Velik broj dobrih i nekoliko odličnih koncerata
75. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024.: Glazbeni program u kolovozu
-
Uvjetno rečeno drugi dio glazbenoga programa 75. Dubrovačkih ljetnih igara, dakle onaj broj koncerata koji su održani u kolovozu, ,,na papiru“ je djelovao nešto manje impresivno od onog srpanjskog. Programska politika festivala posljednjih je godina takva da se oni najiščekivaniji koncerti smjeste u prve dane festivala, i novo umjetničko vodstvo festivala, čini se, nije ju pretjerano promišljalo. To nikako ne znači da su koncerti u kolovozu bili manje kvalitetni, samo možda manje efektni.
U tom je pogledu glazbeni program u kolovozu počeo obećavajuće; već 2. kolovoza pred festivalsku su publiku stali, 32 godine nakon svog prvog nastupa na Igrama, dubrovačka pijanistica Marija Grazio i violist Marko Genero. Dubrovački su glazbenici već dugi niz godina objektima prijepora na Igrama; Tomislav Fačini, pomoćnik za glazbeni program prethodne intendantice Dore Ruždjak-Podolski, tom je problemu doskočio serijom koncerata na kojima su većinski nastupali dubrovački glazbenici (ili glazbenici s barem nekom rodnom vezom s Dubrovnikom), a koja je proteklih godina nosila naziv Dubrovnik na glazbenoj hridi (osim prvog koncerta, nezgrapno i gotovo posprdno naslovljenog Dubrovnik plovi u intonaciji, iako to vjerojatno nije bila Fačinijeva namjera). Ti su koncerti većinski bili kvalitetno programirani i dobro posjećeni, iako je smještanje dubrovačkih glazbenika u jednu kutiju bila, teško je poreći, gotovo segregacijska mjera.
Novo umjetničko vodstvo Igara taj je programski koncept napustilo, pa je tako duo Grazio/Genero nastupio na vlastitom recitalu, što je svakako hvalevrijedno jer se radi o kvalitetnim i afirmiranim glazbenicima koji ne bi morali čekati jedan tako namjenski koncert da se predstave publici. A predstavili se jesu itekako; Marija Grazio čak i autorski s dvije skladbe. Ipak, koncert je započeo Genero sâm izvevši Passacagliu u c-molu Heinricha Ignaza Franza Bibera. Njegova izvedba bila je puna karaktera – karaktera skladatelja čiji je specifični skladateljski jezik i dandanas unikatan, a violist je taj karakter prenio bez nekih većih interpretacijskih afektacija. Slijedile su dvije skladbe Grazio; njena klavirska sonata već je na prvi pogled pisana od strane pijanista za pijanista, puna raznovrsnih tehničkih izazova, dok je njeno ocrtavanje triju likova iz tradicije Commedie dell'arte – Pulcinella, Columbine i Arlecchina – u najnovijoj skladbi, naslovljenoj Maske, iznimno promišljeno i oštroumno, iako u nekim momentima graniči s nešto popularnijim glazbenim idiomima, kojima su do kraja koncerta nadodani još i tradicijski, putem izvedbe tradicionalne palestinske melodije Ya zareef al tool.
Kvalitetne nastupe su upisali i Ivan Krpan i Zagrebački kvartet, kao i Ansambl Bach Consort Wien (iako je njihova odluka da program posvete tradicijskoj glazbi Južne Amerike možda bila kontraproduktivna), a 60 godina karijere (i 50 na Dubrovačkim ljetnim igrama) 5. kolovoza obilježio je kantautor Ibrica Jusić. Zapaženi koncert 8. kolovoza održala je popularna četvorka Papandopulo kvarteta – saksofonisti Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak, izvevši program naslovljen Un altro scherzo (pod istim su nazivom održali i koncert tijekom svoje samostalne koncertne sezone) koji je, možda razočaravajuće, bio osmišljen kao kolaž nekih od njihovih prethodnih koncerata. Ipak, njihovo izmjenjivanje kanonskih skladbi i onih suvremenih očito je bilo dovoljno efektno da nagna vijeće Nagrade Orlando da ih ovjenča ovogodišnjom nagradom za posebno umjetničko dostignuće u glazbenom programu. A kako i ne bi, kad su niz asova iz nepresušnog vrela svog repertoara odsvirali kvalitetno i odlučno (iako pokoje suzvučje nije zazvučalo baš onako kako treba) ali s onom prepoznatljivom skercoznom notom. Najdojmljivija je skladba koja se našla na programu te večeri svakako bila Quartettino Dubravka Detonija, njima posvećena i praizvedena na 48. Osorskim glazbenim večerima.
Nešto manje kvalitetni bili su sljedeći koncerti, ali iz različitih razloga: koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra i, uvjetno rečeno solistice, dubrovačke pijanistice Ivane Jelače jednostavno je bio pogrešno najavljen i promoviran te je služio manje kao proslava 290. obljetnice rođenja Luke Sorkočevića, a više kao dubrovačka premijera recentno praizvedene skladbe Petra Periše Obradovića, naslovljene Le lacrime della magnolia, inspirirane najdirektnije stihovima Dubrovčanina Davora Mojaša, ali i biografijom samoga Sorkočevića, iako su citati iz njegovih simfonija, a naročito onaj završni iz Simfonije br. 3 u D-duru, ipak možda bili suviše dopadljivi. Dopadljivi su bili i odabiri numera za bis violinista Renauda Capucona i klavirista Guillaumea Belloma, Smile i Moon River, ali to nije bio jedini problem njihova nastupa. Iako je njihov odabir da publici ne pruže interpretativno promišljenije izvedbe sonata Fauréa, Brahmsa i Straussa nego prioritiziraju zabavljaštvo legitiman, tijekom njihova koncerta jednostavno su se u previše navrata dogodile čujne tehničke pogreške za koje se činilo kao da su bile rezultat pretjerane nonšalantnosti, što se ne bi smjelo događati.
Slijedio je zanimljivi etnomuzikološki projekt Dine Bušić i Melite Ivković, nazvan Bërbili ili Slavuj, a koji je osmišljen kao svojevrsno oživljavanje glazbene tradicije zadarskih Arbanasa, a dojmljiv je koncert održao i Riječki klavirski trio, iako program koji su odabrali nije u potpunosti dočarao njihove izvođačke adute. Dva dana kasnije, 19. kolovoza, svoj treći koncert na 75. Igrama održao je Dubrovački simfonijski orkestar, ovaj put pod ravnanjem Valentina Egela te uz gitarista Pabla Sáinza-Villegasa u ulozi solista.
Sezona koncerata u atriju Kneževa dvora zaključena je donacijskim koncertom Mladi za mlade, na kojemu su nastupili komorni sastavi Umjetničke škole Luke Sorkočevića, prvonagrađeni na državnim natjecanjima, te dvojica mladih laureata nekih od naših najprestižnijih natjecanja: gitarist Lovro Peretić i pijanist Jan Niković. Izvedbe srednjoškolaca očekivano su varirale, što zbog treme, što zbog uzrasta, ali većini publike (sastavljenoj i, dakako, od njihovih vršnjaka) do kraja večeri postalo je jasno kako je riječ o kvalitetnim glazbenicima bez obzira na boljke mladosti. S druge strane, nastupi Peretića i Nikovića bili su sjajni, iako je program koji je Peretić odabrao bio nešto manje efektan, dok je Niković čast da zatvori koncert zdušno iskoristio, odlično izvevši Lisztovu Španjolsku rapsodiju i pokazavši zašto se radi o jednom od najistaknutijih interpreta mlađe generacije.
75. Dubrovačke ljetne igre zatvorene su tradicionalnim Opera gala koncertom ispred dubrovačke Katedrale, na kojemu su uz Simfonijski orkestar HRT-a (inače dobitnike Grand Prixa Orlando) nastupili Sonya Yoncheva, Joseph Calleja i Ante Jerkunica, za koji se na prvi pogled može činiti kako je riječ o tipiziranom koncertu bez previše manevarskog prostora, ali u ovome se slučaju radi o programu čiji koncept ipak nije potrebno previše promišljati. Na kraju ove obljetničke sezone, teško je poreći kako je protekla kvalitetno te iznjedrila velik broj dobrih (i nekoliko odličnih) koncerata, ali izostala je ona prepoznatljiva atraktivnost koja je nebrojenih festivalskih sezona uzrokovala osjećaj da nedolaskom na koncert ili predstavu propuštate nešto uistinu posebno, što se ove obljetničke sezone, i već nekoliko prethodnih, dogodilo tek mali broj puta. A za festival ovog kalibra to jednostavno nije dovoljno.
© Nikola Bašić, KLASIKA.hr, 3. rujna 2024.
kritike
- ● Muzički biennale Zagreb
- ● drugi festivali i natjecanja u Zagrebu
- ● Varaždinske barokne večeri
- ● Dubrovnik
- ● Split, Trogir, Zadar
- ● Samobor, Velika Gorica, Čakovec
- ● Osor, Rijeka, Pula, Slatina i dr.
- ● Osijek