Vrhunske interpretacije solistice, orkestra i dirigenta u koncertu za pamćenje

Bečki simfoničari, Simone Lamsma, violina, Jaap van Zweden, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  U razmaku od samo dva tjedna u Zagrebu su gostovala dva poznata europska orkestra. U ciklusu Lisinski subotom. Svijet na dlanu 23/24 Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog nastupila je 7. listopada Dresdenska filharmonija, a 21. listopada Bečki simfoničari. Pridružili su im se nizozemski glazbenici – violinistica Simone Lamsma (1985.) i maestro Jaap van Zweden (1960.). Za nastup u Zagrebu Bečki simfoničari odabrali su dva standardna djela orkestralnog repertoara – Predigru operi Nürnberški majstori pjevači Richarda Wagnera (1883-1883) i Simfoniju br. 5 u c-molu, op. 67 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) te koncertantno djelo koje, čini se, nismo ranije imali prilike slušati u Zagrebu: Koncert za violinu i orkestar u d-molu, op. 15 Benjamina Brittena (1913-1976).

  Orkestar Bečkih simfoničara osnovan je 1900. godine, od kada obogaćuje repertoar orkestralne glazbe u Beču zajedno s orkestrom Bečke filharmonije čije djelovanje počinje 1842. godine, a glazbenici su birani iz orkestra Dvorske opere u kome su trebali stjecati iskustvo bar tri godine. Od samoga početka djelovanja Bečki simfoničari izvodili su glazbu klasike i romantizma, ali i praizvodili skladbe skladatelja moderne s početka 20. stoljeća koji su u glazbu unosili nove impulse, u obliku slobodnije koncepcije melodijske linije i proširenja okvira tonaliteta. Postavši s vremenom jednim od nezaobilaznih orkestara u europskome (svjetskome) glazbenom životu, Bečki simfoničari svoj bogati repertoar predstavljali su i na brojnim gostovanjima, surađujući s poznatim svjetskim dirigentima te vokalnim i instrumentalnim solistima.

  Nastup Bečkih simfoničara pred zagrebačkom publikom vodio je dirigent Jaap van Zweden. Violinu svira od svoje pete godine, a karijeru glazbenika počeo je kao violinist, postavši već kao devetnaestogodišnjak najmlađim koncertnim majstorom u povijesti Kraljevskoga Concertgebouw orkestra u Amsterdamu. Od 1996. godine od kada djeluje kao dirigent, izgradio je zavidnu karijeru obnašajući dužnost šefa-dirigenta ili počasnoga šefa-dirigenta svjetskih orkestara pa je od 2012. do kraja ove sezone šef-dirigent Filharmonijskog orkestra u Hong Kongu te od 2018. godine Njujorške filharmonije. Dobitnik je prvih nagrada na  međunarodnim  natjecanjima violinista, a 2012. godine proglašen je dirigentom godine prema istraživanjima časopisa Musical America. Na repertoaru Jaapa van Zwedena su opere i orkestralna glazba.

  Nizozemska violinistica Simone Lamsma svira violinu od svoje pete godine, a nakon poduke u domovini nastavila je školovanje u Velikoj Britaniji najprije na Yehudin Menuhin School te na Royal Academy of Music u Londonu u razredu profesora Hu Kuna. Od 2004. godine njen je pedagog Maurice Hasson, a kao najmlađi student ikada završila je studij s devetnaest godina. Kao četrnaestogodišnjakinja je prvi put nastupila uz Sjeverno-nizozemski orkestar u Koncertu za violinu i orkestar br. 1 u D-duru, op. 6 Niccolòa Paganinija (1782-1840). Nagrade na brojnim violinističkim natjecanjima potvrđivale su njenu izbrušenu tehniku, iznimnu muzikalnost i sugestivnu interpretaciju, što je doživjela i publika na njenom nastupu u Zagrebu. Iako je bilo najavljeno u programskoj knjižici da svira na violini Mlynarsky (iz 1718.) Antonija Stradivarija (1644-1737), u razgovoru s umjetnicom koji je nakon koncerta vodio autor teksta muzikolog Trpimir Matasović, ispravljen je taj zastarjeli podatak, jer Simone Lamsma trenutno svira na violini jednog suvremenog francuskog graditelja violina. Nastupala je s mnogim orkestrima i dirigentima, a pred Njujoršku filharmoniju stala je prvi put s maestrom Jaapom van Zwedenom.

  U opernom opusu Richarda Wagnera opera Majstori pjevači čini svojevrsnu iznimku s obzirom na glazbeno-povijesnu tematiku koju ima poput opere Tannhäuser ili pjevačko natjecanje u Wartburgu, dovršene 1845. godine. Iste je godine Wagner razmišljao o novoj operi svjetovnoga sadržaja u kojoj je ismijao cehovski, prema pravilima utvrđen kruti odnos prema skladanju, a istaknuo mudrost, širokogrudnost i razboritost jednog od njih – Hansa Sachsa (1494-1576), pjesnika, dramatičara, skladatelja i majstora postolara, koji je zagovarao stvaralačku slobodu. Wagner je već 1862. godine skladao predigru svečanog ugođaja. Nanizao je, počevši od temeljne C-dur-ljestvice, lajtmotive koji će kasnije biti vezani uz pojedine likove u operi koju je konačno dovršio 1868. godine, u strogo određenim tonalitetnim okvirima (nakon muzičke drame Tristan i Izolda u kojoj gotovo iščezavaju čvrsti tonalitetni i konsonantni odnosi).

  

  Engleski skladatelj Benjamin Britten smatra se jednim od obnovitelja engleske glazbe koja je od druge polovice 17. stoljeća i djelovanja Henryja Purcella (1659-1695) postojala u sjeni skladatelja drugih europskih nacija. I sam je na početku svoje karijere djelovao u sjeni Ralpha Vaughana Williamsa (1872-1958), čije je skladanje temeljeno na elementima (i istraživanjima) engleske narodne glazbe obilježilo prijelaz iz 19. u prva desetljeća 20. stoljeća. Kao skladatelj Britten je prihvatio neoklasicizam (osobito u pogledu glazbenih oblika) iskušavajući stalno nove zvukovne mogućnosti, udaljavajući se ipak od konsonantnih i tonalitetnih odnosa. To se odražava i u njegovu Koncertu za violinu i orkestar (u d-molu), op. 15, djelu skladanom tijekom boravka u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je proveo četiri godine izbjegavši 1938. godine uoči početka Drugoga svjetskog rata. Zadržavši klasičnu trostavačnost, Britten je u doista originalnome koncertu podsjetio na neke ranije skladbe iste glazbene vrste: udarci timpana u uvodu prvoga stavka povezuju ga s violinskim koncertom Ludwiga van Beethovena, razigrani drugi stavak koji završava impresivnom dugom kadencom na djela Sergeja Prokofjeva (1891-1953), dok treći stavak skladan u formi barokne passacaglie ima uzore u varijacijama baroknih majstora Henryja Purcella i Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). U Brittenovu je violinskom koncertu neobično i to što solistička dionica dominira u svim stavcima pa se doima kao da je orkestar efektna spona – zahvaljujući izvrsnoj orkestraciji, nastupa violine.

  Bečki simfoničari koji su prvi u ciklusu izveli u Beču sve Beethovenove simfonije, odabrali su za završnicu koncerta njegovu Simfoniju br. 5 u c-molu, op. 67. Praizvedena je 22. prosinca 1808. na autorskoj večeri u Theateru an der Wien s još nekoliko skladbi, a danas ju shvaćamo važnom prekretnicom u simfonijskome stvaralaštvu uopće zbog nekoliko novina koje je uveo. Zadržavši četverostavačnost kao i njegovi prethodnici Joseph Haydn (1732-1809) i Wolfgang Amadeus Mozart (1856-1891), Beethoven je prvi stavak (inače u sonatnom obliku) gradio na motivu od četiri tona, od kojih se prvi kratkoga trajanja ponavlja tri puta, završavajući nakon silaznog pomaka (interval male terce) na dulje izdržanom tonu. Drugi stavak Andante con moto je niz varijacija koji smiruju nabrijanost prvoga stavka, dok Scherzo podsjeća na ranije uzore – Mozarta, a fuga njegova srednjeg dijela Trija na skladbe Georga Friedricha Händela (1685-1759). Na ponovljeni prvi A-dio Scherza nastavlja se Allegro – Presto s – moglo bi se reći – pobjedničkom temom u C-duru (koja navješćuje sudbinski rasplet), a ozračje pobjede i slavlja Beethoven je postigao i proširenjem orkestralnoga sastava, uvevši prvi put u partituru simfonije piccolo, kontrafagot i tri trombona.

  

  Koncertna publika u Zagrebu upoznaje orkestralne i koncertantne skladbe na koncertima naših simfonijskih orkestara. Dakako, svako gostovanje nekog inozemnog orkestra prilika je da se upoznaju drugi glazbenici i njihov način interpretacije što bi slušatelje i kroničare glazbenih događanja moglo potaknuti na usporedbe s domicilnim orkestrima, što ćemo ovom prigodom izostaviti. Beč je nekoliko posljednjih stoljeća bio jedno od ili glavno glazbeno središte u Europi iz kojeg su se glazbene silnice rasprostirale prema velikim, ali i manjim glazbenim središtima. Dugu tradiciju u Beču ima zborsko pjevanje (525 godina zbora Bečki dječaci), orkestralno i komorno muziciranje, školovanje, glazbene izvedbe u raznim prostorima (crkve, kazališta, koncertne dvorane, saloni u dvorcima plemstva i u kućama građana, i dr.), nakladništvo, gradnja instrumenata, itd.

  Dobru stranu te duge tradicije muziciranja upoznala je publika u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na koncertu Bečkih simfoničara održanom 21. listopada 2023. Njihovo je sviranje skladno i uigrano, neopterećeno rješavanjem tehnike sviranja, što se čuje u izbrušenoj intonaciji (u brzim i sporim tempima), lijepome tonu i dinamici velikoga raspona. Dirigent Jaap van Zweden vodio je orkestar mirno, sugestivno i muzikalno kroz sve partiture. Pretvaranje zapisa na papiru u pravu glazbenu čaroliju bilo je možda najrazvidnije u izvedbi Beethovenove Simfonije br. 5 s izražajnim, ali ne rascjepkanim ključnim motivom prvoga stavka. Drugi polagani stavak unio je mir, ali i povremenu napetost; treći stavak bio je doista pravi scherzo, dok su u brzome završnom stavku pravi ugođaj dali osobito limeni puhači čije su gornje dinamičke vrijednosti bile dovoljno istaknute, ali nisu pokrile ostale skupine. U ovoj simfoniji Beethoven je smionije koristio disonantne akorde, što je maestro Van Zweden dobro naglasio, kao i njihovo uranjanje u konsonantno rješenje. Izvedba predigre Wagnerovoj operi Nürnberški majstori pjevači, satkane od više odlomaka u kojima se ističu pojedini lajtmotivi ili teme, na samome je početku koncerta pokazala mogućnosti Bečkih simfoničara kao glazbenika koji svojim sviračkim vještinama pridonose cjelovitoj interpretaciji skladbe.

  

  Osobita atrakcija te prelijepe glazbene večeri bila je violinistica Simone Lamsma čiji je ulog u Brittenovu violinskom koncertu zacijelo veći od uloga orkestra. Iako u naslovu koncerta stoji d-mol, njegova melodijska kao ni harmonijska komponenta ne odaju stroge tonalitetne okvire (posljednji akord Passacaglie može se protumačiti i u D-duru i u d-molu). Simone Lamsma je s puno emocija i uživanja, s istančanom intonacijom i besprijekornom sviračkom tehnikom prolazila kroz notni zapis solističke dionice (svirajući napamet). Doista jedinstvena glazbenica koja s lakoćom, jednostavno i muzikalno približava složene melodijsko-ritamske postavke (to se odnosi na dvohvate, pasaže, rastvorbe, flageoletne tonove i dr.).

  Maestro Jaap van Zweden, violinistica Simone Lamsma i Bečki simfoničari priredili su zagrebačkoj publici koncert koji će dugo pamtiti. Nakon velikog pljeska Simone Lamsma odsvirala je jedan stavak iz Bachove skladbe za violinu-solo (rekavši u razgovoru nakon koncerta da je kao dodatak nakon Brittenova violinskog koncerta jedini pravi izbor Bachova glazba). Ovacije publike izmamile su i dva dodatka orkestra, pa smo čuli Slavenski ples u g-molu, op. 46 br. 8 Antonina Dvořaka (1841-1904) i polku Pod gromovima i munjama, op. 324 Johanna Straussa ml. (1825-1899).

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 9. studenog 2023.

  Koncert izveden: 21. listopada 2023.

  Program:

  Richard Wagner: Uvertira operi Majstori pjevači, WWV 96
  Benjamin Britten: Koncert za violinu i orkestar u d-molu, op. 15
  Ludwig van Beethoven: Peta simfonija u c-molu, op. 67, Sudbinska

Piše: