Površno prebiranje tonova bez kohezijske tendencije i želje za rastom izvedbe

Festival u Luzernu 2023, Komorni orkestar Mahler, Daniil Trifonov, klavir, Daniel Harding, dirigent

• 

  Festival u Luzernu, osim koncertne prakse nositelja festivala, Festivalskog orkestra, iz ljeta u ljeto ugošćuje mnoge poznate svjetske orkestre koji koncertiraju u okrilju festivala. Koncertni hram je, dakako, famozni Congress and Culture Centre ili skraćeno KKL. Koncept ovog slavnog glazbenog zbivanja, u državi s dugom tradicijom neutralnosti, podrazumijeva visoku ljestvicu kvalitete i za Švicarsku podrazumijevajuće iznimno visoke cijene ulaznica. Za usporedbu, proteklog ljeta koncerti istih ansambala mogli su se na Ljubljana festivalu 2023 slušati za puno manje novaca.

  U koncertnoj sezoni 2022/2023. Komorni orkestar Mahler (Mahler Chamber Orchestra, skraćeno, MCO) obilježava svoju 25. obljetnicu muziciranja. Ansambl je to osnovan 1997. godine i u potpunosti je samostojeći, dakako u financijskom smislu. Iz tog razloga njegove glazbene interpretacije moraju biti iznimne i pamtljive, kako bi perpetualno privlačile publiku koja će kupovati karte i tako činiti angažmane orkestra isplativima za impresarije koji kroje programe elitnih europskih koncertnih održavališta. Orkestar broji 45  glazbenika koji dolaze iz 27 zemalja, a Carnegie Hall u New Yorku, berlinska dvorana Philharmonie, Mozartov tjedan u Salzburgu samo su neka od redovitih koncertnih odredišta orkestra. Još jedna trajna spona između luzernskog Festivala i Komornog orkestra Mahler patronat je Claudija Abbada koji je bio njegov mentor u fazi uspostave. Orkestar njeguje širok repertoar – od bečke klasike do glazbe suvremenih skladatelja.

  Svoj debi na Festivalu orkestar je imao 8. rujna 1999. godine pod vodstvom pokojnog maestra Kurta Masura, a posljednji nastup dana 23. kolovoza 2023. godine. Tom prilikom orkestrom je ravnao maestro Daniel Harding (u slobodno vrijeme pilot) kojega za orkestar veže dugogodišnja suradnja, dok im se kao solist pridružio pijanist zvjezdanog statusa Daniil Trifonov. Luzernski koncert klasične strukture: uvertira – koncert – simfonija, započeo je Uvertirom dramskoj glazbenoj poemi Manfred Roberta Schumanna (1810–1856) skladanoj prema istoimenoj drami Lorda Byrona, objavljenoj 1817. godine. Schumanna se duboko dojmila drama koja u svom središtu ima tipičnog bajronovskog antijunaka koji boravi u osami dvorca duboko u Alpama i krzma se oko fundamentalnih pitanja vlastite egzistencije. Ukratko – zna što neće, a ne zna što zapravo hoće. Schumann je uložio veliki trud i entuzijazam u ovu jedinstvenu partituru, o čemu je u pismu iz 1849. godine obavijestio i svog suvremenika Franza (Ferencza) Liszta. Ipak, samo se Uvertira udomaćila na koncertnim podijima.

  Izvedbi uvertire Manfreda Daniel Harding pristupio je s premisom smiraja orkestra na početku koncerta kako bi dinamička krivulja postupno rasla. Izvedbena struktura Uvertire u e-molu temeljila se na postupnoj gradaciji kromatskih suzvučja koja je Mo. Harding suvislo oblikovao, primjerenim stupnjevanjem dramatskog luka koji je obligatorna pretpostavka uspješnosti izvedbe. Gudače Mahler orkestra krasi ton iznimne topline, koji savršeno pristaje prirodi Schumannove orkestracije ali i zanosu kontekstualnih bajronovskih pretpostavki. Udaraljkaši su također pokazali odličnu ritmičku gibljivost, koja ostavlja dubok dojam. Otvorenje koncertne večeri publika je pozdravila srdačnim pljeskom, a ne bi se bunili čuti niti ostatak partiture nakon takve uvertire.

  

  U središnjem djelu koncerta, na opće oduševljenje publike, na pozornicu je izašao Daniil Trifonov (1991). Ruski jet-set pijanist nailazi na sjajan odjek gdje god se pojavi, a tako je bilo i za njegovog nastupa u Hrvatskoj prije par godina, najprije u Dubrovniku, a potom i u Zagrebu. Koncertni kalendar popunjen mu je nastupima sa svim najvećim orkestrima na svijetu, ponajprije Bečkom i Berlinskom filharmonijom, a svoj debi na Festivalu u Luzernu ostvario je 2012. godine kada je održao recital s djelima Skrjabina, Liszta i Chopina. Redoviti je gost i Verbier festivala, koji je ove godine proslavio okruglih 30 godina. Njegov repertoar obuhvaća širok temporalni opseg – od Mozarta do suvremenih skladatelja. Dakako, posebnu pažnju posvećuje ruskom stvaralaštvu, pa mu je aktualna koncertna sezona više-manje usredotočena na 150. obljetnicu rođenja Sergeja Rahmanjinova. Redovito surađuje s najpoznatijim aktivnim dirigentima; među inima spomenimo Kirilla Petrenka, Yanicka Nezeta – Seguina i Cristiana Macelarua.

  Za drugi nastup na Festivalu (prvi je bio recital s djelima Mozarta, Schumanna i drugih) Danill Trifonov izabrao je Koncert za klavir i orkestar u a-molu, op. 54 Roberta Schumanna. Klavirski koncert sazrijevao je u Schumanovoj imaginaciji pune četiri godine. Naime, najprije je 1841. godine skladao samo jedan stavak, naslovivši ga Koncertna fantazija i to kako bi ispunio obećanje supruzi Clari kako će komponirati skladbu koju će ona dodati u repertoar. 1845. godine Schumann se vraća Fantaziji, koja je inicijalno bila zamišljena kao samostojeće djelo, prerađuje je i oblikuje u stavak kojem dodaje još dva i tako se rađa  klavirski koncert.

  Interpretacija Daniila Trifonova prije bi se mogla nazvati virtuozacija nego interpretacija per se. Riječ je o pijanistu koji iza sebe ima ogroman fond sati vježbe i koji sve polaže u virtuozitet s mnoštvom površinski izglancanih tonova. Schumannov a-mol klavirski koncert iziskuje ponešto dublju i strukturiraniju interpretaciju od one kakvu je Trifonov ponudio publici u Luzernu. Najdojmljiviji bio je drugi stavak Intermezzo. Andantino grazioso u kojem je solist uspio sabrati svoje kvalitete i ponuditi donekle pamtljivu interpretaciju različitu od isforsirane virtuoznosti koja mu je svojstvena. Ipak, ako je suditi po reakciji publike, Danill Trifonov ima bezrezervnu podršku auditorija, a to je i najvažnije. Publici se na povjerenju zahvalio bisom. Iako nas nije oduševio, Trifonovu se mora priznati glatka tehnika, nježan i fluidan ton, uhu prijemčiva piana i pomalo dekadentna (čitaj: zanimljiva) scenska pojavnost.  

  Johannes Brahms neponovljivi je melodičar koji konstantno potiče maštu dirigenata, pa su ciklusi njegovih simfonija često na koncertnom repertoaru. Treću simfoniju u F-duru, op. 90 Brahms je dovršio u ljeto 1883. godine (godina smrti Richarda Wagnera) u Wiesbadenu i odlikuje je mističnost, detaljnost i dobro raspoređena struktura. Brahmsova glazba ne teži herojskim i sličnim nadljudskim pojavama nego je genijalna u svojoj smislenoj jednostavnosti. Prethodno rečeno nikako ne znači da je riječ o jednostavnim tonskim tvorevinama koje se zadovoljavaju jednostavnošću i površnošću.

  

  Daniel Harding pristupio je izvedbi kao površnom prebiranju tonova bez kohezijske tendencije i želje za rastom izvedbe. Kako se ista primicala kraju, sve je ostalo u ujednačenoj ravnini. Glazbenici iz MCO-a nesporno su veliki i iznimno motivirani umjetnici pa je gudačka sekcija zvučala vrlo pristojno, a do izražaja je došla i prisnost muziciranja u orkestru  komorne garniture. Treći stavak Poco Allegretto donekle iskače iz zvučne beskrvnosti kakva je bila cijela izvedba. Daniel Harding dirigent je velikog iskustva koje je kalio s orkestrima kojima ravna. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je cijela ta karijera djelomično bez pokrića jer je riječ o dirigentu koji je odličan zanatlija i ništa više od toga, a poniranje u dublji smisao glazbe kojom ravna, tj. studija partiture u širem, glazbenom ali i kulturološkom aspektu, očito izostaje. Zbog svega navedenog ne čudi kritičan stav koji je prema njemu u svojim tekstovima iznosio talijanski muzikolog Paolo Isotta (1950–2021).

  U suvremenom svijetu programirane karijere su sve češća pojava. Riječ je o glazbenicima iza kojih stoji dobro postavljen marketing koji je suplement za neke druge nedostatke njihova umjetničkog habitusa. Dakako, nesporno je da iza većine takvih karijera ipak stoji dugotrajan rad/vježba, ali nedostaje im ono nešto što onda nadomještaju marketinške kampanje pod okriljem diskografskih kuća zvučnih imena. Koncert Komornog orkestra Mahler (koji u ovoj konstelaciji predstavlja izuzetak), Daniila Trifonova i Daniela Hardinga bio je ogledni primjer takve, kapilarno proširene prakse našeg doba.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 5. studenog 2023.

Piše: