Hipnotizirajuća vokalno-orkestralna simbioza

Dubrovačko glazbeno proljeće 2024.: Dubrovački simfonijski orkestar, koncert povodom 70. obljetnice smrti Ludomira Michala Rogowskog, Đana Kahriman, violina, Alberto Frka, klavir, Joanna Dobrakowska, mezzosopran, Robert Homen, dirigent, Knežev dvor

• 
  
  U posljednje vrijeme Dubrovački simfonijski orkestar počeo se sustavnije baviti djelom Ludomira Michała Rogowskog, poljskog skladatelja, dirigenta i pisca, naturaliziranog Dubrovčanina. Njegova ostavština doprinos je nezamjenjive vrijednosti u lokalnom kulturnom krugu i još uvijek nedovoljno afirmirana u nacionalnoj refleksiji. Jer u vrijeme njegovog boravka, od 1926. do smrti 1954., u Dubrovniku nije djelovao nijedan skladatelj toliko plodonosne orkestralne partiture. Grad je njegovao kroz svoju glazbenu povijest prvenstveno komorno muziciranje, iako su se prve simfonije na ovim prostorima (ili sinfonije – kako se tada nazivao takav glazbeni oblik) začele u Dubrovniku, iz pera Luke Sorkočevića. Nešto malo prije nego je Rogowski stigao u Grad, osnovao se u njemu i orkestar, preteča današnjeg Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Stoga je bilo promišljeno na program posvećen Ludomiru Rogowskom i 70. obljetnici njegove smrti u prvom dijelu odsvirati upravo djela za orkestralni sastav.  

  U Kneževom dvoru (30. svibnja 2024.) pod ravnanjem dirigenta Roberta Homena, koncert je započeo Dubrovačkom suitom za gudački orkestar, napisanoj na pet kanconeta iz dubrovačkoga kraja. Djelce je to skladne, ilustrativne ugodnosti i kroz tradicionalnu melodioznost ne sadrži u sebi neki dublji značaj, a tako su ga vrsni gudači orkestra i izveli – s lakoćom u izričaju i emociji.

  Bljesci po moru je svojevrstan glazbeni omnibus sastavljen od pet scena - Sunčana pjesma plime / U dubinama / Igra mjesečevih bljesaka / Lokrum, otok ljubavi / Zadnja priča Jadrana. Skladatelj je vidljivo uznemiren pojavnostima nestalne prirode dubrovačkog, morskog ozračja, pa je to vješto prenio i u bogatu i gusto strukturiranu partituru. Rogowski je majstor orkestracije i znalački balansira pojedine parte, njihovu količinu i omjer, ali ono što je primjetno u njegovoj programskoj muzici jest nedostatak dramaturške linije. Njegova fantazija krene, pa zastane. Nakon nekog vremena, od moćnog zvuka i sličnog timbra orkestra, iščekivanja za zaokruženost priče počnu zamarati.

  Slično je i s djelom Fantazmagorije, u kojem se simfonijskom orkestru pridružila poljska pjevačica Joanna Dobrakowska. I ova skladba podijeljena je u pet stavaka – Berceuse, Danse de Krichna, Prière a Ganêça, Les abeilles de Kâma, Invocation d'Agni. Jedina razlika između prethodne i ove skladbe jest ta što Fantazmagorije nije imala tendenciju raznolikosti karaktera, nego se činilo da je sve jedan te isti stavak, pa je stoga atmosfera djela bila ujednačena i letargična. Ovdje je pak ezoterična skladateljeva strana iskazana u tamnim pjevačkim vokalizama, ostavljajući pjesmi bez riječi isključivo emocionalni značaj.

  Dok je načelni značaj Ludomira Rogowskog upravo u orkestralnim djelima, drugi dio donio je potpuno drugo skladateljevo lice u solo-pjesmama za mezzosopran i klavir. Je li razlog kraća glazbena forma ili oblik koji više iskazuje autorovu prirodu moglo bi se muzikološki analizirati, ali interpretacija mezzosopranistice Joanne Dobrakowske bila je hipnotizirajuća, u simbiozi s izvrsnim partnerom na klaviru Albertom Frkom. Njena boja glasa, interpretacija, moć da od beznačajnog napravi značajno i potpuna predanost glazbi koju izvodi učinila je vrijednost pojedinih solo pjesama Ludomira Rogowskog na granici savršene neponovljivosti. Alberto Frka isprepleo je vješto dionicu klavira s pjevom Dobrakowske u uravnoteženom suzvučju, ne dopuštajući da klavirski zvuk nadiđe glas. Tako smo čuli Recitatif tragique „Soir hanté“, Sérénade (tekst N. Clifford-Barney), Odiljam se moja vilo (tekst Dž. Držić), Ruže (tekst. N. V. Savatijević), Jasmin (N. V. Savatijević), Erotyk (tekst: nepoznati autor). Posebno treba izdvojiti ciklus Tri pjesme na stihove Stanisława Długosza, koje su bile sveukupni vrhunac večeri.

  

  Upitno je koja se to nacija može ponositi nekim umjetnikom, koja se to može identificirati sa sveukupnim djelom nekog autora i koja ima pravo (radi li se ovdje uopće o „pravu“?) pred ime staviti nacionalni predznak. Možemo li to reći za Kafku, Chopina, Kunderu ili sve one umjetnike koji su se izmjestili iz svog rodnog kraja? Činjenica je da je Ludomir Rogowski rođen u Poljskoj, ali istina je i ta da je Dubrovnik smatrao svojim domom i cijelu svoju glazbenu ostavštinu ostavio dubrovačkom arhivu. Vjerojatno je istina negdje na pola puta, a čineći vidljivijim njegov opus, vraćamo se ostavštini iz koje možemo crpsti i nadograđivati vlastiti kulturni identitet.

  ©Marija Grazio, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2024.

Piše: