Postmoderni Spli'ski akvarel

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ivo Tijardović, Spli'ski akvarel, red. Krešimir Dolenčić, dir. Ivo Lipanović

• Tijardovićeve su operete u Splitu oduvijek dočekivane s posebnom radošću, ali i znatiželjom koja je osluškivala novo vrijeme, suvremene percepcije i senzibilitet koji se mjeri novim kušnjama i interpretacijskim receptima. Premijerno uprizorenje Spli'skog akvarela na pozornici HNK u Splitu 14. studenoga 2008. donijelo je pregršt novih bizarnosti u životu velovaroškog puka, dodirnulo stare strepnje i emocije te se zaputilo uzletima mašte i duha koji će lokalnoj boji dodati nove energije i prasak ritma suvremenog svijeta. I ponovo sve to u prepunoj dvorani kazališta u kojoj su mahom znalci svake Tjardovićeve arije i njegovih glenda, uzdasi koji su nove akvarelne slike pratili s nostalgijom i neizrecivim melankoličnim uspomenama.
  
  
  
  Gledali smo dosad razna uprizorenja popularne operete, doživljavali Tijardovićev svijet na različite načine, svjesni da je sve to odavno već dio legende, simbola koji se na različite načine premeće u mit. I uvijek iznova, napose kada je o Tijardoviću riječ, provjerava se funkcionalnost jedne iluzije, pokušava jedno amblematsko djelo kontekstuirati u vremenu kojemu su sjećanje i san ostali neprijepornim dijelom malograđanske idile, ali i kamen kušnje za nove pristupe i privlaćenje publike koja sve manje poznaje varoški ambijent.
  
  Nova produkcija Akvarela, koju potpisuju Krešimir Dolenčić, Ivo Lipanović, Vesna Režić, Ana Savić Gecan, Snježana Abramović Milković, Deni Šesnić, Damir Punda i Neven Radaković, zaplovila je ulicama Splita nošena živopisnim fragmentima koji su se lirski rasplinuli u grotesknu fantaziju i glazbenu čaroliju koja je, po svemu sudeći, konstanta koja osigurava besmrtnost ovoga djela.
  
  Delikatno i za oko i za uho
  
  Redatelj Krešimir Dolenčić imao je delikatan zadatak u kojemu se našao treći put zaredom, pa tajni oko Tijardovićeve operete koja slavi svoj osamdeseti rođendan nije bilo. Cilj je bio isti – potražiti ljude iz puka, prepoznati svakog od njih, vratiti se izvorima i životu samom, veselju i tugi kasnih dvadesetih 20. stoljeća i od svega toga napraviti kazališni praznik osobite vrste. No, vremena su se promijenila, ritam života naglo je ubrzan, paradigma informatizacije zadominirala, novi su simboli i stil života, unutrašnjost lika ustupa mjesto posredniku a on je samosvjestan i ironičan.
  
  Dolenčićev posmoderni pristup nudi novi koncept kojemu autentičnost malo znači, kalamburska fantazija računa s ekstremnim stilskim pluralizmom koji završava u mješavini detalja iz raznih perioda. Osvrt na tradiciju i ono što je bilo završavaju u kolažu, granice između kiča i umjetnosti (u scenografiji, kostimima, koreografiji pa i glazbi sa samba ulomcima!) brišu se, stilovi se sudaraju, neo-eklektika je dobro došla, upotreba svega i svačega (pa i samog sv. Dujma!) čini ovaj koncept ljušturom za razne eksperimente.
  
  Budućnost koja predstoji pitanje je daljnje reciklaže i interpretacije. Uostalom, starih istina nema, ukinute su dogme i opći kanoni (stari Split je anakronizam u trećem činu operete koji blista u pisti nove sunčane Rive!), pop-kultura i pornografija, medijalna otvorenost, parodija slika su postmoderne. Dolenčićev melankolični postmoderni soul koketira na obje strane, on varira melankolične uspomene platonskih ideala i trivijalne svakidašnjice, živopisni fragmenti idu ponekad do podrobnosti naturalističkog karaktera (sjajni prelet agenta sa šeširom i u baloneru, slučajne asocijacije na uglednike, ali i ishitreno angažiranje sv. Dujma u lutriji!), da bi s druge strane operetu začinio neurotičnim signalima novog egzibicionizma (samba i donje rublje brojnog muškog ansambla).
  
  Dolenčić se koristio se svim rekvizitima i spektakularnim efektima (drugi čin u Bosni kao wellness centar, treći na bijeloj Rivi i šetačima s naočalima, ili kič scena s barkom i lunom u zadnjoj sceni prvog čina), zaoštrio je humorne i burleskne momente, uskovitlao ritam scenskih događanja. Uvjerljiviji u pokretanju masa, Dolenčić tek asocijativno dodiruje individualne sudbine koje u Tijardovićevoj glazbi i tekstu žive u rasponu od lirskog sna do čulne tragike i goteske.
  
  U nastojanju da Akvarel djeluje svježe, sočno i duhovito, trenuci s mogućim metaforičkim podtekstom svedeni su na minimum. Nastojanja da konkretan prostor ispuni fizičkom akcijom rezultirao je ponekad i nepotrebnom gužvom (napose u trećem činu) i neizbježnim kičem (drugi čin), premda se rušenje konvencija češće nadoknađivalo zašećerenim ružičastim fikcijama s namjerom da se gledatelju dopadne, nego li da mu nešto novo otkrije.
  
  Najposlijetku, daroviti Dolenčić potiho je krenuo u eksperiment s Tijardovićem otškrinuvši vrata medijalnoj otvorenosti i mogućem ritmu promjena kojega je teško pratiti ali je sasvim razvidno da se i prostor i vrijeme transformiraju u društvo spektakla, da je autonomija autentičnog svjedočanstva splitskog glazbenog barda podložna razaranju i oslobođena ekskluzivnosti. Postmoderna sve ljudsko svodi na prolaznost i izgubljenost, osjećamo se bespomoćnima kao da je povijest civilizacije upravo povijest odricanja. Da li će još više modernosti donijeti nova iscjeljenja i treba li se nadati uskoro novom Spli'skom akvarelu, ali po motivima marginaliziranog Ive Tijardovića.
  
  Ideje redatelja slijedila je scenografkinja Vesna Režić koja je posebno šagalovskim ugođajem letećih kuća ili bjelinom Rive kojom dominira maketa Katedrale ostvarila stilski harmoničnu sliku umnožavajući prostor za igru. Kostimografkinja Ana Savić Gecan bila je promjenjive sreće, njezini su kostimi proizlazili iz slikarskog doživljaja, kolorita epohe i boje prostorne atmosfere u kojoj se tamnim i pastelnim tonovima slika velovaroški puk, dok je koloristički kontrapunkt rezerviran za ne uvijek najsretnije kostime Perine ili kič pojavu sv. Duje, uz mornare i građane na Sudamji. Snježana Abramović Milković predvidjela je efektnu i erotikom nabijenu koreografiju američkih mornara i Perine u ritmu sambe, dok su druge intervencije (napose ona u 2. činu) ostale na nivou rutine (koja se u slučaju forsiranih mornara u 3. činu pomicala prema burleski). Reflektorski mlazovi Denia Šesnića blještavilom su otklonili često poželjniji sfumato, premda je paleta boja odgovarala žanru operete, kao što su skriveni mikrofoni Damira Punde u pojedinim slučajevima kao i snimljena glazba stvarali nerealno bučan dojam, koji će se s vremenom izgubiti.
  
  Tijardovićeva glazba ipak u sjeni
  
  Akvarel je Tijardovićev biser, zaseban i ispunjen lirikom i bojama Splita više od ijednog njegovog djela. Sve je tu intima jedne sredine, duhovna utopija u kojoj se živjelo a koja je pretvorena u fetiš! Ono što ostaje od te razglednice upravo je glazba, tiha i sjetna, bučna i strasna, nastala brzo, gotovo na dah, lazurna i često nedorađena kao i život ljudi koji se slika srcem.
  
  Brojne ranije izvedbe Spli'skog akvarela scenski plošne i statične, svoj su forte imale u glazbenoj izvedbi, pjevačima i zboru! S vremenom situacija se izmijenila, šansa je dana mladim glumcima i studentima, eksperiment u teatru i nova čitanja udaljila su se od kazališne sofitikacije. I ove godine, kao nekoliko ranijih puta, glazbenim dijelom operete ravnao je iskusni i raspoloženi Ivo Lipanović, koji je pridonio da se raspjevana i vesela glazba predstavi u bučnijoj varijanti, dok je onaj tihi i gotovo nostalgični pjev gubio i kod solista i zbora. Razumije se, treba dosta umijeća da se pripreme i prate brojni mladi pjevači i glumci, od koji su neki prvi put zapjevali na pozornici. Reprizne izvedbe donijele su više sigurnosti i sklada u nastupu.
  
  Ivica Čikeš, kao Toma Sale, potvrdio je svoje pjevačke kvalitete, premda ostaje prostora za nadahnutiju doradu verbalnog iskaza. Valentina Fijačko više impresionira dorađenim vokalnim nastupom svoje Marice, ali i simpatičnim nastojanjem da dohvati čakavsku intonaciju. Saša Jakelić pred velikim izazovom Tonča kojega je donio prirodnim i toplim glasom, suzdržane geste ali bez veće razigranosti i inicijative, što će s vremenom biti prevladano.
  
  Perina Jelene Bosančić zvonka, efektna, spremna na iznenađenja, ali toj talentiranoj studentici glume ostaje još prostora za autentični pristup vrckavoj djevojci. I student Goran Marković kao Lešandro iznenadio je ležernošću i sjajnim plesnim nastupom. Ipak tri su glumca dali glavni biljeg predstavi: Tonći Banov, kao nezamjenjivi i jedinstveni Zenzo, Joško Ševo, kao opsjenar Salko bogatih modulacija i Ratko Glavina, kao Stanko neumoran u stalno novim varijantama svoga talenta. Upravo su oni kartotekom asocijacija stvarali svojevrsni san, ekspresivni kontrapunkt deziluzije, tragike i komičnosti, odbjeglih snova i prolaznosti, intenzivno i s vatrometom dosjetki i efekata!
  
  Miroslav Ljubičić, bučni i angažirani gazda Pera, Ivan Jakus nadahnuti Mikula, Mirko Kraljev sasvim novi i neobični Fanat, Tajana Jovanović maksimalno predana i spremna Jovana, Frane Perišin pomalo opušten ali glasom raskošni sv. Duje i konačno četvorica američkih mornara (Antonijo Franić, Duje Grubišić, Matija Kačan i Ivo Perkušić) spremnih i raspoloženih za svaku glendu i ritam života. Tu je i niz epizodista, dio baletnog zbora, koji su obogatili pojedine scene i sugestivno donijeli niz detalja (kao Barbara Sumić, Dario Tvrdić i dr,).Zbor HNK (zborovođa Neven Radaković) tek mjestimično u punom sjaju, jasne dikcije i finog fraziranja. Svakako više se očekuje u a capella nastupu.
  
  Ako je cilj ovogodišnjeg Akvarela razonoda publike u stilu sto koluri da je more, nebo i Split, čini se da je po reakcijama publike većina našla ponešto za sebe. Postmoderna vizura Krešimira Dolenčića ostala je ipak u okvirima lake bidermajerske varijante koja se kretala kroz meandre viđenoga, uz ritam koji otvara vrata novome što na ironičan način promatra kraj jedne iluzije koja se nekome može učiniti kao tragedija obiteljske melodrame a drugima kao vatra u kojoj trebaju nestati posljednje porculanske figure iz naših zaključanih tinela.
  
  © Tonći Šitin, KULISA.eu, 19. studenoga 2008.

Piše: