio je onaj Zagrebačkog kvarteta koji se preklapa s kategorijom koncerta–ne znamo zašto su bili na programu. Takvim se može nazvati i onaj klavirskog dua Pavica Gvozdić – Vladimir Krpan.
  
  Koncerti–po inerciji su koncerti onih ansambala koji se nalaze na programu jer je to tako godinama, kao da su Igre zrcalo u kojem svake godine moramo konstatirati napredak ili nazadovanje njihove glazbene kvalitete i biti prisiljeni pratiti kronologiju njihove biografije, što ne isključuje nekad i dobre nastupe. Zagrebački solisti, Varaždinski komorni orkestar, Dubrovački simonijski orkestar svakako pripadaju u tu kategoriju. Još poneki koncert bi bio primjereniji nekoj redovitoj zimskoj sezoni npr naše metropole, kao što su nastup gudačkog kvarteta Porin, trija Kajana Pačko (violončelo), Marija Pavlović (klarinet), Martina Filjak (piano) ili dua Laura Vadjon (barokna violina) – Laurence Cummings, čembalista svjetskog glasa, ali u ovoj kombinaciji i ne baš s najboljim rezultatom.
  
  A koncerti-Koncerti su oni koji imaju razlog uvrštavanja u program i koji podliježu (ah napokon!) britkoj i konstruktivnoj kritici (jer ovi prethodno spomenuti su bili često beznadno nenadahnjujući za kritičare). Tu se ubrajaju koncerti gudačkog kvarteta Tartini, duo Luka Šulić (violončelo) – Petrit Ceku (gitara), vokalni ansambl Lado, klavirski duo Alexsander Ghindin – Nikolay Petrov, gitaristički duo (dobitnici ovogodišnjeg Orlanda) Zoran Dukić – Maroje Brčić, komorni gudački ansambl Wiener Concert Verein sa pianistom Paulom Badurom-Skodom (kao solistom već na zalasku), te Handelova opera Acis i Galatea, koji su mogli izazvati zanimanje publike.
  
  Simfonijski orkestar HRT-a (na čijem su se programu našli između ostalog Papandopulovi Lapadski soneti Iva Vojnovića, čiju godinu obilježavamo) i Dubrovački komorni zbor su najavljeni zadnji tren ili čak tijekom Festivala kao da se dvojilo o njihovom nastupu ili je ostao višak novca, razlozi će nam ostati nepoznati, jer oba ansambla mogla su upasti u neku od prethodno bavedenih kategorija.
  
  Jazz koncert dua Jacky Terrasson (piano) i Philip Catherine (gitara), trio gitara Pineiro Nagy – Pedro Luis – Vieira da Silva, i u programu plus nastup Jazz World Fusion sastava sa slavnim Steveom Hackettom – koncerti su u čiju se kvalitetu ravnatelj glazbe zasigurno najbolje razumije – razbili su neugodne nakupine glazbenog programa Igara, obljetnice, koncerte umjetnika različitih kvaliteta.
  
  Vodstvo glazbenog dijela programa Igara napokon bi trebalo početi razmišljat koliko profesionalno, pasionirano i promišljeno obavlja svoj posao, jer tako skupi i ugledni Festival, čija okosnica jest ili bi trebala biti glazba, mora na programu bez iznimke imati provjerenu kvalitetu ili kvalitetu koju su sposobni prepoznati, a ne koncerte – obljetničke, po inerciji, ubačene naknadno, one za koje ne znamo zašto su na programu. U Dubrovniku je nedavno završio festival Julian Rachlin and friends i gotovo je svaki njegov koncert bolje programski i izvođački osmišljen nego oni ponuđeni tokom Igara. To je činjenica o kojoj bi se trebalo razmisliti. Ovaj osvrt teško da će pokrenuti ili promijeniti stav, teško da će utjecati na uzdrmavanje nečije pozicije, pa se možemo samo nadati nekim novim, probuđenijim situacijama, ljudima i događajima.
  
  © Marija Grazio Tolj, KULISA.eu, 13. rujna 2009.

Piše: