Programska osvježenja na radost vjerne publike
75. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024.: Glazbeni program u srpnju
-
75 godina, tri četvrtine stoljeća, velika su obljetnica za bilo kakvu manifestaciju, a Dubrovačke ljetne igre – naš najstariji nacionalni festival, tu su obljetnicu dočekale u prijelomnom periodu, sa promjenom umjetničkog vodstva. Novo vodstvo je, čini se, unijelo i osvježenu dozu optimizma u redove festivalske publike koja je, izgleda, ove sezone ipak nešto spremnija pokloniti svoje uši glazbenim umjetnicima koji ove godine nastupaju na festivalu.
75. Dubrovačke ljetne igre tako su počele turbulentno – praksa stavljanja najpoželjnijeg i najposjećenijeg koncerta na sam početak programa, koja se proteklih godina pokazala uspješnom, i ove je godine urodila plodom, no ipak, nije sve proteklo glatko. Spomenuta turbulentnost tako se očitovala u činjenici da je prvi koncert, onaj ansambla Hesperion XXI, zbog iznenadne bolesti njegova umjetničkog voditelja – legendarnog katalonskog umjetnika Jordija Savalla, takoreći ostao bez svojeg protagonista, što je rezultiralo određenim razočarenjem. Međutim, to se razočarenje praktički na samom početku koncerta pokazalo neopravdanim te je postalo odviše jasno kako su njihov program i performans ipak dovoljno snažni da nadiđu očiti nedostatak. Vodstvo ansambla je te večeri preuzela sirijska oudistica Waed Bouhassoun, a uz nju je deseteročlani ansambl izveo blago modificiranu inačicu svog programa Mare Nostrum: Dijalog duša, a koji svoje ime dijeli s istoimenim nosačem zvuka izdanim 2011. godine. Okupljena publika tako je mogla, u skladu s krovnom temom ovogodišnjih Igara, čuti glazbu raznih mediteranskih tradicija: od talijanskih, španjolskih i rumunjskih rukopisnih izvora do tradicijske glazbe Sirije, Izraela, Damaska, Cipra i Grčke, izvedenu od strane impresivnog multinacionalnog ansambla.
Ovako impresivan početak 15. je srpnja slijedila cijenjena violončelistica Monika Leskovar, koja je zajedno s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, a pod ravnanjem Sebastiana Lang-Lessinga, izvela Varijacije na rokoko temu, op. 33 Pjotra Iljiča Čajkovskog. Djelo je to koje je orkestar u ovoj koncertnoj sezoni izveo već nekoliko puta s različitim solistima, ali ta činjenica ipak nije odvratila dubrovačku publiku, tradicionalno pristranu svojem orkestru, što je isti orkestar zajedno sa solisticom itekako nagradio, a taj je centralni dio programa orkestar s jedne i druge strane omeđio vrlo dobrim izvedbama kanonskih djela: s jedne strane uvertirom Rossinijevih Svilenih ljestvi a s druge Simfonijom br. 4 u A-duru, op. 90 Felixa Mendelssohna, poznatijom kao Talijanska.
Sljedeće je večeri, u sklopu novoosnovanog jazz & world music festivalskog bloka, na tvrđavi Lovrijenac nastupio JM Jazz World Orchestra zajedno sa svojim umjetničkim voditeljem, trombonistom i pedagogom Luisom Bonillom. Orkestar tj. big band inače okuplja mlade jazz glazbenike u dobi od 18 do 26 godina. Impresivan zvuk, kvalitetni aranžmani i netipičan repertoar (koji sadrži neke kuriozitete iz pera velikana žanra, kao i obrade nekih popularnih numera kao što je How Deep is Your Love braće Gibb) bile su glavne odlike njihova nastupa, tijekom kojega se svaki od članova uspješno iskazao i kao solist, iako su neka od sola možda djelovala suviše odmjereno i mladenački sramežljivo. Unatoč tome, ono što se ne može poreći a što je kudikamo važnije, jest to da je taj mladi, uvijek rotirajući sastav dubrovačkoj publici isporučio onaj pravi big bandovski zvuk, koji se na ovim prostorima nažalost čuje prerijetko, a još rjeđe u ovako kvalitetnom obliku.
Dojmljiva su bila i dva koncerta ansambala specijaliziranih za baroknu i ranu glazbu: ansambla Latinitas Nostra koji je nastupio s kontratenorom Maxom Emanuelom Cenčićem, te svima poznatog Antiphonusa čiji je gost bio također rado viđeni dubrovački gost, gitarist Petrit Çeku. Predanost ranoj glazbi svoje odjeke imala je i 24. srpnja, kad je na tvrđavi Lovrijenac, koju je veliki Luko Paljetak često nazivao ,,hamletištem“ Dubrovnika, pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić, zajedno s ansamblima Dialogos i Kantaduri izvela Hekubu, svoj projekt kojim je nastojala povezati dramske tekstove Marina Držića i Lodovica Dolcea s glazbom iz nekolicine izvora 16. stoljeća. Rezultat je glazbeno-scenska izvedba koja se umnogome približava antičkoj tragičarskoj tradiciji, ali koja i na suvremen način tretira svoje predloške. Naime, pjevani tekst odvija se na dva jezika: Livljanić, zajedno s Katandurima, pjeva na Držićevom jeziku, dok su glasovi ostalih likova, a naročito onih koje utjelovljuje Francisco Manalich (koji je ujedno i violist) – Hekubine kći Poliksene, ubijenog sina Polidora i prijatelja koji ga je izdao Polimnestra – talijanski, jezik Lodovica Dolcea, a posljedica čega je osnaženi efekt odrugovljenja, budući da je Livljanić i jedina žena na sceni, što se također dâ protumačiti kao ciljano iskrivljenje grčke tragičarske tradicije, iznimno promišljeno i kvalitetno izvedeno, te u tom kontekstu svakako treba pohvaliti i ostatak svirača, kao i Kantadure koji obnašaju funkciju kora.
Glazbeni program dva se dana kasnije nastavio s još jednim impresivnim koncertom – onim francuskog gudačkog kvarteta, tolkienovski nazvanog Arod i čije su interpretacije Debussyjevog jedinog gudačkog kvarteta, kao i Beethovenovog Kvarteta br. 14 u cis-molu, op. 131 dokazale kako tehnička besprijekornost i mladenački pristup interpretaciji (jer radi se ipak o mladom kvartetu) često nadilaze neke možebitne artikulacijske nedorečenosti. Njihova snaga je u tehnici, sinergiji zvuka te dinamičkom nijansiranju, uz posebno impresivna piana, tako da je posebna šteta što na kraju ipak nisu izveli u program uvrštenu skladbu Al'asr skladatelja Benjamina Attahira, inače posvećenu samom kvartetu.
Nakon koncerta Krešimira Špicera i Lovre Marušića, srpanjski dio glazbenog programa 75. Dubrovačkih ljetnih igara zaključen je možda njegovim najboljim koncertom, onim francuskog pijanista Pierre-Laurenta Aimarda. Umjetnik, čija se karijera proteže na gotovo pet desetljeća, jedan je i od najistaknutijih interpreta suvremene klavirske glazbe, poznanik i suradnik skladatelja kao što su Pierre Boulez, Karlheinz Stockhausen, György Ligetti i Olivier Messiaen. Svojim je recitalom, održanim 30. srpnja, jasno podcrtao svoj pedigre; nakon romantičarskog uvoda u obliku nekoliko komada za klavir Johannesa Brahmsa iz njegova opusa 118, a zatim Schumannovih Pjesama ranog jutra, op. 133, uslijedio je niz djela 20. stoljeća, počevši sa Dva komada za klavir, op. 33a i 33b Arnolda Schönberga, zatim Skrjabinovom Crnom misom, Modrokosom iz prve knjige Messiaenova Kataloga ptica, dok je recital zaokružio Couperinovim grobom Mauricea Ravela. Osim pohvalnog izbora skladbi, njegov se koncert također odlikovao i interpretacijskim bogatstvom koje je bilo dovoljno snažno da je publici uspjelo približiti tu tradicionalno nepristupačnu glazbu utoliko da je, pozvan na bis, toj istoj publici poklonio integralnu izvedbu Schönbergovih 6 malih komada za klavir, op. 19 i tako na ponajbolji mogući način zaključio prvi dio glazbenog programa ovogodišnjih Igara.
Za taj prvi dio programa može se reći da je u velikoj mjeri zadovoljio obljetničke kriterije, te da su sami koncerti najvećim dijelom bili kvalitetno izvedeni. Ipak, nešto je manje uvjerljiva bila tematska okosnica ovogodišnjeg festivala, šturo definirana i publici nedovoljno dobro prenesena kao Mediteran, a na koju su se tek poneki umjetnici s programa uopće osvrnuli, što je više zasluga vodstva nego umjetnika samih.
© Nikola Bašić, KLASIKA.hr, 2. rujna 2024.
kritike
- ● Muzički biennale Zagreb
- ● drugi festivali i natjecanja u Zagrebu
- ● Varaždinske barokne večeri
- ● Dubrovnik
- ● Split, Trogir, Zadar
- ● Samobor, Velika Gorica, Čakovec
- ● Osor, Rijeka, Pula, Slatina i dr.
- ● Osijek