Istinska Verdijeva heroina Gabriela Georgieva

55. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Ivan Repušić, red. Georgij Paro

• Nakon Carmine Burane, jedine premijerne glazbenoscenske izvedbe na 55. Splitskom ljetu, uslijedile su dvije operne reprize Nabucco i Don Carlos na Peristilu, 22. i 24. srpnja odnosno 30 srpnja i 1. kolovoza 2009. Atmosfera u srcu Dioklecijanova grada, izrazito topla i nabijena emocijama, kao da se dočekuju stari prijatelji, posebno kada je riječ o omiljenom Nabuccu. Brojna uprizorenja prve Verdijeve uspješnice širom svijeta svaki put iznova aktualiziraju povijesnu okosnicu radnje, stradanja židovskog naroda kroz stoljeća, uz asocijacije koje dodiruju misterij ljudske tragike s više ili manje ukusa i umjetničkih kriterija. Ono što se događa s pokušajima prodora prema novom glazbenoscenskom izrazu, novim čitanjima i drugačijoj ekspresiji scene, nerijetko završava u plićacima prozaičnosti i konvencionalnosti.
  
  Brojna uprizorenja Nabucca na Peristilu, od kojih je ovo posljednje postavljeno 2003. u režiji Georgija Para, imala su za cilj na zadanoj kamenoj sceni izgraditi efektan i oku ugodan, kostimiran scenski spektakl koji bi, uz malo sreće, trebao povremeno pokrenuti emocije publike i postići psihološku uvjerljivost koja razotkriva različite planove zbivanja. Parova namjera da se slijedi Verdijeva ideja afirmacije duha pravde i slobode, da se na sceni rekonstruiraju živi i jasni likovi i ideje bez egzotike i površne patetike, funkcioniraju i dalje, ma koliko da bi širi zamah i intenzivniji unutrašnji doživljaj mogao udahnuti novi polet i tempo bliži suvremenim konotacijama. Gotovo sve je o vrlinama i manama predstave ponavljano iz godine u godinu, od jednostavne i dobro uklopljene scene (Dinka Jeričević), do određenih nelogičnosti kostimografije (Irena Sušac i Leo Kulaš) ili neodmjerenog scenskog pokreta (Miljenko Vikić). Ukratko, uvjerljiv i ležerniji stilsko-koncepcijski pristup koji računa i s podignutim emocijama i željom da se cijela slika više dopadne nego li otkrije nešto novo na širokoj freski ljudske patnje i iskušenja.
  
  Umorni Nabucco
  
  Glazbena strana izvedbe oduvijek je privlačila više pozornosti publike koja je od prvog peristilskog Nabucca daleke 1962. zavoljela Verdijevo djelo zbog njegove jednostavnosti, pjevnosti, kolorističke palete koja je harmonijski i ritmički nepretenciozna, ali dramatski inventivna. Ako se dijelovi opere i kreću maticom Bellinijeve i Donizzetijeve romantične melodrame, oduševljava toplina i vitalnost nepogrešivih melodija patriotskog ozračja. Konačno, novi glazbeni junak postaje zbor koji je nositelj glave ideje, reprezentant nacionalne i religijske zajednice, trijumf kolektiviteta nad individualnom i privatnom sferom. Recitativi, arije, himne, marševi i zbor učinili su da glazba maestra iz Buseta od 1842. postane pronositeljem duha risorgimenta s naglašenom nacionalnom pozadinom. Dirigent Ivan Repušić, koji je zamijenio naglo oboljelog Vjekoslava Šuteja, dobro poznatoj partituri prišao je poletno i razmahana pokreta. Slojeviti Verdijev glazbeni slog nije nimalo jednostavan i zahtijeva pojačanu koncentraciju kod naglih promjena, dramskih naglasaka i dobro odabranih tempa.
  
  Pretopla ljetna večer utjecala je na pad koncentracije, gubile su se suptilne nijanse, a dramska se ekspresija često nadoknađivala intenzivnim forte tonovima u gotovo svim orkestralnim sekcijama. Sve je to imalo odraza i na kvalitetu solističkih i zbornih nastupa. Nažalost, glumački uvjerljiv i inače adekvatnog zvučnog tona, danak je platio Kiril Manolov u ulozi Nabucca koji u oba nastupa poslije velike arije Dio di Giuda (6. slika) s krajnjim naporom dolazi do kraja predstave. Ivica Čikeš udomaćio se ulozi Zaccarie, lijepog i plemenitog basa ali i povremene opasnosti od naprezanja i glasovne premorenosti. Saša Jakelić (Ismael), Božo Župić (Balov), Vinko Maroević (Abdalo) i Snježana Katić (Ana) korektni su u okviru predviđenih zadataka, dok se svakako više moglo očekivati od glumački adekvatne ali vokalno donekle nedovoljno ekspresivne Fenene Terezije Kusanović. Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) promjenjive sreće, a tek na repriznoj izvedbi poletan i discipliniran u centralnoj točki Va pensiero.
  
  Sjajna Gabriela Georgieva
  
  Namjerno smo za kraj ostavili nastup Gabriele Georgieve, prvakinje Sofijske opere, koja je već poznata publici u Hrvatskoj, napose onoj u Splitu. Ako njezin glas i nema dramsku snagu njezine velike učiteljice i uzora Gene Dimitrove, Georgieva je prava Verdijeva heroina u svim elementima pakleno teške uloge Abigaile. Izjednačena tonska skala, ekspresivna koloratura, psihološko produbljivanje teksta i sjajna karakterizacija lika osobine su umjetnice koja se ne susreće često u domaćim produkcijama. Dodamo li tomu i interpretaciju lika Elizabete u Verdijevom Don Carlosu, koja je još bliža mladodramskom sopranu (lirico spinto) Georgieve, onda je pred nama sopranistica izrazito bogate skale dinamičkih nijansi, kontroliranog i profinjenog ukusa, kakvu već godinama nismo čuli na carskom Peristilu.
  
  Bez Georgieve, pokazalo se, Verdi bi ove godine u srcu grada ostao u koječemu zakinut, često na nivou fikcije koju već godinama gledamo tragajući za zaboravljenim peristilskim kreacijama.

  © Tonći Šitin, KULISA.eu, 5. kolovoza 2009. 

Piše: