Vrhunska izvedba dostojna povoda

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, In memoriam maestro Milan Horvat, Szymon Nehring, klavir, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

  • Prije nešto više od deset godina, 1. siječnja 2014., umro je u Innsbrucku maestro Milan Horvat, nekadašnji šef-dirigent i direktor Zagrebačke filharmonije od 1956. do 1969. godine te njen počasni šef-dirigent. Možda bi se njegov život gotovo simbolički mogao povezati uz orkestar s kojim je ostvario niz uspjelih i zapamćenih koncerata, jer je rođen 28. srpnja 1919. godine, samo nekoliko mjeseci prije prvoga koncerta Filharmonije kazališnog orkestra održanog 7. studenoga 1919. Orkestar – udruga građana, u kojem su svirali glazbenici kazališnog orkestra, preimenovan je sljedeće godine u novu udrugu – Zagrebačka filharmonija, prema čijem su statutu mogli u radu orkestra sudjelovati i glazbenici koji nisu bili zaposleni u kazalištu. Tijekom gotovo tri desetljeća rad orkestra, čiji su glazbenici u svoje slobodno vrijeme uz redovne obveze u Hrvatskome narodnom kazalištu, kovali orkestralni repertoar u Zagrebu (i na gostovanjima u drugim gradovima u Hrvatskoj), dolazio je često u pitanje zbog nedostatnih materijalnih sredstava. U međuvremenu je 1930. godine utemeljen orkestar Radiostanice Zagreb, danas Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, što je u više navrata potaknulo rasprave u glazbenim krugovima o osnivanju samo jednog simfonijskog orkestra. No, različiti zadatci orkestara rezultirali su osnivanjem samostalnog Državnog simfonijskog orkestra 1948. godine (preimenovanog 1. travnja 1955. u Zagrebačka filharmonija) s kojim je mladi dirigent Milan Horvat surađivao gotovo od prvih dana.

    U kronologiji koncerata u rukopisu monografije Zagrebačka filharmonija (Zagreb, 1996.) nema podataka za razdoblje od 23. travnja 1945. do 5. siječnja 1949., kad je Milan Horvat (prvi put?) ravnao Državnim simfonijskim orkestrom. Nepotpuna kronologija koncerata možda se može pripisati i neposjedovanju vlastite zgrade i prostora za pohranu arhivske građe (što je riješeno 2022. godine predajom na čuvanje Muzeju grada Zagreba). Milan Horvat jedan je od inicijatora gradnje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog sredinom 1950-ih godina, kojom je možda mogla upravljati Zagrebačka filharmonija, ali nakon više prijedloga i rasprava zainteresiranih korisnika dvorane prema odluci Skupštine grada Zagreba iz 1970. godine dvorana je samostalna ustanova za čiju djelatnost Grad Zagreb osigurava materijalna sredstva. Kako se u više navrata pokazalo da ne samo Zagrebačka filharmonija nego ni mnoge druge organizacije reproduktivnih glazbenika nemaju, nažalost, u potpunosti sačuvanu arhivsku građu o nastupima, dnevne novine i časopisi pokazali su se dragocjenim izvorom podataka. Tako je – prema dosadašnjem osobnom istraživanju, prvi nastup Milana Horvata s Državnim simfonijskim orkestrom zabilježen 10. svibnja 1948. u Hrvatskome glazbenom zavodu u okviru koncerata priređenih za vrijeme trajanja zagrebačkog Velesajma. Na programu su bile skladbe Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Luigija Boccherinija (1743-1805), Borisa Papandopula (1906-1991) i Alberta Roussela (1869-1937), a solist je bio violončelist Antonio Janigro (1918-1989).

    Milan Horvat dirigirao je 6. listopada 1948. u Hrvatskome glazbenom zavodu prvim koncertom nove sezone 1948/1949., na kojem su izvedene sljedeće skladbe: Simfonija u D-duru (?) Josepha Haydna (1732-1809), Koncert za klavir i orkestar Borisa Papandopula u kojem je kao solist nastupio Božidar Kunc (1903-1964) te Nocturnes Claudea Debussyja (1862-1918) u kojoj je nastupio ženski zbor Radiostanice Zagreb. Dirigirao je još nekoliko koncerata, izmjenjujući se s maestrom Friedrichom Zaunom (1893-1966) do spomenutoga koncerta 5. siječnja 1949. Na programu su bile sljedeće skladbe: Uvertira operi Tannhäuser Richarda Wagnera (1813-1883), Simfonija br. 4 u B-duru, op. 60 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 106 Antonína Dvořaka (1841-1904) u kome je kao solist nastupio talijanski violončelist Enrico Mainardi (1897-1976), otprije dobro poznat zagrebačkoj publici. U kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije nedostaje podatak o prvom koncertu s istim programom održanom 30. prosinca 1948., jer je 5. siječnja 1949. bila njegova repriza. Bilo je to u skladu s programom orkestra da se obuhvati što veći broj publike, jer je dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda raspolagala sa svega četiristotinjak mjesta. O broju i učestalosti koncerata svjedoči i podatak da je tri dana ranije, 27. prosinca 1948. Milan Horvat dirigirao koncertom na kojem je praizvedena Prva simfonija Mila Cipre (1906-1985), a ostale skladbe bile su uvertira operi Tannhäuser Richarda Wagnera i Koncert za klavir i orkestar br. 2 u f-molu, op. 21 Frédérica Chopina (1810-1849) u kojem je kao solistica nastupila Antonija Geiger-Eichhorn (1893-1971). I ovaj koncert repriziran je 10. siječnja 1949.

    U veljači i ožujku 1949. Milan Horvat dirigirao je još tri nova programa (i šest repriza) Državnog simfonijskog orkestra, a 6. travnja (ponovljen dva dana kasnije) održan je koncert pod nazivom Veče Beethovena. Program je, nažalost, ostao neotkriven, a kao solist je najavljen francuski violinist Pierre Fournier (1911-2003). Može se zaključiti da je izvedena jedna ili dvije romance za violinu i orkestar ili jedini skladateljev violinski koncert uz – prema uobičajenom rasporedu simfonijskih koncerata, uvertiru (ili sličnu kraću orkestralnu skladbu) i simfoniju. Već na temelju ovih nekoliko navedenih koncertnih rasporeda moguće je sagledati afinitete i repertoar Milana Horvata, koji je bio dobro upućen u europsku simfonijsku i orkestralnu glazbu. Slijedeći načelo ustanove o promoviranju skladbi suvremenih hrvatskih (tada i jugoslavenskih) skladatelja, u svoje je koncerte uvrštavao već od ranije poznate i nove skladbe kao što je bila Prva simfonija Mila Cipre. Dirigirajući ranijih godina orkestrom Radiostanice Zagreb, Horvat je na koncertu u Hrvatskome glazbenom zavodu 16. prosinca 1946. praizveo Drugu simfoniju – Eroica Stjepana Šuleka (1914-1986). Kritiku tog (ponovljenog 17. prosinca) i još nekoliko solističkih i komornih koncerata održanih tih dana, objavio je pod naslovom II. simfonija Stjepana Šuleka skladatelj i glazbeni pisac Ivo Kirigin (1914-1964) u novinama Vjesnik (6/1946, 511, 4) postavivši u prvi plan praizvedbu skladbe hrvatskoga skladatelja. Početak karijere Milana Horvata popratio je ovim riječima:

    „Dirigent Milan Horvat kroz kratko je vrijeme izbio naprijed pred oskudnim brojem naših mladjih dirigenata. Njegova je marljivost, uz solidno muzičko znanje, glavni razlog njegova uspjeha. Kad u daljem razvoju pronadje svoj lični način izražavanja, koji će se očitovati ne samo u stilu interpretacije, već i u njenom vanjskom vidljivom izrazu, u gestama onda ćemo u njemu imati dirigenta lijepe budućnosti.“

    Uvodna skladba ovoga koncerta bila je suita za gudački orkestar Henryja Purcella (1659-1695), a koncertantnu glazbu zastupao je Koncert za klavir i orkestar br. 4 u G-duru, op. 58 Ludwiga van Beethovena s Natalijom Matovinović Gottlieb (1922-2018), još jednom pijanisticom iz razreda profesora Svetislava Stančića (1895-1970) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studij je završila 1945. godine, a godinu dana kasnije studij klavira u Stančićevu razredu diplomirao je i Milan Horvat, no za svoj glazbenički put odabrao je dirigiranje. U kronologiji koncerata Simfonijskog orkestra Radiostanice Zagreb zabilježena su već u veljači 1947. (17. i repriza 19. veljače) dva koncerta na kojima je izveden Beethovenov Koncert za klavir i orkestar br. 5 u Es-duru, op. 73. Dirigirao je Milan Horvat, a solističku dionicu svirao je Evgenij Vaulin (1902-1970), pijanist koji je svoje glazbeno školovanje započeto u Rusiji završio u razredu profesora Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

    Možda se u programima nekoliko navedenih koncerta krije ključ odabira skladatelja i skladbi koje je Zagrebačka filharmonija izvela na koncertu In memoriam Milan Horvat u petak, 26. siječnja 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za pretplatnike Crvenoga ciklusa. Prošle godine je za koncert u spomen na maestra Milana Horvata bila odabrana kantata Carmina burana Carla Orffa (1895-1982) prigodom obilježavanja 50. obljetnice izvedbe u dvorani Musikvereina u Beču pod njegovim ravnanjem. Odabir Beethovenovih skladbi za ovogodišnji koncert prisjećanja na maestra Horvata svakako je primjereniji njegovu bogatom repertoaru u kojem je Beethovenove skladbe interpretirao od početka svoje dirigentske karijere. Koncertom je ravnao šef-dirigent Dawid Runtz, a prvi put se zagrebačkoj publici predstavio mladi poljski pijanist Szymon Nehring (1995.). U prvome dijelu koncerta slušali smo Koncert za klavir i orkestar br. 3 u c-molu, op. 37, a u drugome dijelu Simfoniju br. 3 u Es-duru, op. 55 Eroica.

    Prije povratka na koncert u dvoranu Lisinski, prolistajmo još jednom kronologiju nastupa Milana Horvata. I te dvije Beethovenove skladbe bile su dio njegova bogatog repertoara. Beethovenov treći klavirski koncert prvi je, od njegovih pet, izveden u Zagrebu, i to 22. studenoga 1871. na koncertu Hrvatskoga glazbenog zavoda priređenom u čast sv. Cecilije. Možda u nas manje popularan od dva posljednja Beethovenova koncerta koji su bili češće na repertoaru Zagrebačke filharmonije (četvrti koncert – pedeset i tri izvedbe, peti koncert – četrdeset i devet izvedbi), treći klavirski koncert izveden je dvadeset i devet puta. Milan Horvat je, kako kazuju podatci, prvi put dirigirao 26. veljače 1953. kad je kao solist nastupio švicarski pijanist Paul Baumgartner (1903-1976) koji je istoga dana svirao i Beethovenov peti klavirski koncert. Sljedeća izvedba trećeg klavirskoga koncerta pod Horvatovim ravnanjem bila je 28. siječnja 1959., kad je solističku dionicu svirao Jurica Murai (1927-1999), a godinu dana kasnije (20. siječnja) solist je bio talijanski pijanist Aldo Ciccolini (1925-2015), jedan od rijetkih inozemnih glazbenika koji je u Hrvatskoj nastupao tijekom Domovinskoga rata. Prema dostupnim podatcima (o koncertima Zagrebačke filharmonije do lipnja 1996.) Milan Horvat dirigirao je simfoniju Eroica već 1. i 2. te 4. i 5. veljače 1952. (dva različita programa i solista). Od ukupno šezdeset i šest izvedbi, Horvat ju je do 1970. godine (i konačnog odlaska iz Zagreba) izveo deset puta, što ga nedvojbeno postavlja na sam vrh ovog statističkog pregleda.

    Zagrebačku publiku na koncertu 26. siječnja 2024. oduševio je mladi poljski pijanist Szymon Nehring, a nagradio ju je impresivno odsviranim bisom – minijaturom Ženevska zvona iz ciklusa Godine hodočašća – Švicarska Franza Liszta (1811-1886). Od ulaska na koncertni podij Szymon Nehring privukao je publiku jednostavnošću, neposrednošću i mladošću, a nakon prvih odsviranih taktova Beethovenova trećega klavirskoga koncerta, potvrdile su se riječi koje su posjetitelji mogli pročitati u programskoj knjižici. Najavljen je kao „jedan od najnadarenijih i najperspektivnijih pijanista mlađe generacije u Poljskoj“, a jedini je poljski pijanist dobitnik prve nagrade na jednom od najpoznatijih svjetskih natjecanja pijanista Artur Rubinstein u Tel Avivu. Osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekao je u Krakowu, a studirao je u razredu Stefana Wojtasa (1943.) na Muzičkoj akademiji imena Feliksa Nowowiejskiega u Badgoszcu, a usavršavao se u razredu Borisa Bermana (1948.) na Glazbenoj školi privatnoga Sveučilišta Yale (osnovanog 1701. godine) u New Havenu. Zagrebačka publika doista je mogla uživati slušajući Szymna Nehringa koji je sigurno, s lakoćom, muzikalno i savršeno izbrušenom pijanističkom tehnikom svirao solističku dionicu u suglasju s orkestrom, čije je dinamičke nijanse maestro Dawid Runtz uskladio s pijanistom.

    Još u današnjoj publici Zagrebačke filharmonije sigurno ima onih koji se sjećaju interpretacija maestra Milana Horvata, čija su obilježja bila vjernost notnome predlošku, izrađenost detalja i sigurno vođeno i muzikalno sviranje. Mladi šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, usudili bismo se reći, sličan je po svome pristupu jednom od svojih prethodnika na čelu orkestra. Siguran u notni zapis (koncert je dirigirao prateći partituru, a simfoniju napamet) i dobro upućen u stilske značajke skladbi, nije propustio razraditi sve detalje u odnosu na melodijsko-ritamske elemente, akcente kojima je Beethoven dodatno obogatio dinamiku širokoga raspona i instrumentalne boje pojedinih grupa kojima je povjerena vodeća uloga nosioca teme. Koncert je klasičnoga rasporeda (I. Allegro con brio, II. Largo, III. Rondo: Allegro), a u simfoniji klasičnog rasporeda od četiri stavka (I. Allegro con brio, II. Marcia funebre: Adagio assai, III. Scherzo: Allegro vivace, IV. Finale: Allegro molto) osobito se ističe polagani drugi stavak – pogrebna koračnica. Posvetivši je najprije Napoleonu I. Bonaparteu (1769-1821), Beethoven je – razočaran njegovim promijenjenim političkim stavovima i proglašenjem carem 1804. godine, simfoniju posvetio herojima, „uzdignuvši ga [ju] na puno univerzalniju duhovnu razinu. Novina u simfoniji je početak sa dva snažna akorda iznad kojih slijedi tema (s početkom na tonovima silaznoga rastavljenog trozvuka, dok je u trećemu klavirskom koncertu početak uzlazni mol-trozvuk). Spomenuta pogrebna koračnica postala je uzorom mnogim kasnijim skladateljima; u Scherzu dominira upečatljivi ritamski puls, a zadnji stavak u formalnom je pogledu tema s varijacijama.

    Maestro Dawid Runtz potvrdio je i na ovome koncertu sve vrline dirigenta koji malim, jasnim i sigurnim pokretom vodi kroz glazbeno događanje usklađujući nastupe solista (u koncertu) i orkestra, odnosno izmjenu i (solističke) nastupe pojedinih instrumenata. Glazbenici Zagrebačke filharmonije prilagodili su se koncepciji (još do kraja sezone?) svoga šefa-dirigenta ostvarivši nadahnutu, u tehničkom i intonativnom pogledu savršenu interpretaciju u kojoj su sve teme, svi motivi, svi prijelazi izvedeni logičnim fraziranjem, a veliki dinamički raspon u zvučnoj snazi poremetio ravnotežu i odnos orkestralnih grupa. Bila je to vrhunska izvedba, dostojna povoda. Uvodnim dijelom ovoga teksta nastojali smo približiti djelovanje maestra Milana Horvata, jer – kao i u programskoj knjižici prošlogodišnjega koncerta priređenog u sjećanje na njega, izostao je tekst koji bi to omogućio posjetiteljima koncerta. Mnogo je izvora i mogućnosti za istraživanje.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 25. veljače 2024.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike