Bezbrojna stanja duha i nova empatičnost uz vrsnog klarinetista

Papandopulo kvartet, Željko Milić, klarinet, W. A. Mozart, D. Detoni, J. D. Michat, F. Decruck, G. Tudor, D. Pejačević, Koncertna dvorana Ive Tijardovića, Hrvatski dom Split

• 

  Jedan fantastičan koncert koji je skoro prošao mimo radara u sezoni 2023/2024. u Hrvatskom domu u Splitu, učinio je da se koncert Papandopulo kvarteta održi 3. ožujka 2025. Naime, Gordan Tudor je u duetu s gitaristom Mislavom Režićem održao koncert na kojem su osim matičnih instrumenata – saksofona i klasične gitare, koristili električnu gitaru te elektroniku. Da je koncert bio uspješan, prepoznalo je povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka, predstavnika medija, ali i predstavnika posjetitelja koji su duu dodijelili posebnu nagradu i proglasili ih rezidencijalnim umjetnicima u koncertnoj sezoni 2024/2025.

  Prošlo je četiri godine od posljednjeg nastupa Papandopulo kvarteta u Hrvatskom domu u Splitu, premda su u međuvremenu nastupali na drugim pozornicama u gradu. Koncert su otvorili prpošnim Mozartovim Divertimentom u F-duru, K.138 kojeg je za saksofone obradio Gordan Tudor. Jedna od tri Mozartove Salzburške simfonije, kako se često naziva tri divertimenta kojima pripada i ovaj, u izvedbi četiriju saksofona zvučala je svježe i intenzivno istovremeno. Prije sljedeće skladbe, one Dubravka Detonija, publici se obratio Tomislav Žužak te podijelio anegdotu o samom skladatelju koji je još i mlad i zaljubljen, a svoje skladbe šalje – poštom. Skladba započinje ostinatnom podrškom triju instrumenata kako bi se jedan solist istakao. Zatim se pretače u zvukovne plohe, što ugodne za uho, što izazovne, što treperave, što kompaktne. Čas su paralelne terce, čas su točkasti žubori, kao da ju je skladatelj pisao kako bi zvukom istražio prostor u kojem se izvodi. Prožima je duhovitost najočitija u zviždanju kojim se imitira odsvirano. Detoni od izvođača traži uvijek nešto malo više, a istovremeno i daje nešto više.

  Zanimljiv se preokret zbio kada se Papandopulovcima na pozornici pridružio klarinetist Željko Milić u zanimljivoj skladbi The Dark Side jednog od najistaknutijih suvremenih saksofonista, Jean Denis-Michata (1971.). U kratkom obraćanju publici, Gordan Tudor je napomenuo kako nemaju običaj dovoditi goste na svoj koncert, ali nisu mogli propustiti ovu priliku svirati s izvrsnim solistom ovu izvrsnu skladbu koju su prvi put čuli na jednom festivalu u Sloveniji kada ju je sam autor htio svirati baš s njima.

  

  Prenosim iz programske knjižice dio onoga što je skladatelj napisao o ovoj skladbi: „S četrdeset godina više nije pitanje tko je utjecao na mene, nego naprosto želim prigrliti one koji me uistinu privlače: i Stravinskog i Keitha Jarreta, Davida Oistrakha kao i Michaela Breckera, Mozarta i Puccinija, Franca Corellija i Jamesa Browna, Dire Straits i Brassensa. Volim terce, ne volim polutonove i četvrttonove... ali ne sviđa mi se činjenica da volim terce a volim odbojnost koju mi izazivaju četvrttonovi... Dakle, što želim reći ovom glazbom? Da se dobro zabavimo? Nadam se, ali to nije dovoljno. Da li vam se pleše? Ako dođe do toga... Promijeniti svijet? Želim! Biti zanimljiv? Sve osim toga – pfff... Tko zna!“ (Iz knjižice CD-a L'Actuel Kvarteta Möebius).

  Zanimljiv je ovo pogled koji je na tragu suvremenih tendencija koje bez grižnje savjesti prihvaćaju razne utjecaje. Skladba je zvučala kao da pokriva bezbrojna stanja duha, a klezmer zvuk koji je dominirao izvrsno je pristajao kvartetu. Milić je na klarinetu donio kvartetu neku novu empatičnost. Skladateljica Fernande Breilh-Decruck Pavanu za kvartet saksofona napisala je 1933., a u večerašnjoj konfiguraciji nešto ekcentričnijih skladbi, donijela je mir.

  

  Gordan Tudor se i na ovom koncertu predstavio i kao skladatelj pa smo slušali Almost Three Sketches koje su, kako je Žužak u ponovnom obraćanju publici rekao, umalo postale Tri skoro zaboravljene skice. Skladatelj naime nije bio zadovoljan napisanim pa je na nagovor kolega opet uzeo u obzir taj materijal, doradio ga te je skladba ugledala svjetlo dana. Dočeli su nas protočnost i pauze koje nisu tišina nego momenti iz kojih izrasta nešto novo. Veliki, kompaktni akordi koji su više funkcionirali kao boje, stali su na kraj stalnim ritmičnim impulsima, a za kraj iznenađenje – izostanak kraja. Na kraju, prvi stavak Gudačkog kvarteta u C-duru op. 58 Dore Pejačević za kvartet saksofona obradio je Tomislav Žužak, kako ni oni ne bi ostali po strani dok čitav svijet ponovno otkriva ljepotu njene glazbe. Savršen odabir za kraj koncerta – nakon završnog akorda kojeg su Papandopulovci doslovno zakucali u pod pozornice na koju su tako rado izašli, nismo mogli tražiti ništa više. Bio je to koncert savršene mjere na kojem se okupio veliki broj školaraca i studenata, što govori o tome da je Papandopulo kvartet brend koji jamči kvalitetu.

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 10. ožujka 2025.

  Papandopulo kvartet:
  Nikola Fabijanić, sopran saksofon
  Gordan Tudor, alt saksofon
  Goran Jurković, tenor saksofon
  Tomislav Žužak, bariton saksofon
  Gost solist: Željko Milić, klarinet

Piše: