Ozvučeni glazbeni svjetovi pod prstima Martine Filjak

48. osorske glazbene večeri, 17. srpnja – 22. kolovoza 2023., Martina Filjak, klavir, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Osor

• 

  Pijanistica Martina Filjak nastupila je u okviru 48. osorskih glazbenih večeri 6. kolovoza i u Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije privukla mnoge slušatelje. Ugled hrvatske pijanistice u domovini vrlo je velik, a otkako je imenovana za intendanticu Dubrovačkih ljetnih igara od iduće sezone njezino je ime još glasnije odjeknulo u hrvatskoj javnosti. Stoga i ne čudi dolazak brojnih domaćina i domaćih gostiju na njezin koncert u osorsku crkvu, uz dakako uvijek znatiželjne i za umjetničku glazbu zainteresirane strane turiste koji ljetuju na otocima Cres i Lošinj.

  Martina Filjak odabirom skladateljskih imena čija je djela najavljivao njezin program mudro se pobrinula da želju da za slušanjem njezina muziciranja pobudi i kod slušatelja koji možda i rjeđe posjećuju klasične koncerte. Jer, G. F. Händel, J. S. Bach, R. Schumanni F. Liszt velika su imena europske klasične glazbe i nedvojbeno mnogima poznata barem iz osnovnoškolskog glazbenog odgoja i obrazovanja. Osim tih itekako zvučnih imena na programu je bilo i ime Dore Pejačević (1885.-1923.), hrvatske skladateljicu čiju 100. obljetnicu smrti ove godine obilježavamo. Ali, doista ne samo mi u Hrvatskoj već i mnogo šire u europskim glazbenim središtima. Kako bi posjetitelji željni povijesnih, biografskih i glazbeno-teoretskih znanja čuli nešto više o životu i skladateljskoj ostavštini Dore Pejačević, uključio me je novoimenovani umjetnički ravnatelj osorskog festivala Marin Kaporelo u program koji je nazvao „sat vremena prije koncerta“. Tako sam imala priliku, pred brojnim slušateljima koji su došli iz raznih otočkih gradova, održati još jedno u nizu predavanja o Dori Pejačević, njezinom zanimljivom životu sa žalosnim krajem i njezinoj lijepoj, znalački skladanoj i umjetnički vrijednoj glazbi.

  Martina Filjak započela je koncert Suitom u g-molu, HWV 432 Georga Friedricha Händela  i nastavila izvedbom Kromatske fantazije i fuge u d-molu, BWV 903 Johanna Sebastiana Bacha. G. F. Händel i J. S. Bach dva su potpornja bez kojih ne bi bilo najveće palače barokne glazbe, one njemačka, kao uzvišenog stjecišta misaonosti i ljepota umjetnosti tonova. Dakako, svatko upućeniji u suvremeno izvođenje baroknog glazbenog repertoara susreo se s namjerama usredotočenima na stilski autentično reproduciranje te doista ogromne europske skladateljske baštine 17. i prve polovice 18. stoljeća. Posljedica pokreta za oživljavanjem autentičnog zvuka je i činjenica da se barokni repertoar nastoji izvoditi na izvornim glazbalima razdoblja. Za navedene Händelove i Bachove naslove to je svakako bilo čembalo budući da se klavir, pogotovo njegove suvremene verzije, razvio tek kasnije. Pa ipak, uključivanje antologijskih skladbi barokne čembalističke literature na pijanističke programe neosporno je legitimno i rezultat je duge prakse. Pogotovo pak kada se ta djela interpretira na način na koji to čini Martina Filjak. O tehničkoj spremi u njezinom slučaju nije potrebno govoriti jer riječ je o pijanistici virtuozne tehnike, ali i odlično upućene u interpretaciju odabranih naslova. Čvrstinom udara i nadasve pomnim isticanjem polifonih linija ozvučila je Martina Filjak sve elemente tipično barokne motoričnosti i razgovjetnog vođenja dionica ističući složenosti skladateljskog sloga i naglašavajući disciplinu skladateljskih postupaka tipičnih za majstorstvo dvojice baroknih glazbenih genija.

  Upravo je taj pristup ispunjen ozbiljnošću i poštovanjem prema glazbenim zapisima koje je Martina Filjak odabrala oduševio i u izvedbama svih drugih naslova na programu. Pa ako su Dvije skice za klavir, op. 44, dva poetska portreta An Dich! (Tebi) i Vor deinem Bild (Pred tvojom slikom)  Dore Pejačević doista tek dvije, doduše rjeđe izvođene  klavirske minijature, a mogla je izabrati i neki opsežniji opus, postigla je Martina Filjak neophodnu evokaciju poetske strane umijeća prerano preminule skladateljice. Duboko je uronila u kasnoromantični harmonijski jezik i znakovitom agogikom ozvučila pjesničku stranu Dorina glazbenog jezika. To je svakako zavrijedilo dugi pljesak.

  

  Sonata u g-molu, op. 22 Roberta Schumanna njegova je druga klavirska sonata (ovaj to put nije eksplicitno označeno) a nastajala je od 1830. do 1838. godine u suradnji s pijanisticom Clarom Schumann, s kojom se oženio 1840. godine. Neophodno je spomenuti Claru Schumann jer bez njezinih izuzetnih pijanističkih sposobnosti mnoga Robertova klavirska djela ne bi još u vrijeme nastanka postigla tako visoko poštovanje i slavu, a možda ne bi niti skladateljsko-tehnički bila takva kakva poznajemo. Četiri opsežna stavka imaju naslove koji upućuju na način izvođenje, a na prvome je mjestu uputa o brzini kojom te klavirske bravure valja izvoditi. Zato nije čudo da Martina Filjak posiže upravo za tom sonatom budući da joj tehnički i glazbeno daje mogućnost za izražavanje vlastitih pijanističkih prednosti.

  Martinina su virtuoznost kao i emocionalno bogatstvo glazbeničke osobnosti zasjali u posljednjem djelu na programu, u Reminscencijama na operu Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettia koje je klavirski mađioničar Franz Liszt skladao 1836. godine. Nadam se da poznajete sadržaj tragične opere Lucia di Lammermoor, te romantične verzije Romea i Julije, čiji je libreto pisan prema drami Sir Waltera Scotta Nevjesta od Lammermoora a koju je Donizetti skladao 1835. godine. Skladanje parafraza na operne teme i sadržaje bio je omiljeni način propagiranja operne glazbe u 19. stoljeću. Ne zaboravimo da još nije bilo svih izuma i tehnoloških medija u kojima danas možemo uživati! Dakle, Liszt je bio i operni fan, propagator operne literature svedene na mogućnosti klavira, a  bio je i virtuozni koncertni pijanist.

  Martina Filjak odsvirala je zakučaste, tehnički komplicirane, ali i osjećajno itekako dirljive varijacije na operne teme žustrinom i punim zamahom svojeg osobnog pijanističkog umijeća. Dakako, slijedio je gromoglasni pljesak. I da nas nakon bujica strasti sve umiri, dodala je meditativnu kratku minijaturu estonskog skladatelja Arva Pärta Für Alina. Blagi pokreti nježnih harmonija skladbe iz 1976. godine, koja je prema naslovu posveta kao što je to bila i Beethovenova Für Elise, ali dok je Beethovenova Elisa ostala tajna, Pärt je svoju minijaturu posvetio kćeri svoje prijateljice koja je napustila Estoniju. Tako je, ako tražimo izvan glazbeni sadržaj, riječ o skladbi čija je nakana da bude utjeha napuštenoj majci. Ali i bez verbalizacije bilo je moguće osjetiti blagost tješenja savršeno mirnim i zamišljenim  glazbenim hodom. Čestitke i hvala Martina!

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 8. rujna 2023.

Piše: