Oproštaj s Peristilom uz Don Carlosa

55. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Ivan Repušić, red. Petar Selem

• 
  
  Bio je to pomalo tužan oproštaj s Peristilom kao predivnim, jedinstvenim, neponovljivim ambijentom za održavanje opernih predstava. Naravno da se moramo složiti s konzervatorima da treba sačuvati taj biser (upravo boli gledati teško oštećeni zadnji lijevi stup), ali možda se moglo naći neko kompromisno rješenje. Možda je trebalo postaviti najstrože uvjete i dopustiti samo one izvedbe koje ne predviđaju ni najsitniji zahvat koji bi mogao naškoditi tkivu slavne rimske građevine. Sjetimo se samo nikada nedosegnutih prvih Aida i Nabucca i scenografa Rudolfa Bunka koji je na scenu stavljao samo sitan detalj, najnužnije, neophodno. Peristil toliko govori sam za sebe da je sve što se na nj postavi posve suvišno (primjerice bazen u ovom Don Carlosu). Ali, tako je kako jest, odluka je donesena. Meštrovićev Kaštelet i Galerija nikada nisu pronašli zamjenu, Gripe su se preklani u Trubaduru pokazale posve neprimjerenima. Hoće li Prokurative biti bolje? Ostaje vidjeti. U najboljem slučaju bit će to samo izlaz u nuždi, Peristil se nikada i nikako neće moći zamijeniti ni nadoknaditi.

  Možda su i sudionici posljednje operne predstave na Peristilu bili toga svjesni! Kao da im je to teško padalo pa su, pogotovo u prvome dijelu, usporili tijek izvedbe, ne toliko u samome trajanju koliko u nekom mlakom slijedu događanja. Još smo ranije zaključili da Don Carlos sa svojim kompliciranim međuljudskim odnosima nije najidealnija opera za izvedbu na otvorenom prostoru  i ta, uvjetno rečeno, prepreka, može se toliko ne osjetiti tek onda ako su protagonisti iznimno snažne umjetničke osobnosti koje mogu povući i onda kada se na sceni odvijaju prizori koji ne djeluju spektakularnošću nego isključivo dubokim psihološkim sadržajem.
  
  Tako su dva remek-djela, dva dueta dubokih muških glasova, Filipa i Pose te Filipa i Velikog inkvizitora, protjecali bez potrebne unutrašnje dinamike jer Ivica Čikeš u njima nije imao ravnopravnog partnera. Naš nacionalni prvak na svom umjetničkom vrhuncu, krasna glasa blistavih visina, potpuno je ovladao likom španjolskoga kralja i učinio ga neprijeporno središnjom figurom izvedbe. Filip to i jest u operi, jer su sukobi u njemu najsnažniji, što je Čikeš mogao i znao donijeti. Ne čudi da je upravo njegovim veličanstvenim monologom izvedba zaživjela!

  Ali, uz Filipa bi se trebao naći Posa, nositelj slobodarskih ideja, u idejnom smislu pokretač radnje, a to bariton Leonardo Lopez Linares posve sigurno nije bio. On je korektno pjevao ali je scenski bio toliko blijed, da se izvrnuo i njegov kompliciran odnos s Don Carlosom. Umjesto da on usmjerava infanta, tenor Gustavo Porta, nedvojbeno jače osobnosti, vodio je njega. Tako je primjerice dramaturški iznimno bitan detalj, kad u prizoru auto-da-féa Posa traži mač od Carlosa, prošao gotovo neprimjetno. Branislav Jatić kao Veliki inkvizitor nije ponovio impresivnost svojih zagrebačkih nastupa u toj ulozi, a ni Ozren Bilušić nije ulozi Redovnika podao ono značenje kakvo su joj davali neki prethodnici. Tako je Don Carlos kao opera dubokih muških glasova, bio prepušten Čikešu te flamanskim izaslanicima i fratrima.

  Žene su ovaj put iznijele pobjedu, počevši od nebeskoga glasa Marije Kuhar Šoša preko ne toliko dramatski snažne koliko profinjeno muzikalne Khatune Mikaberidze  kao Princeze Eboli do glasovno, pjevački i interpretativno izvrsne Gabriele Georgieve u ulozi Elizabete de Valois.

  Dirigent Ivan Repušić pružio je nekoliko muzikalno prekrasnih odlomaka, ali mu je izbjegla dramaturška koherentnost, što ne treba čuditi kad u operi sa šest protagonista postoje samo dvoje koji to jesu u punom smislu riječi. Orkestar je bio korektan, zbor (zborovođa Ana Šabašov) također, ali to ipak više nije onaj slavni splitski operni zbor.

  Bio je to Don Carlos bez većih nedostataka, ali i bez naboja – što je pokazao i neuobičajeno mlak pljesak publike – kao slika neke teško zatomljene tuge za izgubljenim Peristilom.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 7. kolovoza 2009.

Piše: