Svečani kazališni čin

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan Repušić

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan RepušićIzvedbom jednog od najizvođenijih pa prema tome i najpoznatijih djela glazbene literature, opere Madame Butterfly, da budemo precizniji Madama Butterfly, Giacoma Puccinija Rijeka je potvrdila svoju bogatu kazališnu tradiciju. Još prije dva stoljeća, 1805. u njoj je svečano otvoreno Adamićevo kazalište, tada jedno od najljepših u srednjoj Europi, u kojemu su djelovali otac i sin Zajc, navedeni kao Giuseppe i Giovanni Zaytz. U tom Teatru civicu koje je moglo primiti tisuću šesto gledatelja, praizvedena je 1860. Zajčeva Amelia. Nakon što je ono srušeno, sagrađena je i 1885. otvorena sadašnja zgrada, djelo, kao i zagrebačka, bečkih arhitekata Helmera i Fellnera, koja može primiti oko 1300 posjetitelja. Kazalište se najprije zvalo Teatro civico, od 1913. Teatro comunale Giuseppe Verdi, od 1946. Narodno kazalište, a od 1953. Narodno kazalište Ivan Zajc. Riječko općinstvo prvo je u Hrvatskoj prisustvovalo izvedbama brojnih talijanskih opera, ali i prvim izvedbama Wagnerovih Majstora pjevača te Tristana i Izolde, Berliozova Faustovog prokletstva i nekih drugih djela. U njemu je 1899. gostovala čuvena Sarah Bernhardt u Dami s kamelijama, 1913. je koncertirao glasoviti violončelist Pablo Casals, 1915. violinist Jan Kubelik a 1920. svirao je orkestar Artura Toscaninija. Giacomo Puccini bio je 1895. nazočan dvjema izvedbama svoje Manon Lescaut, dvije godine poslije njezine praizvedbe u Torinu.

    Kristina Kolar (Suzuki), Stjepan Franetović (Goro), Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan RepušićOvaj mali uvod podsjetnik je na to da je riječka operna tradicija iznimno bogata, a Puccini je zacijelo skladatelj koji je u njoj postavio najviše izvedbene standarde. Uostalom kvaliteta ansambla i mjeri se njegovim dometima u djelima tzv. željeznog repertoara koji dobro poznajemo i točno znamo što od izvedbe očekujemo. Da su toga itekako svjesni riječki operni djelatnici i njihovi gosti, pokazala je i druga premijera ansambla ove sezone – Madame Butterfly. I to već prvim taktovima! Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca ponovno je zazvučao kao visoko profesionalno tijelo, koje pod sigurnom rukom dirigenta koji ima viziju i zna što hoće kao što je Ivan Repušić, postiže visoke umjetničke domete. Kad se zastor podignuo, ukazala se lijepa, jednostavno riješena scena Ive Knezovića, i sve je bilo spremno da nam priredi užitak za uho i oko. I to se dogodilo! Prisustvovali smo izvedbi koja bi zadovoljila kriterije i mnogo veće sredine nego što je riječka, u kojoj se neka dostignuća mogu vrednovati svjetskim mjerilima, a izvedbena cjelokupnost omogućuje slušatelju odnosno gledatelju da kao primatelj bude sudionik svečanog kazališnog čina. A da je to tako, pokazao je srdačan i dugotrajan pljesak upućen svima koji su se, činilo se, s radošću i maksimalnim zauzimanjem trudili da u najljepšoj mjeri iskažu sve vrijednosti ove velike glazbene tragedije.

    Hui He (Cio-Cio-San), Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan RepušićU središtu pozornosti bila je, posve očekivano, tridesetšestogodišnja kineska sopranistica Hui He. Međunarodno priznata, posebice kao Cio-Cio-San, dokazala je opravdanost tih priznanja. Na svom, kako nam je rekla, pedesetosmom nastupu u toj zahtjevnoj ulozi ostvarila je cjelovitu kreaciju koja nije imala isključivo obilježja Dalekog istoka nego općeljudski karakter, što Cio-Cio-San uostalom i jest. Uz fare di bambola (ponašanje poput lutke) što izluđuje Pinkertona, a koje je ona tako rafinirano izvela, u prvome činu, pred nama ja stajala čvrsta i odlučna žena koja se punim srcem prepustila ljubavi i, nakon što je odbačena, smogla snage da u uzvišenosti te ljubavi prema čovjeku koji to ne zaslužuje pridonese najveću žrtvu – odrekne se djeteta u vjeri da će to biti za njegovo dobro. I naravno, pod tim teretom počinja samoubojstvo. Hui He imala je taj potencijal ne samo u naglašenoj muzikalnosti i u snažnom i toplom zaobljenom glasu dramskog soprana koji je jednako sigurno vodila kroz nježnu liriku kao i duboku dramatiku a da nijednom nije ispustila kontrolu, nego i u suptilno razrađenoj scenskoj igri koja je savršeno bila u službi Puccinijevih opširno napisanih didaskalija a još više njegove glazbe. Nije doduše lijepo otpjevala visoki Des prigodom dolaska Butterfly, što Cio-Cio-San takva glasa rijetko i čine, ali to je zanemarivo pred silinom osjećaja koje je u nama pobudila, pred snagom umjetnosti koja se nije rasipala izvanjskim gestama nego jednostavno izlazila iz nje kao jedina mogućnost postojanja i djelovanja. I, što nije zanemarivo, dikcija talijanskog jezika joj je uzorna pa se lijepo razumjela ne samo svaka riječ nego i svaki slog. Znajući koliko je zahtjevan Puccini bio u izboru riječi i koliko je pritiskao svoje libretiste tražeći od njih upravo ono što je zamislio, to je vrlo važno.

    Davor Lešić (F. B. Pinkerton), Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan RepušićNaći se na sceni uz takvu umjetnicu nije bila nimalo laka, ali samim tim poticajnija zadaća za njezine partnere. Davor Lešić, maksimalno koristeći svoj atraktivan izgled, s uspjehom je prikazao lik beskarakternog mornaričkog časnika koji život drugoga podvrgava vlastitom zadovoljstvu i tek se na kraju kaje. Pokazao je zvučne, sjajne zaobljene belkantističke fraze u visokom registru i pouzdanost. Teško bi bilo naći drugoga tenora koji će u samo mjesec dana prvi put u karijeri otpjevati tako različite uloge kao što su Vezir u Sunčanici i Pinkerton. To bi bio velik napor i za pjevača mnogo većeg iskustva. Jasno je da kazalište s takvim tenorom lirico spinto u angažmanu ima riješen najveći solistički problem, ali bi, znajući da se od njega može s punim pravom nakon već pokazanog očekivati još mnogo više, što on i dokazuje stalnim napretkom, i samo trebalo više uložiti u njegov optimalan razvoj a ne samo maksimalno ga koristiti.

    Kiril Manolov osvaja već samim nastupom i dobrotom što izbija iz cijela njegova bića pa je te osobine upravo ulio u lik konzula Sharplessa. Velika glazbeno-scenska osobnost, ponovno se potvrdio u cjelovitosti interpretacije. Kristina Kolar je lijepim glasom i uvjerljivom scenskom igrom oblikovala lik odane Suzuki. Pjevački superioran ali scenski nedovoljno ljigavo udvoran bio je Stjepan Franetović u ulozi Gora, ponešto prigušen Marko Fortunato kao Yamadori, svježa Ivanica Lovrić u ulozi Kate Pinkerton, uvijek pouzdan Dinko Lupi kao ujak Bonzo. I brojni drugi interpreti malih uloga bili su na visini općeg dometa. I dok je orkestar, u verističkoj operi neophodan temelj, bio odličan, zbor nije bio na istoj razini. U prvom činu mjestimice preagresivan, iskupio se tek u profinjeno izvedenom coro a bocca chiusa (mrmoru).

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Giacomo Puccini, Madame Butterfly, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ivan RepušićIvan Repušić nastavlja velikim koracima. Nakon La Bohème došla je Madama Butterfly, nesporno krupni zalogaj i za mnogo iskusnije. Našavši se pred partiturom koja vrvi zamkama a vrlo lako isklizne iz ruke, pokazao je ne samo raskošan talent nego i sigurno vladanje djelom i njegovim mnogim i raznolikim zahtjevima u stalnoj mijeni između lokalnog kolorita i snažnih proživljavanja protagonistice. Optimalno je sjedinio vlastiti pristup i nesumnjivo snažan utjecaj izvrsne Cio-Cio-San podcrtavajući tako sve vrijednosti partiture. Ovakvo čitanje Madame Butterfly nije ni u jednom trenutku prešlo u sentimentalnost nego je uvijek zadržalo elementarnu snagu najdublje, istinske, nepatvorene emotivnosti, koja dovodi do jedino mogućeg, tragičnog ishoda.

    Predstava je scenski prenesena iz zagrebačke Opere (premijera je bila 2000). Uz već spomenutu Knezovićevu lijepu scenu i osvjetljenje, tu su i autentični kostimi Barbare Bourek, pa je cijeli scenski okvir čistih linija pomogao ostvarivanju redateljske koncepcije Dore Ruždjak Podolski, koja je u ovih osam godina evidentno sazrela. Posve se usredotočila na bit dramskog događanja odbacivši neke, rekli bismo, gotovo nestašne detalje kao npr. posipanje mladenaca cvjetnim laticama, što je u prethodnoj zagrebačkoj izvedbi nepotrebno odvraćalo pozornost. Potpuno se usmjerila na bit radnje razrješavajući odnose između protagonista, a oni su joj zdušno u tome pomagali.

    Bila je to Madame Butterfly oslobođena nepotrebnih nadgradnji i u interpretaciji, proizašla isključivo iz Puccinijeve partiture. Na taj je način djelo zasjalo u svojoj potpunosti, u svoj svojoj dramatskoj, pa i tragičnoj ljepoti. A lišeno suvišnog, djelovalo je izvornom snagom. Osjetili su to i izvođači pa su mu se potpuno predali. Osjetila je to i publika, pa nije štedjela nagraditi ih pljeskom kakav se dugo nije čuo na ovim prostorima.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 24. studenoga 2008.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...