Vrhunske barokne izvedbe u nadahnjujućem ambijentu Korčule

13. Korkyra Baroque Festival, 1. - 16. rujna 2024., Korčula (2/2)

• 

  Niz koncerata 13. Korčulanskog baroknog festivala nastavljen je u petak, 6. rujna 2024. godine. Mala crkvica Svih Svetih u gradu Korčuli bila je baš pravi prostor, koji su umjetnici poželjeli obojiti plavkastom svjetlošću reflektora. Koncert naslovljen Misterios del Amor (Tajna ljubavi) priredili su gosti iz Češke, glazbenici ansambla Plaisirs de Musique. Ansambl, osnovan 2013. godine, izvodi staru glazbu na povijesnim instrumentima, a na programu ovoga koncerta bile su sve pjesme snimljene na njihovome prvom nosaču zvuka (CD-a) pod naslovom ALMA kao završetak projekta započetog 2019. godine. Pozornost ansambla Plaisirs de Musique privukle su stare pjesme sefardskih Židova (koji su stoljećima živjeli u Španjolskoj) pohranjene u arhivima i njihovi tekstovi čija je najvažnija poruka da je vrijedno živjeti za ljubav. I ne samo za ljubav između žene i muškarca, već i za ljubav prema prirodi, djetetu, svim ljudima.

  Na programu je zabilježeno da „Istraživanje te glazbe na raskrižju klasične, tradicionalne narodne i jazza vodi nas na izvanredno putovanje u srca ljudi davnih vremena. Ponajprije nam otkriva misterije ljubavi“. Napjevi pretežno sjetnoga raspoloženja i složenih ritamsko-metričkih rješenja postali su ishodištem obrada u kojima su glazbenici povezali barok i jazz-izričaj kojima je zajednička improvizacija. Barokno ozračje dali su instrumenti – blokflaute, trzalački žičani: lutnja, gitara, teorba i udaraljke, a tekst sljubljen s melodijskom linijom ostao je u interpretaciji vokalne solistice Eriške Tesařove izražajan i prožet različitim osjećajima. Uz ovu pjevačicu lijepoga, tamnije obojenoga glasa velikoga raspona u sastavu Plaisirs de Musique nastupili su flautistica Marta Kratochvilová, kontrabasist Marian Friedl, solist na udaraljkama Kamir Slezák i umjetnički voditelj Jan Čižmár koji je naizmjence svirao lutnju, gitaru ili teorbu.

  

  Uz pjesme sa svoga prvog CD-a ALMA uvrstili su članovi ansambla Plaisirs de Musique i jednu baroknu skladbu Colascione iz zbirke Libro primo d'intavolatura di Chitarrone (Venecija, 1604.) Johanna Hieronimusa Kapsbergera (1580–1651) koju je odsvirao Jan Čižmár, a polaganu i lijepu uspavanku Durme, durme ostavili su za dodatak koncertu. Uz ove dvije, na programu su bile i ove skladbe: Ma estas mirando, Adio querida, La galana y la mar, A la nana, a la buba, Alta es la luna, No hay más Flandes (Španjolska, 17. stoljeće), El rey de Francia, Una matica de ruda, katalonska narodna pjesma La cançó del lladre (izvedena je instrumentalno iako ima tekst), La rosa enflorese, Morenica i Morena me llaman. Svi glazbenici ansambla Plaisirs de Musique školovani su ili u Češkoj ili u nekim uglednim glazbenim ustanovama izvan zemlje (Jan Čižmár studirao je lutnju na Kraljevskome koledžu za glazbu u Londonu i na Kraljevskome konzervatoriju u Den Haagu). Uz koncertantnu djelatnost, neki od njih djeluju i kao pedagozi, a u njihove visoke tehničko-interpretativne vještine uvjerila se publika u izvedbama obilježenima muzikalnošću, neposrednošću, izražajnošću, stupnjevanom glasnoćom i savršenim suglasjem.

  Sljedeći koncert 13. Korčulanskog baroknog festivala održan u subotu, 7. rujna 2024. u Župnoj crkvi Gospe od Sniga u Pupnatu otkrio je tek dio bogate barokne literature za čembalo. Kao solist nastupio je mladi španjolski čembalist Julio Caballero Peréz, a uz njega je na koncertu pod naslovom Ars improvisatoria najavljena violinistica Laura Vadjon s kojom je zajedno izveo Sonatu quartu Johanna Heinricha Schmelzera (1623–1680) i kao dodatak Sonatu za violinu i continuo „La Luciminia“, op. 4 br. 2 Marca Uccellinija (1603–1680). Najavljujući pojedine skladbe, Julio Caballero Peréz pojasnio je smisao improvizacije u razdoblju baroknoga stila, što je u kasnijim glazbenim razdobljima gotovo potpuno iščeznulo iz izvodilačke prakse.

  

  Prva čembala, izrađena još u 16. stoljeću, doživljavaju u 17. i 18. stoljeću usavršavanje u gradnji, čime se obogaćuju interpretativne mogućnosti potičući skladatelje na skladanje novih skladbi. Čembalo nasljeđuje raniji klavikord čija je stupnjevana dinamika bila prigušena, dok čembalo kao instrument s većim rezonantnim korpusom (ormarićem) postiže veću ali ne i stupnjevanu dinamiku. Taj su nedostatak djelomično uklonili registri različitih boja i jačine, a broj žica odgovara broju tipaka na koje se žice nastavljaju pa se ne koristi jedna žica za više tonova – ovisno o tome koliki njen dio zatitra. Na završetku složenoga mehanizma nalazio se za svaku tipku okidač s ptičjim perom, što je stvaralo reski zvuk, a zbog kratkoće trzaja nisu se mogli svirati dugi, izdržani tonovi. To je iznjedrilo poseban način skladanja, pa se u skladbama za čembalo skriva jedinstveni izbor različitih ukrasa koje su najčešće protumačili suvremeni glazbeni pisci u (metodičkim) uputama za sviranje čembala.

  Odškrinuvši vrata riznice barokne glazbe za čembalo izdvojio je Julio Caballero Peréz nekoliko doista zanimljivih skladbi homofonoga i polifonoga sloga, otkrivajući publici tajne promišljene, nadahnute i muzikalne interpretacije (ne uvijek potpuno određenih) izvornih zapisa. Engleski ranobarokni skladatelj John Bull (1563–1628) skladao je na napjev iz gregorijanskog korala In Nomine XII polifonu skladbu. Njegov suvremenik Jan Pieterszoon Sweelinck (1562–1621) iskoračio je u temi skladbe Fantasia Chromatica, SWV 258 u dotad malo poznat svijet niza kromatskih pomaka, primijenivši polifoni i homofoni postupak vođenja glasova. Johann Jakob Froberger (1616–1667) napisao je Suitu u D-duru u četiri stavka, zadržavši plesove Gigue, Courante i Sarabande, dok je prvi stavak barokne suite Allemande zamijenio polagani stavak duga naslova sa završnim izrazom Memento mori, Froberger? nadahnut razmišljanjima o smrti. Dieterich Buxtehude (1637–1707) povezivao je uz preludij jednu ili čak više fuga, od kojih smo čuli Preludij (s fugom) u G-duru, BuxWV 141. Slijedila je Ciaccona u F-duru, P. 43 Johanna Pachelbela (1653–1706), a nakon spomenute Schmelzerove sonate (odsvirane s violinisticom Laurom Vadjon), Julio Caballero Peréz maestralno je odsvirao Tokatu u D-duru, BWV 912 Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750). Koncert je ponovljen u nedjelju, 8. rujna 2024. u atriju franjevačkoga samostana, uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na otočiću Badiji.

  

  Julio Caballero Peréz predstavio se kao čembalist, ali i kao umjetnički voditelj ansambla El Gran Teatro del Mundo koji je nastupio u ponedjeljak, 9. rujna 2024. u katedrali sv. Marka u Korčuli. Program naslovljen A pocchi o a molti strumenti ponovljen je u utorak, 10. rujna 2024. u Kuvenatu (Viganj) u prostoru bivšega dominikanskog samostana. Kako bi se razotkrile neke poveznice programa koncerta, možda je najbolje krenuti od njegova naslova koji je dio naslova zbirke Armonico Tributo, cioè sonate di camera comodissime a pocchi o a molti stromenti njemačkoga skladatelja Georga Muffata (1653–1704). Suvremenik Arccangela Corellija (1653–1713) koji je u Francuskoj bio slavljen kao i ranije Jean-Baptiste Lully (1632–1687) kao Orfej svoga vremena, Georg Muffat je glazbu učio kod obojice skladatelja. Po povratku iz Rima gdje je upoznao Corellijev način skladanja objavio je u Salzburgu 1682. spomenutu zbirku sonata „(…) u kojima se prvi put miješao talijanski i francuski stil te se mogu smatrati začetnicima pokreta goûts réunis“, čime se označavalo stilsko jedinstvo baroknoga razdoblja. Još jedan skladatelj bio je povezan s Arcangelom Corellijem: Georg Friedrich Händel (1685–1759) koji je od 1706. do 1710. živio i skladao u Rimu. Upravo je Corelli svirao prvu violinu u orkestru tijekom praizvedbe njegova oratorija Il trionfo del tempo è del disinganno iz kojega je izvedeno nekoliko brojeva (odlomaka) na koncertu 9. rujna 2024.

  Članove ansambla El Gran Teatro del Mundo zanima prije svega francuska barokna glazba koju najviše istražuju i dolaze do zanimljivih spoznaja, što dijelom oblikuje i njihov repertoar. On obuhvaća skladbe talijanskih i njemačkih te skladatelja iz drugih europskih zemalja skromnijeg doprinosa riznici barokne glazbe. Sonate da camera (komorne sonate) skladao je Corelli kao i drugi barokni majstori za dva sopranska instrumenta i continuo (duboki gudački instrument i čembalo). Propitkivanje i proučavanje izvođačke prakse baroka otvorilo je nove mogućnosti ansamblu El Gran Teatro del Mundo u veličini izvođačkoga korpusa i odabiru glazbala, odnosno njegovu povećanju ili redukciji u odnosu na izvorni notni zapis. Nema promjena u pogledu broja dionica u polifonom ili homofonom slogu nego su promjene u akustičkom dojmu, odnosno u kombinacijama glazbala, pri čemu oslonac pružaju i dalje duboki gudački instrument i čembalo s harmonijskom pratnjom (improviziranom ili kasnije autoriziranom).

  

  Članovi ansambla El Gran Teatro del Mundo su: umjetnički voditelj i čembalist Julio Caballero Peréz, violinisti Coline Ormond i Claudio Rado, oboistica Miriam Jorde Hompanera, solist na blok-flauti Michael Form, solist na violoneu Bruno Hurtado Gosálvez i solist na lutnji Jonas Nordberg. Prva skladba koncerta bila je Trio-sonata u F-duru, op. 1 br. 3 Arcangela Corellija, slijedila je Sonata br. 2 u g-molu Georga Muffata iz zbirke Armonico Tributo (…). Zatim smo slušali odabrane odlomke iz oratorija Il trionfo del tempo è del disinganno i iz opere Rinaldo Georga Friedricha Händela. Iz obaju Händelovih djela odabrane su uvertira i po nekoliko arija (poput poznate Lascia ch'io pianga iz opere Rinaldo) u kojima je vokalnu dionicu zamijenila u najviše slučajeva oboa, odnosno violone. Transkripcija Corellijeve trio-sonate, učinjena „u koncertantnom stilu prema Corellijevoj tradiciji“, djelo je Francesca Geminianija (1687–1762), a William Babell (1690–1723) obradio je dio Händelovih skladbi. Sve skladbe izveo je ansambl u cjelini, ali su neke arije izvedene u smanjenome sastavu (primjerice bez flaute) dok su oboa i violone dočarali virtuozno pisane vokalne dionice.

  Efektan završetak koncerta bio je veliki solo čembala Vo' far guerra iz Händelove opere Rinaldo koji je na koncertu briljantno odsvirao Julio Caballero Peréz (a na premijeri je svirao sam skladatelj). Sviranje ansambla Del Gran Teatro del Mundo zadovoljilo je najstrože kriterije slušatelja u odnosu na neupitnu intonaciju (osobito u koloraturnim arijama), odabir i smislenu promjenu tempa, precizan ritam, bogato razrađenu dinamiku i sigurne nastupe pojedinih glazbenika u polifono oblikovanim stavcima. Dojam koji su glazbenici ostavili je lakoća sviranja i svladavanja najtežih tehničkih zahtjeva te muzikalnost koja se osjećala tijekom čitavoga koncerta, možda malo duljeg trajanja od uobičajenoga. Prvi put nastupio je ansambl El Gran Teatro del Mundo na festivalu barokne glazbe u Korčuli (i u Hrvatskoj?) predstavivši neka nova iskustva u transkripciji od ranije poznatih skladbi, s kojom će one, ne gubeći na svojoj izvornosti, postati rado slušanim dijelom koncertnog repertoara.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. listopada 2024.

Piše: