Staro na novi način

54. Varaždinske barokne večeri, 20. rujna - 2. listopada 2024.: Sete Lágrimas, Dvorac Trakošćan, Viteška dvorana; Varaždinski komorni orkestar, Carlos Damas, violina i umjetničko vodstvo, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu

• 

  Tradicionalni koncerti koji se u okviru Varaždinskih baroknih večeri (VBV) održavaju u Dvorcu Trakošćan, uz napomenu Koncert uz baroknu kavu (budući da se nakon programa poslužuje kava sa šlagom), uvijek privlače znatan broj posjetitelja koji dolaze iz Varaždina, Zagreba ili iz okolnih mjesta, a za te koncerte organizatori trajno odabiru nastup nekog komornog ansambla. Kako su  ovogodišnje 54. VBV kao državu-partner imale Portugal, za nastup u Dvorcu Trakošćan u jutarnjem terminu 21. rujna, bio je odabran Ansambl Sete Lágrimas s programom naslovljenim Diaspora. Naime, dvojica pjevača, Filipe Faria i Sérgio Peixoto, s još dvojicom instrumentalista, lutnjistom i udaraljkašem, istražuju kolektivno lingvističko i povijesno sjećanje zemalja diljem pet kontinenata koje su tijekom posljednjih pet stotina godina bile u kontaktu s Portugalom. Tako slušatelje žele povesti na putovanje zapisanim i usmeno prenesenim novijim i stariji repertoarom u kojemu se odražava duga i intenzivna umjetnička razmjena između glazbe izvođene jednako u višim kao i u nižim društvenim slojevima.

  Program započet pjesmom portugalskog kralja Dinisa I. s prijelaza iz 13. u 1. stoljeće bio je primjer trubadurske tradicije koja je uz glazbu bila važna i za razvoj portugalskog književnog jezika. Od skladateljskih imena, uz obrade tradicijskih napjeva iz Lombardije/Italije, Andaluzije/Španjolske, Makaua/Kine i Timora, na programu su bile skladbe Tomasa Cecchinija, Filipea da Madre de Deusa i Manuela Machade, uz nekoliko osuvremenjenih varijanata pjesama iz 16. stoljeća koje potpisuju Filipe Faria i Sérgio Peixoto. Pjevali su na portugalskom i na španjolskom, a ideja im je povezati svjetske regije kojima je upravljao Portugal šireći tako svoj jezični i kulturni utjecaj ali i preuzimajući lokalne značajke autohtonih glazbenih tradicija.

  Sve u svemu, Ansambl Sete Lágrimas, koji je ime preuzeo od zbirke plesova Johna Dowlanda objavljene 1604. godine, vrlo šarmantno, pjevački osobito uvjerljivo i dojmljivo, okuplja repertoar s višestoljetnim tradicijama i svoje programe temelji na izvornim muzikološkim istraživanjima. U opisu ansambla, koji djeluje od 1999. godine, od 2003. mu je pokrovitelj Ministarstvo kulture Portugala i Glavna uprava za umjetnost, a od 2012. i Općina Idanha-a-Nova – UNESCO-v Kreativni grad glazbe (titula koju je dobio i Varaždin), naglašena je inovativnost, čak i drskost u kreativnim procesima usmjerenima na zvukove, instrumentaciju i sjećanja rane glazbe. Dakle, trude se oko povezivanja tako zvane učene glazbe s onom popularnom, rane i suvremene glazbe, trajno zaokupljeni za istraživanja i otkrića portugalske dijaspore i za mediteransko latinske osi, kako ističu voditelji ansambla. Uostalom, Portugal je nekada bio kolonizatorska sila, a dominacija je u mnogim krajevima neosporno imala odjeke i na kulturnom, glazbenom planu. A onda i vice versa, preuzimanjem poticaja iz kulture koju se nadziralo. Rezultate koje je u Dvorcu Trakošćan predstavio Ansambl Sete Lágrimas bilo je doista zanimljivo upoznati, pogotovo jer je riječ o vrlo uspješnim i umješnim interpretima. A bilo je svakako i utješno vidjeti da se trakošćansko jezero ponovno napunilo vodom.

  Druge glazbene vizure, mnogo bliže baroknim iskustvima koja imamo, predstavio je Varaždinski komorni orkestar na večernjem koncertu 21. rujna u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu. Ponovno s težištem na Portugalu kao državi-partneru 54. VBV, koncert je započet Simfonijom za gudače u B-duru portugalskog orguljaša i skladatelja Carloca Seixasa (1704.-1742.), a potom je izveden Koncert za violinu i orkestar br.12 u E-duru, op. 3, RV 265 Antonija Vivaldija s portugalskim violinistom Carlosom Damas u solističkoj ulozi. Slijedila je izvedba Koncerta za violinu i orkestar u G-duru, TWV 51:G4 Georga Philippa Telemanna ponovno sa solistom Carlosom Damasom i na kraju Simfonija br. 8 u G-duru Amanda Ivančića.

  

  Portugalska glazbena baština ne obiluje posebno poznatim skladateljskim imenima, a iz opisa nekih životopisa saznajemo da su na kraljevskom dvoru u Lisabonu u razdoblju baroka aktivni bili Talijani, kao i u mnogim drugim aristokratskim sredinama tadašnje kulturne Europe. Za 18. stoljeće jednom od najvažnijih skladateljski osobnosti ističe se Carlosa Seixasa, orguljaša katedrale u Coimbri, a potom doživotno orguljaša kraljevske kapele u Lisabonu. Od njegovih samo triju sačuvanih orkestralnih skladbi čuli smo Simfoniju za gudače u B-duru, glazbu nepretenciozne protočnosti koja pripada vremenu nastanka ne naglašavajući osobitu autorsku izvornost.

  

  Grad Coimbra spominje se i kao rodni gad Carlosa Damasa, najavljenog kao najznačajnijeg portugalskog violinistu današnjice, koji je već u dobi od tri godine na Konzervatoriju u Coimbri počeo učiti svirati na violini. Školovao se u Lisabonu a diplomirao je na Konzervatoriju u Parizu pod vodstvom Yehudija Menuhina. Doktorirao je na području psihologije glazbe i glazbene pedagogije, a radi kao profesor violine na Sveučilištu u Évori. Biografski podaci o Carlosu Damasu ističu njegovu vrlo razgranatu solističku karijeru, mnoge snimke na CD-ovima, kao i  znatan angažman  u odnosu na praizvedbe djela portugalskih skladatelja te posebno njegov angažman za promicanje mira putem glazbe budući da je razvio projekte s UNESCO-om i udrugom Melody Dialogue.

  Suradnja gosta iz Portugala Carlosa Damasa s Varaždinskim komornim orkestrom, na čijem je čelu koncertne majstorica Ivana Penić Defar, bila je očito vrlo dobra. Pouzdana pozornost koju je solist dijelio s gudačima VKO u svakom trenutku izvođenja rezultirala je izvedbama obaju odabranih violinskih koncerata koje su odisale osjećajem za pokret, agogičke finese, stilski profinjenu dinamiku i zajedničko „disanje“ solista i orkestra u svakom trenutku muziciranja. Ističući tehničku bravuru u solističkim kadencama Carlos Damas pokazao se kao odličan violinist razvijene tehnike ali i kao pažljivi suradnik u odnosu na zajedničke nastupe s orkestrom. Svakako valja naglasiti vrlo plemeniti zvuk njegove violine, jer riječ je o glazbalu iz radionice Giovannija Battiste Gabriellija, „ex Pat Isham“ izgrađenom oko 1767. godine.

  

  Zaključivši koncert uigranom i poletnom glazbom Amanda Ivančića VKO je i ovom prigodom dokazao da je riječ o komornom orkestru sastavljenom od svirački potencijala i umjetnički svojem pozivu predanih glazbenika.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 10. listopada 2024.

Piše: