Mladi skladatelj koji neosporno obećava

49. Osorske glazbene večeri, 16. srpnja – 20. kolovoza 2024.: Cantus Ansambl, Darija Auguštan, sopran, Berislav Šipuš, dirigent, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Osor, 21. srpnja 2024.

• 

  Otkako je na poziciju umjetničkog ravnatelja Osorskih glazbenih večeri (OGV) u prošlogodišnjoj sezoni imenovan Marin Kaporelo, uvedeni su razgovori koji prethode pojedinim koncertima. Tako je prije koncerta Cantus Ansambla, održanog 21. srpnja u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u okviru sada već 49. izdanja osorskog festivala, organiziran okrugli stol na središnjem trgu na temu Ususret 50. obljetnici OGV-a. O sjećanjima na najranija izdanja festivala, kao i na ona nakon smrti utemeljitelja Danijela Marušića, govorili su njegov sin Marin Marušić, muzikologinja i glazbena kritičarka dr. sc. Zdenka Weber koja prati OGV od 1978. godine, te dirigent i skladatelj Berislav Šipuš, prvi umjetnički ravnatelj nakon smrti Danijela Marušića 2009. godine i jedan od najzaslužnijih promicatelja OGV-a koji je glazbenim svečanostima u Osoru osigurao status nacionalnog festivala. Razgovor, koji je moderirao Marin Kaporelo, protekao je u vrlo živom iznošenju mnogih pojedinosti važnih za festival čija je temeljna misija od njegova osnutka 1976. godine, afirmiranje hrvatske glazbe baštine i suvremenosti u kontekstu vrijednoga glazbenog stvaralaštva svijeta.

  Gostovanje Cantus Ansambla na OGV-u tradicija je koja uvijek donosi osobito zanimljive izvedbe zahvaljujući djelatnosti instrumentalnog sastava posvećenog upravo izvođenju i vrlo često praizvođenju djela hrvatskih skladatelja. Vodeći Cantus Ansambl od 2001. godine dirigent i skladatelj Berislav Šipuš upisao je u svoju osobnu i jednako tako u biografiju ansambla brojne zasluge upravo izvedbama vrhunskih djela autora 20., sada već i 21. stoljeća, kao i izvedbama djela hrvatskih skladateljica i skladatelja mlađih generacija.

  U prvom dijelu večeri u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije izveo je puhački kvintet Ana Batinica, flauta, Iva Ledenko, oboa, Danijel Martinović, klarinet, Žarko Perišić, fagot i Bank Harkay, rog, skladbu In-continuo Natka Devčića. Naime, skladatelj Natko Devčić rođen je 30. lipnja 1914. godine u Glini pa u ovoj godini obilježavamo 100. obljetnicu njegova rođenja. Brojne tijekom životnog puta stečene zasluge i ostvarena djela akademika Natka Devčića, preminulog 4. rujna 1997. godine u Zagrebu, ubrajaju ga među osobito zaslužne autore, pedagoge i glazbene djelatnike u drugoj polovici 20. stoljeća. Devčićev skladateljski put otkriva više postaja i to od prvobitne inspiracije hrvatskim, prvenstveno istarskim folklorom, do usvajanja tendencija Nove glazbe kakvu je susretao prigodom studijskih boravaka u inozemstvu ili pak na Muzičkom biennalu Zagreb. Stoga i ne čudi njegov vlastiti opis puta koji je prošao:

  „Prešao sam golemu udaljenost u svojoj želji da idem naprijed. Prvotna znatiželja pretvara se vremenom u otkrivanje nekih stvari ne zamjetnih u drugim djelima, koje se otkrivaju tek kad se čovjek želi okušati na nepoznatom području. Tada nalaziš nešto što pripada tvom vlastitom ja. I tada nije više riječ samo o znatiželji. Tu znatiželju, nakon što je potaknula određeno stanje ili razinu na kojoj postojiš, izbrisat će neki drugi impuls ili potreba (nužnost da se izraziš na određeni način) te će ubrzo biti zaboravljena.“

  Skladbu In-continuo napisao je Natko Devčić 1975. godine za Zagrebački puhački kvintet koji je djelo praizveo na 8. MBZ-u. U opisu vlastite glazbe autor piše o kontinuitetu i diskontinuitetu u odnosu na glazbeni protok u kojemu se izmjenjuju registri i boje instrumenata. Puhači koji surađuju u Cantus Ansamblu izveli su Devčićevu skladbu korektno i udovoljili time obljetničarskom trenutku sjećanja na dugogodišnjeg profesora koji je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu vodio kolegije iz Harmonije i Harmonijske analize te Aspekte suvremene glazbe, a niz godina bio je i pročelnik Odjela za kompoziciju i teoriju glazbe. Natko Devčić upisan je u povjesnici hrvatske glazbene kulture i kao redoviti član HAZU-a.

  Osim izvođenja djela hrvatskih skladatelja svih generacija koja pripadaju baštini, za OGV je poznato da svakog ljeta javnosti bude prvi put predstavljeno i  nekoliko novih skladbi napisanih uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Zahvaljujući toj je praksi u Osoru praizvedbe doživjelo već gotovo 400 naslova iz pera hrvatskih skladatelja. Ove je godine među odabranim autorima bio skladatelj Josip Prajz a činjenica da mu je pripala čast pisanja djela za veći sastav, za Cantus Ansambl, svakako je i svojevrsno priznanje njegovom dosadašnjem stvaralaštvu.

  Josip Prajz (Požega, 1994.) osnovnoškolsko i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi u rodnoj Požegi. 2013. godine upisao je studij glazbene pedagogije na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a sljedeće 2014. godine studij Teorije glazbe na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, koji je diplomirao 2019. godine magna cum laude. 2018. godine upisao je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu profesora Srećka Bradića. U glazbeno-teoretskom polju rada od nagrada se ističe 3. državna nagrada na natjecanju Školski laboratorij s temom Fibonaccijev niz u glazbi. Uz studentske obveze, angažiran je u vođenju amaterskih pjevačkih zborova. Trenutno vodi tri zbora: Pjevački zbor medicinskih sestara Immaculata iz Požege, Mješoviti župni zbor u Kaptolu i Zbor mladih požeških glazbenika s kojima ostvaruje brojne zapažene koncerte diljem Hrvatske i inozemstva i s kojima je praizveo nekoliko vlastitih skladbi. Do sada su mu skladbe bile izvođene na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (ansambli Muzičke akademije, Zagrebački solisti), Hrvatskom glazbenom zavodu (Cantus ansambl), otoku Visu (HGG Vis), Splitu, u Bolu na otoku Braču, Preku na otoku Ugljanu, Sinju, Zadru, Muzičkom biennalu u Zagrebu, Čakovcu (Majski muzički memorijal J. Š. Slavenski), Slavonskom Brodu, Požegi, Kaptolu, Virovitici kao i u inozemstvu: Universytet Muzycny Fryderyka Chopina u Varšavi (Poljska) i u Rimu (Italija). Dobitnik je Dekanove nagrade za akademsku godinu 2019/2020. te Rektorove nagrade za autorske skladbe izvedene na koncertima Cantus Ansambla i Zagrebačkih solista. U 2022. godini diplomirao je kompoziciju a njegov skladateljski opus broji već više od 50 djela u rasponu od skladbi za instrumente solo do velikih vokalno-instrumentalnih sastava. Misa za soliste, zbor i orkestar praizvedena je 2023. godine u ciklusu Lisinski subotom pod ravnanjem maestra Dawida Runtza uz soliste, zbor i orkestar Muzičke akademije u Zagrebu. Zaposlen je u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

  O najnovijoj skladbi koja je prvi put zazvučala u Osoru autor Josip Prajz je zapisao: „Skladba Locus posvećena je i inspirirana, među ostalim, likom i djelom Antona Brucknera uz 200. obljetnicu njegova rođenja, a nastala je pod izrazitim dojmom nedavnog posjeta austrijskoj opatiji St. Florian gdje, točno ispod velikih orgulja, počiva ovaj veliki skladatelj. U skladbi mjestimično i koristim motive Brucknerova moteta Locus iste povezujući značenje samog teksta moteta s prostorom impozantne osorske katedrale, slijedeći mističnu atmosferu i neupitnu prisutnost nadnaravnoga. Trodijelnog oblika, kao i Brucknerov motet, skladba ocrtava tri broda osorske bazilike i može se slobodno reći da su to tri kuta gledanja pojedinca na istu stvar, na ono centralno: irreprehensibilis – besprijekorno!“

  Prvi susret sa 18-minutnom Prajzovom skladbom otkriva vrsno obrazovanog skladatelja glazbe koju doista neupitno doživljavasmo kao umjetničku, svakako mudro ispisanu, znalački oblikovanu i sa znatnim iskustvom u korištenju instrumentalnog sastava koji uz gudački kvartet i kontrabas uključuje puhački kvintet, trubu, trombon, harfu, klavir, sintesajzer i udaraljke. Raspolažući tako raznobojnim izvorima zvuka, ostvaruje 30-godišnji skladatelj, očito zadivljen i upoznat s bogatom tradicijom europske glazbe koju nasljeđuje, vlastitu glazbu koja premošćuje i spaja prošlost kasno-romantične inspiracije; mjestimice joj se i prepušta, sa zvukovnošću karakterističnom za glazbeni jezik oslobođen konvencija. Doista, prateći Prajzovu maštovitost u kolorističkim efektima, opuštanja uz pomalo tajnovite ritmove timpana i velikog bubnja, poneke disonantna krikove puhača ili pak blage preljeve gudačkog zvuka, ostaje dojam traganja za duhovnim značenjem glazbe čiji je instrumentalni zvuk polazište a povezivanje glazbenih parametara u smislenu cjelinu cilj. Neosporno je da tek prvi susret s kompleksom fakturom ne omogućava dubinsko poimanje svih aluzija i skladateljevih asocijacija. Pa ipak, već skladateljeva posveta Antonu Bruckneru daje naslutiti intencije koje će tek daljnji susret s djelom moći pobliže otkrivati. Ravnajući Cantus Ansamblom pokazao je Berislav Šipuš nužno poštovanje prema partituri novoga djela mladog skladatelja, a to svakako ulijeva povjerenje da je notni zapis Josipa Prajza u Osoru dobio dostojno prvo oživotvorenje.

  

  Drugi je dio koncerta bio posvećen izvedbi Četvrte simfonije u G-duru Gustava Mahlera i to u aranžmanu koji je 2007. godine za koncert Freiburškog komornog orkestra načinio 1968. godine rođeni njemački dirigent, pijanist i aranžer Klaus Simon. Kako je Mahlerovu Četvrtu simfoniju smatrao najbližom komornoj glazbi, odvažio se Simon reducirati orkestralni sastav kako bi i malim ansamblima omogućio izvođenje ovog simfonijskog remek-djela. Dobro, neka!

  U komornoj verziji svaki instrumentalist neminovno postaje solist i slušanje Mahlerove neosporno antologijske simfonije postaje svojevrsni reader's digest. Takav pristup nameće prije svega mogućnost pohvale svakog člana Cantus Ansambla budući da su dionice protjecale uvježbano i korektno uz dovoljni pojedinačni angažman u odnosu na podatno i muzikalno sviranje. U tom su ugođaju trajno nadahnutih i duhovitih Mahlerovih melodija i harmonijsko-ritmičkih rješenja protekla prva tri opsežna stavka, da bi u četvrtom zvonki sopran Darije Auguštan dodao svu željenu ugodu i zadovoljstvo pjevajući o Nebeskom životu kako ga opisuju stihovi iz zbirke njemačkih narodnih pjesama Dječakov čudesni rog koje su sakupili Achim von Arnim i Clemens Brentano 1805. i 1808. godine a Gustav Mahler rado u njima nalazio inspiraciju. U svakom slučaju, umilni sopran i precizno baratanje instrumentima oduševili su okupljeno slušateljstvo upoznavši, barem one manje upućene, sa strastvenom, jedinstvenom  Mahlerovom glazbom, pa makar i u komornom izdanju.

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 28. srpnja 2024.

Piše: