Profinjena i profesionalna izvedba djela dvojice kasnih romantičara

Bersa & Rahmanjinov 150 - popijevke & romanse, Krešimir Stražanc, bas-bariton, Krešimir Starčević, klavir, HNK u Zagrebu

• 

  Koncertne sezone u Zagrebu sve su bliže raznolikosti koncertnih programa kakve je publika mogla pratiti nekoliko proteklih desetljeća, do onoga trenutka kad je njihov kontinuitet na neko vrijeme prekinula pandemija COVID-19 i potres u ožujku 2020. godine. Odjednom su prekinuta druženja poznanika, prijatelja, rođaka, ali i okupljanja publike u koncertnim dvoranama koje su se razlikovale po svojim akustičkim značajkama. Prema prosudbi mnogih glazbenika različitih profila dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda prednjačila je među njima po iznimnoj akustici kao prostor najprimjereniji za komorne koncerte kao što su pijanistički recitali, nastupi vokalnih ili instrumentalnih solista uz pratnju klavira (ili nekog drugog instrumenta), nastupi komornih sastava (od trija do noneta ili manjih instrumentalnih sastava poput Zagrebačkih solista). Iako je 1973. godine grad Zagreb dobio Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog s velikom i malom dvoranom pogodnom za komorne koncerte, tadašnja publika teško se odvajala od omiljenog prostora u Gundulićevoj ulici (s tradicijom koncerata od 1876. godine). Još se teže bilo suočiti sa činjenicom da je zgrada teško oštećena u potresu i da će njena obnova potrajati dulje vrijeme. Iz povijesti koncerata Hrvatskoga glazbenog zavoda mogu se izdvojiti ciklusi Intimne glazbene večeri (između dvaju svjetskih ratova) s programima komornih skladbi na kojima su nastupali komorni glazbenici iz Hrvatske i Europe. Velik dio koncerata priredili su solo-pjevači, pa je upravo taj dio koncertnoga repertoara posljednjih nekoliko godina ostao zapostavljen u odnosu na prošlo, 20. stoljeće.

  Solo-pjesma (popijevka, Lied) privlačila je mnoge hrvatske operne pjevače i pjevačice koji su – prije osvajanja domaćih ili svjetskih opernih kuća, tijekom školovanja upoznali europski (svjetski) i domaći repertoar. Bilo bi nezahvalno izdvajati neke od domaćih vokalnih solista/solistica koji su – unatoč velikom uspjehu na opernoj sceni, ostali istinski zaljubljenici u popijevke, minijature nadahnute riječima pjesnika ili narodne poezije. Jedan je od njih Krešimir Stražanac (1983.), pjevač-bariton zavidne karijere, koji je 14. siječnja 2024. u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta (u njegovoj 163. sezoni) u suradnji s pijanistom Krešimirom Starčevićem (1988.) priredio pjevačko-pijanističku večer pod nazivom Bersa & Rahmanjinov 150 – Popijevke i romanse.

  Pišući u uvodu ovoga teksta o Hrvatskome glazbenom zavodu nismo pogriješili niti pokušali odvesti čitatelje u pogrešnom smjeru, jer je Hrvatski glazbeni zavod doista važna postaja i na glazbenome putu Krešimira Stražanca. U razgovoru s urednicom portala Glazba.hr Marijom Saragom u srpnju 2023. Stražanac je otkrio je da ga nije privukao (sigurni) angažman u operi u Zürichu nego je odabrao put slobodnog umjetnika. Angažman je dobio u dobi od dvadeset i četiri godine, odmah po završetku studija pjevanja na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Stuttgartu u razredu proslavljene pjevačice i pedagoginje Dunje Vejzović (1943.). Značajna godišnja produkcija züriške opere bila je zahtjevna za sve pjevače, pa i za Krešimira Stražanca koji je i dalje želio pjevati uloge u misama, oratorijima i solo-pjesme, što nije uvijek mogao uskladiti s brojnim obvezama u matičnoj opernoj kući.

  Uspješan (prvi?) nastup Krešimira Stražanca zajedno sa sopranisticom Evelin Novak u Zagrebu 2013. godine u ciklusu Molto Cantabile, kojeg se u razgovoru prisjetila muzikologinja Marija Saraga, odigrao se u Hrvatskome glazbenom zavodu. Naglasivši u razgovoru da rado pjeva popijevke hrvatskih skladatelja, Krešimir Stražanac je tad najavio pripremu programa popijevki Blagoja Berse (1873-1934) i romansi Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) zajedno s pijanistom Krešimirom Starčevićem. Pridružujući se proslavi 150. obljetnice rođenja dvojice skladatelja, predvidjeli su nastupe u Brazilu, Beču i u Hrvatskoj, a nastup u Zagrebu održan nešto kasnije, u siječnju 2024. godine, još je uvijek sačuvao obljetnički značaj. Koncerti u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta nisu izuzetak, pa je nastup proslavljenoga baritona zasigurno podržala sadašnja intendantica Iva Hraste Sočo, koja je – za razliku od većine ranijih intendanata i intendantica drugih umjetničkih profila, i sama karijeru započela kao solistica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta.

  Program koncerta glazbenici su podijelili na četiri pjevačke cjeline, povezujući ih s nekoliko skladbi za klavir. Prva i treća cjelina naslovljene su Blagoje Bersa: Popijevke, a treća i četvrta Sergej Rahmanjinov: Romanse. U prvoj cjelini slušali smo Bersine popijevke (u zagradama su imena pjesnika) Kol'ko sam te, op. 44 (Josip Bersa), Jelica (Romanca), op. 73 (Petar Preradović), Primorska pjesmica (Petar Preradović), Kad! (Petar Preradović), Koliko si dugo, op. 40 (Heinrich Heine, prepjev: Antun Petrušić) i Oj sanci, vi šareni sanci, op. 45 (Josip Bersa). U kratkome predahu (za pjevača) odsvirao je Krešimir Starčević impresionističkome izričaju blisku minijaturu Na žalu Bagoja Berse. Slijedile su četiri romanse Sergeja Rahmanjinova: Noch' pechal'na (Noć je tužna), op. 26 br. 12 (Ivan Bunjin), Ne poy, krasavitsa, pri mne (Ne pjevaj, ljepotice, sa mnom), op. 4 br. 4 (Aleksandar Puškin), Vsyo otnyal u menya (Uzeo mi je sve), op. 26 br. 2 (Fjodor Tjutčev) i V molchan'i nochi taynoy (U tišini tajne noći), op. 4 br. 3 (Afanasij Fet). Slijedio je klavirski solo: Etida-slika za klavir u g-molu, op. 33 br. 8 Sergeja Rahmanjinova. Iz Bersina opusa čuli smo u trećoj cjelini sljedeće popijevke: Crni dan (Petar Preradović), Povero scemo! (Jadnik, prijevod i Zaljubljeni luđak), op. 33 (autor stihova?, Hrvatski biografski leksikon: Božo Lovrić), Ein Lied der Liebe (Pjesma o ljubavi), op. 67 (Reinhard Volker) i Auf den Wällen Salamancas (Na bedemima Salamanke) na stihove Heinricha Heinea. Nakon poznatog Preludija za klavir u cis-molu, op. 3 br. 2 Sergeja Rahmanjinova slušali smo u posljednjoj cjelini još tri njegove romanse: Vokaliza, op. 34 br. 14, Son (San), op. 8 br. 5 (Aleksej Pleščejev) i Vesenniye vodi (Proljetne vode), op. 14 br. 11 (Fjodor Tjutčev).

  

  Bersine popijevke na stihove Petra Preradovića (1818-1872) skladane su 1918. godine (po svoj prilici o 100-toj obljetnici pjesnikova rođenja), a većina ostalih 1903. uz iznimku pjesama Povero scemo (1902.) i Ein Lied der Liebe (1910.). Sergej Rahmanjinov skladao je romanse već od 1890. godine (započeti op. 4 dovršio je 1893.) do 1912. (op. 34); popularni Preludij u cis-molu, op. 3 br. 2 nastao je 1892. godine, a Etida-slika u g-molu, op. 33 br.8 godine 1911. Odabrane popijevke Berse i romanse Rahmanjinova uglavnom su prokomponirane, a klavirska dionica odlikuje se samostalnošću, povremeno i virtuoznošću, postavši bogatim harmonijskim uporištem pjevačkoj dionici. Čuli smo niz minijatura različitih ugođaja, nadahnutih tekstualnim predlošcima. Oba Krešimira – i Stražanac i Starčević, pokazala su ozbiljan pristup notnim izvornicima sjedinivši svoje umijeće u jednostavnu, skladnu, sugestivnu, profinjenu i profesionalno razrađenu interpretaciju uz minimalnu (suvišnu?) gestikulaciju. Lakoća pjevanja i lakoća sviranja osvajale su publiku koja je u najboljem svjetlu mogla doživjeti opuse dvojice (kasnih) romantičara, osebujne, ali različite s obzirom na okruženje i godine kada su spoznali da je glazba njihov životni poziv. U otpjevanim skladbama Krešimir Stražanac pokazao je izvrsno poznavanje jezika, što se odrazilo na artikulaciju i dinamičke nijanse koje je sjajno uskladio sa sigurnim i dinamički odmjerenim sviranjem Krešimira Starčevića.

  Zagrebačka publika s radošću dočekuje nastupe Krešimira Stražanca koji je pronašao izvrsnog suradnika za klavirom pa bi možda bilo najbolje ovaj osvrt na koncert završiti njegovim riječima iz razgovora s Marijom Saragom: „Nije me nikad zanimalo izvođenje glazbe u smislu tko može bolje, brže ili glasnije. Za mene glazba nikad nije bila sport. Lijepo je vidjeti glazbenike koji su tehnički savršeni, no kada slušam glazbu, volim da me glazbenici intrigiraju i u tom drugom aspektu, potaknu na maštanje kao što to primjerice čini dobra knjiga, ili me podsjete na neka emocionalna iskustva. To je ono što smatram ključnim – mašta. Kad izvodiš glazbu, biti u stanju slušateljima na autentičan i kredibilan način ispričati priču. Bez mašte smo samo strojevi.“

  

  I upravo su na takav način Krešimir Stražanac i Krešimir Starčević ispričali publici glazbenu priču na temu Bersa & Rahmanjinov, nagradivši je s još dva dodatka: Tri dječje pjesme (na stihove Jovana Jovanovića Zmaja) Dore Pejačević (1885-1923), obilježivši (s odmakom kao i za Bersu i Rahmanjinova) 100. obljetnicu njene smrti i popijevku Lehku noč Vladimira Ruždjaka (1922-1987), opernog umjetnika Stražančeva faha – baritona koji se uz svjetsku karijeru posvetio i pedagoškome radu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Možda će i Krešimir Stražanac u budućnosti nastojati svoja iskustva prenijeti na mlađe pjevače, ali sad za to još nije vrijeme, jer se još uvijek nezadrživo uspinje na ljestvici uspješnosti!

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 2. veljače 2024.

Piše: