Zvjezdana izvedba Šulekove Simfonije i bariton koji se stapao s pastelnim gudačima

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Matija Meić, bariton, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Bistro, čisto, pomno pročitano i s velikim zamahom zazvučala je Osma simfonija u F-duru Stjepana Šuleka u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem šefa-dirigenta Dawida Runtza u drugom dijelu koncerta iz Crvenoga ciklusa. Otkad nema Pavla Dešpalja, skladatelja i dirigenta koji je svojom erudicijom i svestranošću obilježio desetljeća rada ovdašnjih orkestara, Osma, posljednja simfonija  iz velikog opusa Stjepana Šuleka o kojem je posebno brinuo, dočekala je novu izvedbu u velikom stilu koji je s pravom oduševio slušatelje.

  Tako je podvučena posveta simfonije „svim ljudima dobre volje“ koji su se očito za izvedbe okupili u dvorani. Izvedbe koja se oslobodila od uvriježene i općeprihvaćene priče o anakronosti autorova opusa, dijelom nastalog u doba novih, avangardnih stremljenja. Simfonija je govorila sama za sebe u svojoj cjelovitosti, promišljenosti, čistoj formi i prepoznatljivom izrazu, ma koliko u rukopisu razaznavali straussovske, brahmsovske poteze ili čak starije glazbene slojeve utkane u njezino tkivo u nadasve čistoj i promišljenoj formi. Dawid Runtz je očito dobro razumio vrijednost djela bez obzira na datum nastanka sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se malotko laćao pisanja simfonija, a kada bi i preuzele naziv, sadržaj i provedba bile su potpuno različite.

  Dobar uvod zvjezdanoj izvedbi Šulekove Simfonije bio je potpuno drukčiji prvi dio večeri koji je imao svoju zvijezdu – baritona Matiju Meića, stalnog člana, solista minhenske Gärtner opere, gdje je otpjevao niz nosećih baritonskih i basovskih uloga. Verdijanski dio programa najavila je uvertira operi Moć sudbine, a dvije arije – Don Carla iz Moći sudbine i Forda iz Falstaffa, sve su prije nego podilaženje publici vječno istim izborom najpopularnijih. Moćno i bez ikakva napora, nosivog i toplog glasa, u tim je malim ulomcima suprotnih predznaka i raspoloženja uvjerljivo i živo kreirao likove, dočaravši i kontekst u kojem su se našli. Matija Meić njeguje i interpretaciju lieda pa nije nimalo iznenađujuće da je nadasve posvećeno izvodio i četiri Lapadska soneta za bariton i gudački orkestar Borisa Papandopula, nastala na stihove Iva Vojnovića. Iz male, ali važne zbirke od sedam soneta pisca kojega prije svega poznajemo kao dramatičara, Papandopulo je izabrao četiri, vjerojatno prema sugestiji Vladimira Ruždjaka koji je dotad bio ogledni interpret, a u Matiji Meiću i njegovoj osjetljivoj interpretaciji čiju su ugođajnost podcrtali pastelni gudači, našao dostojnog nasljednika i potvrdio vrijednost i specifični ugođaj opusa kojeg je vrijedilo ponovno otkriti.     

  

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 19. listopada 2023.

  Koncert izveden: 13. listopada 2023.

  Program:

  Giuseppe Verdi: Moć sudbine, uvertira
  
  Giuseppe Verdi: „Morir! Tremenda cosa… Urna fatale“, arija iz opere Moć sudbine
  
  Giuseppe Verdi: „È' sogno? O realtà?“, arija iz opere Falstaff 
  
  Boris Papandopulo: Lapadski soneti, za solo bariton i gudački orkestar 
  
  Stjepan Šulek: Simfonija br. 8 

Piše: