Ljepota orkestralnoga zvuka: Most prema ishodištima orkestra

Lisinski subotom: Bamberški simfoničari, šef-dirigent Jakub Hrůša, Daniil Trifonov, glasovir, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Dugovječni ciklus koncerata Koncertne dvorana Vatroslava Lisinskog Lisinski subotom nastavljen je u subotu, 26. listopada 2024. gostovanjem jednog od poznatih svjetskih orkestara Bamberških simfoničara. Njegovo je sjedište u njemačkom gradu Bambergu koji se nalazi u Gornjoj Franačkoj u Bavarskoj, a ove je godine proslavio 1051. godinu osnutka. Grad se već spominje 902. godine, a kralj Henrik II. Sveti proglasio ga je obiteljskim posjedom i sjedištem biskupije još davne 1007. godine. Pet godina kasnije izgrađena je katedrala, a godine 1017. osnovan je benediktinski samostan sa sjemeništem što je, kao i u mnogim europskim mjestima i gradovima, značilo stvaranje bogatoga kulturnog naslijeđa. Od 13. stoljeća biskupi Bamberga bili su ujedno i kneževi Svetoga Rimskog Carstva pa su se zahvaljujući obnašanju svjetovne vlasti mogli upustiti u gradnju monumentalnih građevina od kojih su neke od 1993. godine pod zaštitom UNESCO-a. Tijekom stoljeća Bamberg je bio samostalna upravna jedinica, a od 1803. godine postaje dijelom Bavarske Republike. U Drugome svjetskom ratu Bamberg nije stradao u savezničkim bombardiranjima možda zbog tvornice topova koja je radila blizu grada. Danas u Bambergu koji mnogi nazivaju „Franačkim Rimom“ jer je, kao i Rim, smješten na sedam brežuljaka u dolini rijeke Regnitz, živi nešto više od 70 tisuća stanovnika.

  Za osnivanje Bamberških simfoničara važno je nekoliko podataka iz povijesti orkestralnoga muziciranja u Bambergu, gdje su već od 1945. godine gradske vlasti razmišljale o osnivanju orkestra. Tamo su se 1946. godine vratili članovi Njemačkog filharmonijskog orkestra iz Praga koji su svoj posljednji koncert odsvirali 1. svibnja 1945. pod ravnanjem Josepha Keilbertha (1908–1968) nedugo prije praškog ustanka i završetka Drugoga svjetskog rata. Zajedno s njima stigli su u Bamberg i glazbenici iz Praga i drugih gradova Češke i Moravske koji su protjerani iz domovine prema Benešovom dekretu. Iako nije od samoga početka djelovanja orkestra, čije je prvo ime bilo Bamberger Tonkünstlerorchester, Keilberth bio s njim povezan, njegovo imenovanje za šefa-dirigenta u kolovozu 1950. godine značilo je početak uspona i potvrđivanja izvrsnosti u Njemačkoj i u svijetu. Bamberški simfoničari bili su prvi njemački orkestar koji je pozvan u Francusku nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

  

  Obogaćenje glazbenoga života grada, gostovanja i brojna snimanja za radio, temeljio je Joseph Kleiberth na tradiciji orkestralnoga muziciranja koja seže daleko u 18. stoljeće. Još od godine 1724. može se govoriti o tradiciji opernih izvedbi u Pragu i kazalištu grofa Franza Antuna von Sporcka, od kad se može pratiti zajedničko muziciranje čeških i njemačkih glazbenika pa i kasnije u Državnome kazalištu izgrađenom od 1781. do 1783. godine. Od godine 1883. kada je dovršeno Narodno kazalište, orkestar se podijelio pa su njemački glazbenici ostali i dalje u Državnome kazalištu. Neko vrijeme njihov šef-dirigent bio je Georg Szell (1897-1970), a kad je nakon njemačke okupacije raspušten Orkestar novoga njemačkog kazališta, glazbenici su osnovali Sudetsku njemačku filharmoniju u Reichenbergu (Liberecu). Orkestar je djelovao kratko pa je nekoliko mjeseci kasnije osnovan Njemački filharmonijski orkestar u Pragu koji je vodio Joseph Kleiberth i čiji su glazbenici dolaskom u Bamberg postali članovi novog orkestra.

  Za „prepoznatljivi zaokruženi zvuk orkestra koji počiva na nježnoj punoći gudača i toplini tona puhača“ zaslužan je Joseph Kleibert, kako je napisao Karl Schumann (1925–2007) u kronici orkestra 1993. godine kad je orkestar dobio prema njemu nazvanu novu koncertnu i kongresnu dvoranu. Nakon iznenadne Kleiberthove smrti orkestar je vodio dirigent Eugen Jochum (1902–1987) koji je već od 1947. godine surađivao s orkestrom, a iako kratko vrijeme (od 1971. do 1973.) njegov šef-dirigent, njegovao je klasično-romantični repertoar uvevši i simfonije Antona Brucknera (1824–1896), po čijim je interpretacijama bio poznat. Godine 1973. imenovan je za šefa-dirigenta István Kertézs (1929–1973) koji je tragično skončao u travnju iste godine pa su nekoliko godina Bamberške simfoničare vodili gostujući dirigenti do imenovanja u rujnu 1979. šefom-dirigentom Jamesa Loughrana (1931–2024). Već 1985. godine imenovan je novi šef-dirigent Horst Stein (1928–2008), Kleiberthov asistent u 50-im godinama 20. stoljeća, koji je do 1996. godine ostvario iznimno uspješnu suradnju s diskografskom kućom Ariola snimivši simfonije i druge skladbe skladatelja 19. i prve polovice 20. stoljeća, a u fokusu su bile simfonije Antona Brucknera čijim je izvedbama obilježena 100. obljetnica skladateljeve smrti. Novo ime na čelu Bamberških simfoničara, čije su koncerte u međuvremenu pripremali mnogi poznati dirigenti, bio je Jonathan Nott (1962.) koji je, preuzevši mjesto šefa-dirigenta 2000. godine, nastavio njegovati dotadašnji repertoar, ali se snažno upustio i u izvedbe skladbi 20. stoljeća. U njegovo je vrijeme orkestar dobio i ime Bavarska državna filharmonija. (U programskoj knjižici šefovi-dirigenti navedeni su ovim redoslijedom: prvi je Loughran, a posljednji Jochum!)

  

  Nasljednik Notta Jonathana Jakub Hrůša (1981.) je šesti šef-dirigent, prvi Čeh na čelu orkestra, čime je na određeni način uspostavljen „most prema ishodištima“ orkestra iz 18. stoljeća. Hrůša je rođen u Brnu gdje je kao gimnazijalac učio svirati klavir i trombon, ali se odlučio za dirigiranje i studirao na Akademiji izvedbenih umjetnosti u Pragu. U dosadašnjoj karijeri bio je glavni gostujući i šef-dirigent brojnih svjetskih orkestara i opernih kuća, a od godine 1925. bit će glavni glazbeni ravnatelj Kraljevske opere, Covent Garden u Londonu. Dobitnik je nagrada na natjecanjima dirigenata (između ostalih treće mjesto na Međunarodnome natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić u Zagrebu 2003. godine), a već do danas ostvario je velik broj trajnih zvučnih snimaka s uglednim orkestrima, od kojih su mnoge nagrađene.

  Program cjelovečernjega koncerta pruža kratki uvid u bogati repertoar orkestra i kadikad je možda teško odlučiti koje skladbe odabrati. Svoj nastup u Zagrebu Bamberški simfoničari počeli su skladbom Idila, za orkestar, op. 25b Blagoja Berse (1873–1934) iskazavši poštovanje glazbenoj sredini u kojoj gostuju pridruživši se (ne odveć bogatom) obilježavanju skladateljeve smrti. Slušali smo tečno, dojmljivo sviranje polagane, smirujuće skladbe u dinamičkom rasponu od gotovo nestvarnoga, jedva čujnog pianissima do tek nešto glasnijih vrijednosti. Bamberški simfoničari zablistali su u nastavku koncerta izvevši Simfoniju br. 4 u B-duru, op. 60 Ludwiga van Beethovena (1770–1827). Ova je simfonija možda zapostavljena u programima koncerata našavši se između dviju veoma popularnih simfonija – Treće u Es-duru Eroice, op. 55 i Pete u c-molu, op. 67 Sudbinske u kojoj je Beethoven učinio presudne poteze u uvođenju novih i osamostaljivanju nekih instrumenata. Četvrtu simfoniju skladao je 1806. godine po narudžbi grofa Franza von Oppersdorffa nakon boravka na njegovu imanju u Oberglogauu. Grofov je privatni orkestar – u čast Beethovenu, izveo njegovu Drugu simfoniju u D-duru, op. 21 koja je ostavila dubok dojam na grofa. Nastanak simfonije i njen radostan ugođaj neki pisci povezuju i s Beethovenovom zaljubljenošću u groficu Theresu von Bronswick. Simfonija ima klasični četverostavačni raspored: nakon kratkoga uvoda prvoga stavka Adagio slijedi brzi Allegro vivace u sonatnom obliku. Drugi polagani stavak Adagio po formi je rondo s više puta variranom temom, dok je treći stavak Allegro vivace s karakterom scherza zapravo Menuet s Triom – kako su često stavak naslovljavali izdavači. Četvrti stavak Allegro (Beethoven je dodao crvenom olovkom oznaku ma non troppo) u sonatnom obliku donosi svojevrsni perpetuum mobile gudača (u šesnaestinkama) dok su drvenim puhačima povjereni kraći tematski odlomci pa na kraju nakon kratkoga sola fagota stavak završava furiozno u blještavome fortissimu.

  

  Bamberški simfoničari došli su na gostovanje u Zagreb s gostom. Ruski pijanist (i skladatelj) Danil Trifonov (1991.) nastupio je kao solist u Rapsodiji na Paganinijevu temu, op. 43 Sergeja Rahmanjinova (1873–1943), jednoj od popularnijih koncertantnih skladbi. Rođen u Njižnem Novgorodu, Trifonov je kao petogodišnjak počeo svirati klavir, a samostalni recital održao je već dvije godine kasnije. Godine 2000. nastavio je studij u Glazbenoj školi Gnjesin u Moskvi kod Tatjane Zelikman, a od 2009. do 2015. studirao je na Cleveland Institute of Music u klasi Sergeja Babajana. Već od 2010. godine dobiva treću nagradu na 16. natjecanju Chopin u Varšavi, a sljedeće godine dobitnik je prvih nagrada na Međunarodnome natjecanju Čajkovski u Moskvi i na Međunarodnome natjecanju pijanista Arthur Rubinstein koje se od 1974. godine održava svake treće godine u Tel Avivu. Danil Tifonov nastupao je na solističkim recitalima i uz brojne orkestre, a do danas je ostvario brojne zvučne zapise za više uglednih izdavača, od kojih su mnogi dobile prestižne nagrade.

  Rapsodija na Paganinijevu temu za klavir i orkestar, op. 43 Sergeja Rahmanjinova skladana je tijekom ljeta 1934. godine, a praizveo ju je iste godine sam autor uz Filadelfijski orkestar pod ravnanjem Leopolda Stokowskog (1882–1977). Djelo je jednostavačno iako se jasno razlikuju tri cjeline kao u klasičnome klavirskom koncertu. Tema u a-molu koju je preuzeo iz Capriccia br. 24 za violinu Niccolòa Paganinija (1782–1840) nastupa nakon kratkog uvoda i prve varijacije i provlači se u raznim melodijsko-ritamskim i harmonijskim varijacijama uglavnom u molu kroz tri cjeline: prvih deset varijacija pripadalo bi prvom stavku, osam polaganijih drugom, a šest posljednjih brzih trećem stavku. Opravdanje za uvođenje srednjovjekovne sekvence iz mise za mrtve Dies irae u nekoliko stavaka pronađeno je u programu koji je Rahmanjinov kasnije priložio, temeljeći ga na legendi da je Paganini prodao dušu vragu kako bi uz njegovu pomoć postigao savršenstvo u sviranju violine. Rapsodija, temeljena na jednostavnoj, pokretnoj temi, obiluje virtuoznim zahtjevima koje može svladati pijanist izbrušene klavirske tehnike ističući se nad snažnim orkestrom što se u nadahnutom, muzikalnom i naizgled laganom sviranju Danila Trifonova osjećalo od samog početka skladbe.

  

  Koncert Bamberških simfoničara završio je sjajnom, izvanredno pripremljenom, dinamički bogato isprofiliranom izvedbom rapsodije za orkestar Taras Buljba, JW 6/15 Leoša Janáčeka (1854–1928). Rođen u Brnu u Moravskoj, Janáček je počeo školovanje u rodnome gradu, a nastavio u Orguljaškoj školi u Pragu te u Leipzigu i Beču, gdje je stekao izvrsnu naobrazbu uspjevši izgraditi vlastiti stil u kome se osjećao i utjecaj tradicijske glazbe koju je godinama zapisivao i proučavao. Rapsodiji Taras Buljba, skladanoj tijekom Prvoga svjetskog rata između 1915. i 1918. godine, literarna je podloga roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809–1852) u kome je opisao događaje iz druge polovice 16. i prve polovice 17. stoljeća i borbu Kozaka protiv Poljaka. Nije sigurno jesu li svi likovi prave povijesne ličnosti, a glavne teme romana su ljubav prema ženi pripadnici protivničkoga naroda (zbog čega strada mlađi Tarasov sin Andrej) i domoljublje koje Tarasova starijeg sina Ostapa i samog Tarasa Buljbu odvodi u smrt nakon neuspjelih vojnih pothvata. Tri dijela naslovljena su prema ovome sadržaju: I. Andrejeva smrt, II. Ostapova smrt i III. Proročanstvo i smrt Tarasa Buljbe. Kao skladatelj velike melodijske invencije i dobar poznavatelj instrumentalnih boja, Janáček je u svojoj rapsodiji nanizao različite ugođaje – lirske, dramatične, tragične, pronalazeći za svaki od njih optimalnu kombinaciju melodijske linije, ritma (primjerice mazurka u trenutku pobjede Poljaka) i instrumentalne boje: Tarasa Buljbu predstavlja trombon, posljednje Ostapove krikove prije smrti donosi klarinet. Na samom završetku skladbe, kada su opisani trenutci Tarasova paljenja na lomači, čuje se trombon i pasaža gudača kojima se pridružuju puhači i orgulje te zvona u pobjedničkom epilogu temeljenom na posljednjim riječima Tarasa Buljbe kako „nema te vatre ni patnje na cijelom svijetu koja može skršiti snagu ruskoga naroda“.

  Inozemni simfonijski orkestri koji su, uz ciklus Lisinski subotom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, gostovali u Zagrebu i u ciklusu Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb (pripojene nedavno Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog) obogaćivali su glazbeni život naše sredine i otvarali mogućnosti usporedbe s repertoarom i dometima naših simfonijskih orkestara. No, ta tema iziskuje temeljitije istraživanje i udubljivanje u orkestralno muziciranje. Zaključit ćemo da su nas Bamberški simfoničari sa svojim ambicioznim šefom-dirigentom Jakubom Hrůšom uveli u ozračje izbalansiranoga orkestralnog zvuka, nadahnutog, muzikalnog i ugodnog sviranja, približivši se savršenom intonacijom, širokom dinamičkom profiliranošću, preciznim tempima, agogikom i uigranošću ishodištima klasičnog orkestra 18. stoljeća. Pijanist Danil Trifonov bio je još jedan magnet za publiku koja će ove izvođače sigurno poželjeti opet čuti u Zagrebu.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 6. prosinca 2024.

  Program:

  Blagoje Bersa: Idila, za orkestar, op. 25b
  Ludwig van Beethoven: Četvrta simfonija u B-duru, op. 60
  Sergej Vasiljevič Rahmanjinov: Rapsodija na Paganinijevu temu, op. 43
  Leoš Janáček: Taras Buljba, rapsodija za orkestar, JW VI/15

Piše: