Hrvatski tenor svjetske reputacije i vrsni pijanist

49. Osorske glazbene večeri, 16. srpnja – 20. kolovoza 2024.: Krešimir Špicer, tenor, Lovre Marušić, klavir, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Osor, 23. srpnja 2024.

• 

  Nastup hrvatskog tenora Krešimira Špicera s pijanistom Lovrom Marušićem na 49. Osorskim glazbenim večerima 23. srpnja s osobitim će divljenjem i radošću nedvojbeno pamtiti svi koji su u ne odviše velikom broju ispunili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Publike je doista trebalo biti više, ali čini se da je turista u cjelini nešto manje nego prošlih godina, a visoka je vrućina vjerojatno drugi razlog manjem odazivu. Pa ipak, pljesak oduševljenja na završetku programa jasno je dokazivao da smo nazočili izuzetnom glazbenom događaju.

  Krešimir Špicer (Slavonski Brod, 1976.) pjevanje je diplomirao na Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu u razredu Core Canne Meijer. Godine 1997. pobijedio je na Nizozemskom internacionalnom natjecanju Vriendenkrans u organizaciji amsterdamskog Concertgebouwa, a međunarodni uspjeh stigao je na Festivalu Aix-en-Provence 2000. godine gdje je nastupio u ulozi Odiseja u Monteverdijevoj operi Odisejev povratak u domovinu, uz ansambl Les Arts Florissants pod ravnanjem Williama Christiea. Uslijedila je međunarodna turneja (Lausanne, Caen, Bordeaux, Pariz, Beč, London i New York) te hvaljena snimka na DVD-u. Od tada redovito nastupa u vodećim opernim kućama (Ženeva, Frankfurt, Zürich, Amsterdam, Berlin, Toronto, Los Angeles, Moskva, Pariz, Milano i dr.), koncertnim dvoranama i na festivalima (Beaune, Baden-Baden, Salzburg, Schwetzingen, Luxembourg, Amsterdam, Verbier, Aix-en-Provence, New York, Edinburgh i dr.) te surađuje s dirigentima međunarodne reputacije kao što su Kent Nagano, Jurij Temirkanov, Philippe Herreweghe, Myung-whun Chung, Marc Minkowski, René Jacobs, Fabio Luisi, Herbert Blomstedt, Thomas Henglebrock, Sir Simon Rattle, Zubin Mehta, Diego Fasolis, Franz Welser-Möst, Cornelius Meister... U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prvi je put nastupio 2008. u ulozi Orfeja u istoimenoj operi Claudija Monteverdija, za što je primio nagradu Vladimir Ruždjak.

  Slavnog tenora u Hrvatskoj nažalost rijetko susrećemo pa je time još pohvalnije da je umjetnički ravnatelj 49. OGV Marin Kaporelo dogovorio nastup Krešimira Špicera u Osoru i to uz pratnju vrsnog pijanista Lovre Marušića, jednog od najperspektivnijih hrvatskih pijanista mlađe generacije. 

  Lovre Marušić (Omiš, 1992.) hrvatski je pijanist, asistent na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Prvu glasovirsku poduku primio je od Rozalije Samodol u rodnomu Omišu. Na poziv ruske pijanistice Natalie Troull, godine 2006. otišao je u Moskvu, gdje je 2011. maturirao na Središnjoj glazbenoj školi pri Moskovskom konzervatoriju. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u razredu Rubena Dalibaltayana i Ljubomira Gašparovića. Dobitnik je Dekanove i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za iznimna postignuća tijekom studiranja. Stručno usavršavanje nastavio je na Visokoj glazbenoj školi Franz Liszt u Weimaru. Dobitnik je prve nagrade na Međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018.), Međunarodnom glazbenom festivalu u Parizu (2018.), Međunarodnom natjecanju mladih zvijezda u Manchesteru (2016.), Međunarodnom natjecanju Svjetskog udruženja glasovirskih pedagoga u Londonu (2017.), ukupni pobjednik, dobitnik prve nagrade prosudbenog povjerenstva i nagrade publike na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Isidor Bajić (2016.). Također, prve nagrade osvojio je i za najbolju izvedbu djela Johanna Sebastiana Bacha na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Varaždinu (2016.) te za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja (Ferdo Livadić) na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Jurica Murai u Samoboru (2016.), kao i na Međunarodnom natjecanju Alexander Scriabin u Parizu (2011.) i Međunarodnom pijanističkom natjecanju Mihailo Vukdragović u Šabcu (2016.). Lovre Marušić osvojio je 2023. godine drugu nagradu na International Telekom Beethoven Competition u Bonnu, kao i specijalnu nagradu Robert Schumann te time ostvario povijesni uspjeh za hrvatski pijanizam.

  Obje su biografije itekako važne i vrijedne pa je i podjela večeri na izvedbe popijevaka uz klavirsku pratnju, koje su se izmjenjivale s djelima za klavir solo, pružala mogućnost obojici glazbenika za isticanje dojmljivih strana njihovih umjetničkih osobnosti. Tako je Lovre Marušić tijekom večeri izveo Sonatu u E-duru, K 380 Domenica Scarlattija, Arabesku u C-duru, op. 18 Roberta Schumanna, Nokturno u Es-duru, op. 9 br. 2 Frédérica Chopina i Dva nokturna za klavir, op. 32 Božidara Kunca, sve klavirske minijature čije su stilske značajke i glazbeni ugođaji odlično korespondirali sa solo popijevkama koje je odabrao Krešimir Špicer, proslavljeni hrvatski tenor sa stalnom adresom u Parizu.

  

  Večeri solo popijevki, nekada itekako učestali nastupi solo pjevača, zahtijevaju posebnu koncentraciju, kontrolu glasa i sposobnost u kratkom vremenu dati pjevačku žanr sličicu atmosfere sadržane u uglazbljenom pjesničkom predlošku. Solo popijevka, oblik izvorno poznat pod njemačkim nazivom Lied, vrlo je cijenjena vokalno-instrumentalna vrsta koja od interpreta traži mnogo više od samo tehničke glasovne spreme. Upravo u nadgradnji, u uživljenosti u tek nekoliko minuta trajanja te umjetničke vrste, izvođač u cjelini otkriva sve svoje umjetničke kvalitete i slušatelju prenosi svu emocionalnost zbijenu u minijaturi za glas i klavir.

  Krešimir Špicer, pjevač izuzetne senzibilnosti, delikatne kontrole svojim bogato obojenim tenorom, umjetnik je čije su interpretacije biranih solo popijevki svaka za sebe vokalni dragulj osobita sjaja. Kada pjeva talijanske minijature poput Amarilli, mia bella Giulia Caccinija, Pur dicesti o bocca bella Antonija Lottija i Già il sole dal Gange Giuseppea Giordanija, Krešimir Špicer ostvaruje osvjetljene lirske pejzaže, da bi potom nižući antologijske popijevke Franza Schuberta ostvario istinske dramske prizore čijoj uvjerljivosti doprinosi i savršena dikcija i uzbudljiva dinamika. Ostvarena suspregnutost glasa u potpuno ukroćenom pianissimu u popijevci Meeres Stille, D 216, kao i pogođene kontrastne atmosfere u popijevkama An Sylvia, D 891, Im Frühling, D 882 i Abendstern, D 806, bile su uspješne izvedbe ali gotovo tek kao uvod završnom Schubertovom naslovu kojim je Špicer ostvario interpretaciju neosporivo vrhunske kvalitete. Osamnaestogodišnji Schubert, izumitelj Lied-a, uglazbio je Goetheovu poemu o vilinskom kralju 1815. godine, ostvarivši jednu od najsloženijih solo popijevaka uopće. Doista, Erlkönig, D 328 Franza Schuberta vokalna je drama u kojoj jedan glas evocira četiri lika: govornika, oca, sina i vilinskog kralja, da bi u zahuktalom ritmu užurbanog jahanja kroz noć dijete preminulo u očevom naručju. Krešimir Špicer postigao je različite artikulacije glasa evocirajući svaki od likova i cjelokupnom je izvedbom postigao tragiku sadržaja koja slušatelja doslovno ostavlja bez daha.

  Nakon poetske Marušićeve interpretacije Chopinova Nokturna koja je smirila napetost, slijedile su tri popijevke Gabriela Fauréa – romantično intonirani ciklus Poème d'un jour, op. 21 čiji sastavni dijelovi, u francuskoj tradiciji zvani  mélodies, s naslovima Rencontre, Toujours i Adieu, sjajno predstavljaju francusku baštinu solo popijevaka. Fauré je 1878. godine uglazbio stihove Charlesa Grandmougina koji opisuju ljubav od prve zaljubljenosti, susreta, preko uvjeravanja da će ljubav trajati zauvijek, do rezigniranoga zbogom. I ovim je primjerima Špicer udahnuo toplinu svojega uživljenog pjeva i pouzdano razumljive dikcije.

  

  Iz hrvatske je pak baštine odabrao dva krajnje uspjela i dojmljiva primjera: popijevku Majka Josipa Hatzea i popijevku Ribar Vatroslava Lisinskog. I dok skladatelj Josip Hatze tragičnom tekstu Huga Badalića, koji pjeva o tuzi sjećanja na majku, daje romantičnu melodijsku ugođajnost, uglazbivši tekst Petra Preradovića Ribar ostavio je Vatroslav Lisinski veselu sličicu ribarenja. Zaključivši svoj nastup u Osoru veselim raspoloženjem, oprostili su se odličan tenor Krešimir Špicer i njegov sjajan pratitelj Lovre Marušić od razdragane publike u veselom tonu. No dakako, tek nakon još dva dodatka, jer oduševljenje je bilo veliko a glazbenici dakako dobro raspoloženi. Bravi!

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 30. srpnja 2024.

Piše: