Nepresušna riznica čarobnih baroknih partitura za kraj ljeta na Korčuli

13. Korkyra Baroque Festival, 1. - 16. rujna 2024., Korčula (1/2)

• Korčulanski barokni festival je uz Varaždinske barokne večeri (utemeljene 1971. godine) još jedan festival profiliran samo za izvedbe glazbe jednog od prijelomnih razdoblja u povijesti europske glazbe – baroka. U periodizaciji stilova barok se najčešće određuje u opsegu od sto i pedeset godina od 1600. do 1750. godine, iako neki povjesničari glazbe i muzikolozi pomiču početak i kraj stilskoga razdoblja za dvadeset godina ranije. Razdoblje baroka znači konačan kraj prevlasti vokalne glazbe koja je vrhunac dostigla u vokalnoj polifoniji renesansnih majstora i početak novih glazbenih izričaja u kojima će instrumentalna glazba ovladavati sve opsežnijim tonskim prostorom osjenčanim različitim bojama instrumenata. Dakako, početak baroka nije značio iščezavanje vokalne glazbe nego postizanje novih vrijednosti u spoju s instrumentima, što se osobito odrazilo u monodiji, tj. solističkome pjevanju uz pratnju instrumenta s težištem na tekstu čiji je smisao (sadržaj) u melodijskoj liniji često bio istaknut intervalskim pomacima i ukrasima u skladu s „naukom o figurama“. Za novi stil skladanja prihvaćeno je ime seconda prattica (za razliku od renesansnoga stila nazvanog prima prattica), a možda jedna od novih glazbenih vrsta koje su se održale sve do današnjih dana svakako je opera koja je od početka 17. stoljeća pa sve do naših dana ostala privlačnom za publiku. Od ranoga baroka iskristalizirale su se i brojne nove vrste instrumentalne glazbe – solističke, komorne i orkestralne, od kojih su neke prihvatili i skladatelji kasnijih razdoblja, pa barokna glazba koja je nastajala tijekom 150 godina ostaje gotovo neiscrpnom riznicom zahtjevnih skladbi za čije se interpretacije glazbenici danas usavršavaju još za vrijeme studija ili u okviru različitih seminara i radionica.

  Bogatstvo vokalne, instrumentalne i vokalno-instrumentalne barokne glazbe približio je publici i ovogodišnji Korčulanski barokni festival u svom trinaestom izdanju. Utemeljitelj i pokrovitelj festivala Michael Unsworth, zajedno sa suprugom Mašom, poželio je obogatiti glazbom boravak turista na Korčuli u posljednjem ljetnom mjesecu – rujnu. Barokna glazba zacijelo je privukla mnoge ljubitelje barokne glazbe koji su i ove godine pristigli na Korčulu s jasno određenim ciljem – slušanja barokne glazbe koju su ove godine izvodili glazbenici iz dvanaest zemalja Europe. Umjetnička ravnateljica festivala, violinistica Laura Vadjon, uspjela je kao i niz godina ranije okupiti vrhunske glazbenike specijalizirane za izvedbe barokne glazbe zaključivši u programskoj knjižici da će deset tematski različitih programa „privući brojnu publiku, pružajući im priliku da upoznaju nepresušnu riznicu baroknih partitura i čaroliju zvukova koju donosi ova inspirativna glazba i svirka uživo“. Održano je šesnaest koncerata: devet u gradu Korčuli te po jedan u mjestima na otoku Korčula (Vela Luka, Pupnat, Račišće i Lumbarda), otočiću Badija i na poluotoku Pelješcu (Orebić i Viganj). Financijska sredstva za Korčulanski barokni festival osiguravaju Grad Korčula, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, turističke zajednice navedenih mjesta, a kako su koncerti uglavnom održani u crkvama, bila je potrebna privola tamošnjih župnika.

  

  Korčulanski barokni festival svečano je otvoren Baroknom moreškom u nedjelju, 1. rujna 2024. u Ljetnom kinu Korčula. Nastupili su članovi KUD-a Moreška iz Korčule uz pratnju Hrvatskog baroknog ansambla kojim je ravnao maestro Ivan Josip Skender (1981.). Iako se moreška na Korčuli izvodila od 17. stoljeća uz prekide do danas, zapisi glazba djelomično su sačuvani u arhivi Baltazara Bogišića (1834–1908) i to samo tri figure – Sfida, Ruggiero i Spagnoletta. Od 1937. godine moreška, borbeni ples s mačevima, pleše se uz glazbu koju je skladao Krsto Odak (1888–1965). Jednom godišnje plesači plešu Baroknu morešku na glazbu koju je na temelju sačuvanih zapisa skladao Ivan Josip Skender te baroknih skladatelja Claudija Monteverdija (1567–1643), Jeana-Baptistea Lullyja (1632–1687), Marc-Antoinea Charpentiera (1643–1704), Gregorija Allegrija (1582–1652) i Jeana-Josepha Moureta (1682–1738). Dobro pogođen odabir glazbe baroknih skladatelja koja prati morešku na otvorenju Korčulanskoga baroknog festivala već je godinama prava motivacija članovima KUD-a Moreška za uvjerljivu i besprijekornu izvedbu, kao i uz glazbu Krste Odaka.

  

  Još jedan koncert Korčulanskoga baroknog festivala, kao ni koncert otvorenja, nije održan u crkvenome prostoru nego u dvorištu palače Arneri u Korčuli kamo je publika požurila nakon Barokne moreške. Koncert komičnih arija i kantata iz 17. stoljeća naslovljen Aspettate! Adesso canto (Čekajte! Sad pjevam) prema prvoj točki programa – kantati Antonija Cestija (1623–1669) priredili su članovi ansambla Musica cubicularis iz Ljubljane. Ansambl je osnovan 2004. godine te slično kao i mnogi drugi ansambli koji izvode baroknu glazbu mijenja broj članova ovisno o skladbama programa.

  U Korčuli su nastupili sopranistica Helena Bregar, Domen Marinčič (viola da gamba, čembalo) i Tomaž Sevšek Šramel (čembalo i orgulje). Helena Bregar otpjevala je Ariu di Passacaglia Girolama Frescobaldija (1583–1643), pjesmu Ohime ch'io cado Claudija Monteverdija, kantatu Tradimento! (Izdaja!) skladateljice Barbare Strozzi (1619–1677). U kantati Chi non mi conosce – Pazzia venuta da Napoli (Tko me ne poznaje – Ludilo došlo iz Napulja) koja – kako stoji u programskoj knjižici: „na papiru možda izgleda monotono jer je uglavnom zapisan jednakim notnim vrijednostima“, ponudio je skladatelj Pietro Antonio Giramo (1619–1650) „mnoštvo dramatičnih mogućnosti primjenom solmizacijskih slogova, ekspresivnih pauzi, dionice koja opisuje smijeh“, a tekst je pisan na napuljskom dijalektu.

  

  Na kraju koncerta izvedena je kantata Amanti, io vi so dire (Ljubavnici, mogu vam reći) Benedetta Ferrarija (?1603–1681) skladana u formi ciaccone s ostinatnim basom iznad kojeg je pjevačka linija razvedena u niz varijacija. Predahe između spomenutih kantata i arija ispunile su sljedeće skladbe: Toccata per spinettina sola, over liuto i Canzona ultima, detta la Vittoria, Canzona per basso solo detta L'Ambrosita i Quinta toccata sopra i pedali per l'organo Girolama Frescobaldija, Passacagli i Ballo della battaglia Bernarda Storacea (1637–1707).

  13. Korčulanski barokni festival počeo je Baroknom moreškom i velikim ansamblom snažnih dinamičkih vrijednosti, a nakon sastava od samo tri glazbenika, slijedio je u ponedjeljak, 2. rujna glazbeno-scenski spektakl koji je publika iščekivala s velikim zanimanjem. U dvorani Centra za kulturu Korčula izvedeno je glazbeno-scensko djelo Vilinska kraljica (The Fairy-Queen), Z. 629 Henryja Purcella (1659–1956). Na plakatu premijere održane 2. svibnja 1692. navedeno je da je to semi-opera (polu-opera), a radi se o djelu sličnom komedijama-baletima kakve su priređivane na dvoru francuskoga kralja Luja XIV. (1638–1715). Autor libreta prema komediji San ljetne noći Williama Shakespearea (1564–1616) vjerojatno je Thomas Betterton (1635–1710). Radnja je podijeljena u pet činova u kojima se izmjenjuju recitativi, solističke arije, a rjeđe manji vokalni sastavi, zatim nastupi zbora i plesača za koje je izvornu koreografiju iz 17. stoljeća pripremila plesna majstorica Mary Collins, ujedno i redateljica ove restauracijske komedije skladane nakon „restauracije monarhije“ i ponovnog otvaranja kazališta.

  

  Vilinska kraljica rijetko se danas može gledati u europskim (svjetskim?) kazalištima, jer „Kao dramsko-glazbena cjelina (…) će teško izdržati kritički sud našeg doba“, zapisao je muzikolog Trpimir Matasović u programskoj knjižici. Osvrćući se na samu glazbu, nastavlja: „(…) izdvojimo li iz te cjeline glazbu (koliko god ona od nje, u osnovi, bila neodvojiva), ostaje nam remek djelo engleske barokne glazbe (…).“ Nabrojivši neke prizore iz semi-opere zaključio je da je to sve „Purcell – skladatelj različite i izrazito raznolike glazbe, ali uvijek samosvojan i neponovljiv“.

  Stvarajući glazbu za Vilinsku kraljicu Purcell je slijedio ponajbolje uzore kontinentalne glazbe – talijanski recitativni stil i pjevnost francuske glazbe kojima je savršeno prilagodio engleski jezik, istaknuvši njegove vrijednosti za vokalnu glazbu. U izvedbi ovoga glazbeno-scenskog spektakla u čijih su se pet činova (bez stanke) uz glumu i ples izmijenili glazbeni sadržaji različitih melodijsko-ritamskih, harmonijskih i dinamičkih vrijednosti te instrumentacije, sudjelovali su gosti iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjeverne Irske te iz Hrvatske. To su pjevači svjetski poznatoga sastava London Handel Players, zatim vokalni solisti Eadaion Hassett i Ashton Anne Murphy (soprani), Mercè Bruguera Abelló i Ellis Dexter (alti), Benedict Munden i Seán Tester (tenori), Cuan Durikin i Fionn O'Halmhain (basi). Hrvatski barokni ansambl upotpunili su  gosti Andreas Helm (oboa) i Rachel Brown (blok-flauta), a izvedbom je ravnao violinist već dobro poznat našoj publici Adrian Butterfield. Uz koreografkinju Mary Collins plesali su Steven Player, Anne Deller, Kath Waters i Marta Sironić.

  

  Izvedba Vilinske kraljice protekla je „u jednome dahu“, u stalnome pokretu i nizu promjena na sceni, a Hrvatski barokni ansambl muzicirao je nadahnut i sigurno podržavajući pjevače i plesače. Suglasje svih sastavnica semi-opere Vilinska kraljica ostvario je iskusni Adrian Butterfield jasnim kretnjama ruke i violine, nastupivši kao dirigent i koncert-majstor. Rijetko izvođeno Purcellovo glazbeno-scensko djelo, osim u Korčuli, mogla je pogledati i publika u Veloj Luci na Pijaci ispred crkve sv. Josipa u utorak, 3. rujna 2024.

  Možda bismo mogli reći kako je program 13. Korčulanskog baroknog festivala djelomično slagan poput morskih valova u kojima se izmjenjuju dolovi i bregovi prije no što se konačno zaustave na obali. Nakon Purcellovog glazbeno-scenskog spektakla ponovno je nastupio jedan mali sastav s programom nazvanim Now the Sun Rises (Sad izlazi sunce) s podnaslovom Bach & surprise. U katedrali sv. Marka u Korčuli u srijedu, 4. rujna 2024. nastupili su gosti iz Norveške – vokalni sastav Early Voices, u kojem pjevaju: sopranistice Mari Johanne Müller i Kristina Vàge, Maria Dale Johannesen (alt), Øisten Stensheim (tenor) i Peder Arnt Kløvrud (bas).

  

  Publika je u svojevrsnome glazbenom vremeplovu iz razdoblja srednjega baroka i glazbe Henryja Purcella kročila u razdoblje kasnoga baroka i opus jednog od najvećih skladatelja do danas Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750). Iz njegova opusa solisti ansambla Early Voices odabrali su motet Jesu, meine Freude, BWV 227, jedan od najduljih i najsloženijih moteta koji ima ukupno jedanaest odsjeka. Nazvan je prema himni objavljenoj 1653. godine koju je Johann Crüger skladao na tekst Johanna Francka, temeljen na osmome poglavlju Poslanice Rimljanima. Tekst himne pisan je u prvome licu, a smisao je obraćanje vjernika Isusu u kome pronalazi zaštitu i pomoć u svakome trenutku te neizmjernu radost. Iako nije zapisana dionica continua, ovaj Bachov peteroglasni motet izvodi se i uz instrumentalnu pratnju, ali u a cappella izvedbi doista zvuči impresivno.

  Iznenađenje koje su priredili članovi sastava Early Voices je umetanje norveških tradicijskih napjeva između odsjeka Bachova moteta. To su novije pjesme ozbiljna i pomalo sjetna teksta, u kojima je iskazana nada u novi i bolji život nakon prilično teškog života u 17. i 18. stoljeću. Nada kao osnovna tema poveznica je norveških napjeva i Bachova moteta, nada koja i u najtežim trenutcima ljudima otvara put nakon proživljenih patnji.

  

  Članovi sastava Early Voices su profesionalni pjevači koji djeluju u uglednim norveškim vokalnim ansamblima, a izvode glazbu renesanse i ranog baroka te norvešku tradicijsku glazbu. Pjevajući ušetali su pjevači u katedralu sv. Marka pa su tijekom nastupa pjevali raspršeni u prostoru crkve, ali i ispred oltara. Bachova i norveška tradicijska glazba odisala je smirenošću u umjerenom tempu, u skladbama neopterećenima koloraturama i različitim baroknim ukrasima. No, tijekom jednosatnoga nastupa članovi sastava Early Voices predstavili su se kao glazbenici savršene pjevačke tehnike, neupitne intonacije i razgovjetnog izgovora teksta.

  Muzikalno i u profinjeno raslojenoj dinamici nizali su odsjeke Bachova moteta i norveške narodne napjeve u čvrstu cjelinu punu obrata u melodijskome smislu, intenzitetu (u nekim su dijelovima pjevali tro- i četveroglasno) i načinu vođenja glasova – slogu u kome je uz prevladavajući homofoni bilo i nekoliko polifonih (npr. fuga). Za publiku u katedrali sv. Marka u Korčuli bio je nastup sastava Early Voices pravi užitak, kao i za publiku u župnoj crkvi Pomoćnice Kršćana u Orebiću, u kojoj je koncert ponovljen u četvrtak, 5. rujna 2024.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 30. rujna 2024.

Piše: