Ljetni dašak mladosti u raspjevanim sviralama šibenskih orgulja

31. Orguljaška ljetna škola, 29. srpnja - 7. kolovoza 2024., Šibenik (1. dio)

• 

  Podnaslov Ljetni dašak mladosti u raspjevanim sviralama šibenskih orgulja moje monografije objavljene 2015. godine suizdavač Gradska knjižnica Juraj Šižgorić ocijenio je neprikladnim, previše pjesničkim za naslov djela u kome je ispričana priča o dva desetljeća djelovanja Orguljaške ljetne škole u Šibeniku. Umjesto njega odabran je (moj podnaslov) Dvadeset godina Orguljaške ljetne škole u Šibeniku: 1994.-2013. koji na pojednostavljen, prozaičan način najavljuje temu monografije. Zahvaljujući mladima, polaznicima Orguljaške ljetne škole u Šibeniku, koji su u okviru raznih seminara upoznavali građu složenog aerofonog instrumenta orgulja i njihovu zaštitu kao i glazbu za (ili uz) orgulje, šibenske crkve sa svojim povijesnim (ali i suvremenim) orguljama živjele su desetak ljetnih dana posebnim glazbenim životom. Tijekom godina mijenjao se broj polaznika – od svega desetak do njih više od pedeset, a svi oni su tijekom dana hodali od crkve do crkve tražeći vrijeme za vježbanje i pripremu skladbe (primjerene njihovome poznavanju tehnike sviranja orgulja) za koncerte polaznika. Svoje umijeće sviranja polaznicima svake su godine pokazivali predavači seminara (Orgulje u liturgiji, Renesansna i barokna glazba, Orguljska glazba 19. do 21. stoljeća, Improvizacija), a tako je ostalo i do ove godine, kad je Orguljaška ljetna škola trideset i prvi put otvorila svoja vrata polaznicima 29. srpnja i okupljala ih do 7. kolovoza ove godine.

  Pijanist, pedagog i organolog Emin Armano uspio je održati koncert u crkvi sv. Frane u studenome 1993. godine u ratnim uvjetima, jer je Šibenik tijekom Domovinskoga rata često bio pod uzbunama, što je otežavalo redovne djelatnosti i održavanje kulturnih priredbi i koncerata.

  Ipak, hrabro je predložio svom dugogodišnjem suradniku – pedagogu i organologu Božidaru Grgi (1942 – 2019) osnivanje Ljetne škole orgulja, što je ostvareno već sljedeće godine zalaganjem Božidara Grge. On je uspio uspostaviti suradnju s Ministarstvom prosvjete i kulture, odjelima za društvene djelatnosti Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije te brojnim sponzorima koji su materijalno pomagali školu. Pokrovitelj je od samoga početka bila Šibenska biskupija, u čijem su vlasništvu crkve i orgulje, osim crkve sv. Frane u sklopu Franjevačkoga samostana. Nakon koncerta održanog upravo u toj crkvi rodila se zamisao o školi i upoznavanju orgulja, jer se u njoj nalaze čak dvoje: povijesne orgulje znamenitoga hrvatskog graditelja i osnivača mletačko-dalmatinske škole don Petra Nakića (1694 – 1769) iz 1762. godine i suvremene, reprezentativne orgulje zagrebačke radionice Heferer iz 1969. godine koje su postavljene na koru (umjesto Nakićevih koje su izmještene u prostor na sjevernoj strani crkve).

  Nastava orgulja u srednjim glazbenim školama u Republici Hrvatskoj postupno je ulazila u nastavne planove i programe, a prema poznatim podatcima uvedena je u Glazbenoj školi Varaždin tijekom šk. god. 1993./1994. Prvi nastavnik bio je Mario Penzar (1961.), tada docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a nastavni plan i program izradio je u suradnji s iskusnim orguljašem i pedagogom Anđelkom Klobučarom (1931 – 2016). Oni su bili i prvi predavači i autori programa nastave u šibenskoj Ljetnoj orguljaškoj školi (to je bilo njeno prvo ime) koja je bila osmišljena kao nadopuna nastave učenika Glazbene škole Varaždin (u dogovoru s ravnateljem) među kojima su bili Kristina Putarek, Božica Tuđan, Martina Lazar, i dr. Iste godine počeo je svoje glazbeno obrazovanje u Ljetnoj orguljaškoj školi Šibenčanin Pavao Mašić, prešavši put od polaznika, asistenta prof. Maria Penzara, predavača do predsjednika Organološkog društva Organum Šibenik, u kojem škola djeluje od 2004. godine nakon deset godina u sklopu Glazbene škole Ivana Lukačića u Šibeniku.

  Nekada polaznici Orguljaške ljetne škole u Šibeniku nastupaju danas kao samostalni umjetnici

  U prvim godinama Orguljaške ljetne škole najčešće su na koncertima otvorenja svirali sami predavači, a kasnije su muzicirali i drugi glazbenici uz pratnju orguljaša, koji su nastupali i dalje samostalno. Kroz seminare Orguljaške ljetne škole prošao je niz danas uglednih orguljaša koji su imali priliku nastupati na koncertima. Spomenimo između ostalih Nataliju Imbrišak (voditeljicu seminara Glazba od 19. do 21. stoljeća), Pavla Mašića, Bornu Barišić, Ivu Mrvelja, a ove godine na koncertu otvorenja 29. srpnja svirao je orguljaš Ivan Bosnar koji danas živi i djeluje u Sjedinjenim Američkim Državama. Odabravši orgulje kao glazbalo kome će posvetiti svoj radni vijek, Ivan Bosnar završio je srednju Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u razredu Jasne Šumak-Picek, prof. Težeći stalnom usavršavanju u temeljnoj struci upisao je studij orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (red. prof. Mario Penzar) i na Univerzitetu za glazbu i scensku umjetnost u Grazu (red. prof. Ulrich Walther).

  

  Tijekom studija pokazivao je izrazitu sklonost za improvizaciju koju je bolje upoznavao tijekom više godina na seminaru doc. Ante Knešaureka (danas red prof. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu) u Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku. Preporuka profesora Walthera iz Graza i želja za studijem improvizacije bili su dovoljno snažni poticaji da se 2015. godine prijavi na audiciju na svjetski poznatoj Eastman School of Music u Rochesteru koju je uspješno položio te upisao studij orgulja u razredu prof. Nathana Laubea i studij improvizacije u razredima prof. Edoarda Bellottija i prof. Williama Portera. Ivan Bosnar diplomirao je orgulje u Zagrebu i Grazu 2016. godine, a koliko je poznato, jedini je orguljaš iz Hrvatske koji je (uz američku stipendiju) uspješno završio studij improvizacije i orgulja na Eastman School of Music magistriravši 2017. i doktoriravši 2021. godine. Danas djeluje kao predavač na Setnor School of Music Sveučilišta u Syracuseu (New York) te kao orguljaš crkve sv. Marije u Auburnu (New York) nastavivši isti posao koji je obavljao u Zagrebu u crkvi sv. Petra te u Zaprešiću u crkvi Marije Kraljice apostola. Još kao učenik srednje glazbene škole Ivan Bosnar je osvajao nagrade na natjecanjima, u akademskoj godini 2018./2019. dobio je Nagradu James Cochran za najbolji studentski orguljaški recital, a svakako treba izdvojiti prvu nagradu i nagradu publike na natjecanju iz improvizacije Američkog udruženja orguljaša iz 2020. godine. U Hrvatskoj je djelovao i kao orguljaš Vojnog ordinarijata, a u svojoj kratkoj ali bogatoj karijeri zabilježio je niz solističkih recitala na brojnim festivalima u Europi i Americi.

  Koncert otvorenja u crkvi sv. Frane, ostvaren uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, očekivali su s velikim zanimanjem polaznici Orguljaške ljetne škole i malobrojna, ali vjerna šibenska publika. Program koncerta bio je podijeljen u dva dijela zahvaljujući povijesnim orguljama don Petra Nakića i orguljama Ivan Faulenda Heferera. Prvi dio ispunile su skladbe baroknih skladatelja i u tome stilu osmišljena Improvizacija Ivana Bosnara. Uvodna skladba bila je Bergamasca, op. 12.46 iz zbirke Girolama Frescobaldija (1583 – 1643) Fiori musicali objavljene 1635. godine. Frescobladijeva Bergamasca – skladba koja je dobila ime prema plesu iz okolice Bergama, četveroglasna je s jednostavnom imitacijom kratke teme, a prema praksi ranoga baroka mogla se izvoditi na bilo kojem instrumentu s tipkama, pa se često izvodi i na čembalu. Sljedeća skladba bila je Toccata septima u C-duru iz zbirke Apparatus Musico-Organisticus koju je njemački skladatelj Georg Muffat (1653 – 1704) objavio 1690. godine i posvetio Leopoldu I. (1640 – 1705), caru Svetog Rimskog Carstva. Tokata (ime dolazi od talijanskoga glagola toccare, što znači dirnuti) je virtuozna skladba improvizacijskoga karaktera i slobodne forme s odsjecima različita tempa i motiva. U prvome planu bila je motoričnost i puno ukrasa zbog nemogućnosti izvedbe dugih tonova na čembalu kome su u ranome baroku od početka 17. stoljeća bile namijenjene brojne tokate, a kako u ovoj Muffatovoj tokati ima dosta tonova duljega trajanja i iz samog zapisa razvidno je da je pisana za orgulje.

  U drugome dijelu koncerta u crkvi sv. Frane Ivan Bosnar svirao je na orguljama Ivana Faulenda Heferera tri skladbe i svoju Improvizaciju. Prvo smo čuli Adagio i fugu u c-molu, KV 546 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756 – 1791), što je zapravo skladba za gudaći kvartet (ili gudaći orkestar), a za orgulje ju je preradio francuski orguljaš, pijanist i pedagog Jean Guillou (1930 – 2019). Težnja za zvukom simfonijskog orkestra potaknula je francuske skladatelje kasnoga romantizma na skladanje tzv. orguljskih simfonija u kojima dominira kombinacija registara koji dočaravaju zvuk pojedinih orkestralnih instrumenata. Takav veliki, raskošni zvuk omogućile su prije svega velike orgulje sa čak pet manuala i gotovo sto registara, kakve je gradio poznati francuski orguljar Aristide Cavaillé-Coll (1811 – 1899). Za koncert održan 29. srpnja 2024. Ivan Bosnar je odabrao IV. (stavak) Romance iz Četvrte orguljske simfonije, op. 32 Louisa Viernea (1870 – 1937) skladane 1914. godine. Polagani stavak s oznakom tempa Adagio molto espressivo podijeljen je u više cjelina, a mogu se uglavnom razlikovati tri sloja: tema (u pedalu), ležeći ili pedalni ton te figuracija u kratkim notnim vrijednostima kao harmonijska dopuna. Za razliku od prvoga stavka u kojem dominiraju kromatski prohodi i neodređeni obrisi tonaliteta, Romanca je potpuno tonalitetno određena s uglavnom konsonantnim akordima. Pretposljednja skladba (prije Bosnarove Improvizacije) bila je Druga sonata u e-molu, op. 19 Augusta Gottfrieda Rittera (1811 – 1885). Jednostavačna skladba s osam cjelina nejednake duljine, prvi put objavljena 1850. godine, uzoran je primjer ranoromantičke melodike oslonjene na pregledne harmonije. U svojoj Improvizaciji vodio je Ivan Bosnar glazbeno događanje od tihe, jednostavne teme do složenog polifonog oblikovanja pojačavajući postupno dinamičke vrijednosti.

  Prateći Ivana Bosnara od početaka učenja orgulja do ovoga koncerta u Šibeniku (održanog nakon više godina izbivanja iz domovine i ovdašnjega glazbenog života) možemo zaključiti da je s vremenom stasao u glazbenog umjetnika iznimnih tehničkih vještina i dobrog poznavatelja interpretacije glazbe za orgulje. Tumačeći skladbe drugih autora, poštuje izvornik koliko god to dopuštaju mogućnosti instrumenta na kome svira (npr. Vierne je u cijelosti zapisao registraciju) iskazujući pri tome veliku muzikalnost. U improvizacijama – bez obzira na to ishode li od neke tradicijske pjesme ili vlastite teme, gradi skladbu sukladno pravilima određene glazbene vrste (ili potpuno slobodno rapsodično) povezujući orguljske registre s puno smisla za instrumentalne boje i nijansirajući dinamiku – opet sukladno mogućnostima orgulja na kojima muzicira. Nije sigurno bilo jednostavno probiti se kao glazbenik u bogatom glazbenom životu u Sjedinjenim Američkim Državama. Čini se da je to Ivanu Bosnaru uspjelo, kao i svojedobno jednom od vrhunskih hrvatskih orguljaša Željku Marasoviću (1951 – 2021) koji je 1985. godine otišao u Los Angeles, magistrirao orgulje (1989.) i postao članom American Guild of Organists čiji je član danas i Ivan Bosnar. Osim kao koncertant, Ivan Bosnar predstavio se polaznicima Orguljaške ljetne škole i kao predavač, priredivši dva predavanja o povijesti orgulja u Europi. Potraje li i dalje Orguljaška ljetna škola, možda će se i drugi dosadašnji polaznici vraćati kao orguljaši i predavači, potvrđujući uspješnost ovakvog oblika stručnog usavršavanja.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. rujna 2024.

Piše: