Virtuozni saksofonisti oduševili brojno slušateljstvo

48. osorske glazbene večeri, 18. srpnja – 22. kolovoza 2023., Papandopulo kvartet, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Osor

• 

  Koncert Papandopulo kvarteta, kvarteta u kojemu su od 2008. godine okupljeni Nikola Fabijanić, sopran saksofon, Gordan Tudor, alt saksofon, Goran Jurković, tenor saksofon i Tomislav Žužak, bariton saksofon, održan 30. srpnja u osorskoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, postigao je osobiti dojam kod brojne okupljene publike. To je i logično budući da je riječ o glazbenicima čije se muziciranje odlikuje tehničkom sigurnošću, umjetničkim predanjem u odnosu na svaki odabrani naslov, te nadasve šarmantnom komunikacijom s publikom kojoj su namijenili birani koncertni program. Doista, raduje kada se susreće glazbenike nasmiješenih lica i opuštene a opet krajnje profesionalne i dobro uvježbane u interpretacijama.

  Budući da su svoj kvartet nazvali imenom jednog od najuglednijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja, velikana glazbe 20. stoljeća Borisa Papandopula (1906–1991), za početak nastupa u okviru 48. osorskih glazbenih večeri odabrali su Papandopulovih Šest krokija. Doista, utemeljitelj OGV-a Danijel Marušić (1931–2009) pozivao je akademika Borisa Papandopula u Osor i mi koji se sjećamo prvih festivalskih izdanja pamtimo praizvedbe Papandopulovih antologijskih ostvarenja Osorskog requiema (1977) i Osorskog misterija (1979). O omiljenosti Papandopulove glazbe kod hrvatskih glazbenika svjedoče brojna komorna djela nastala na izravni poticaj pojedinih instrumentalista. Tako je i početkom 1990. godine, tek nešto više od godinu dana prije smrti, maestro Papandopulo udovoljio želji Dragana Sremeca, utemeljitelja Zagrebačkog kvarteta saksofona, skladavši na njegov poticaj Šest krokija za kvartet saksofona, šest kratkih duhovitih zvučnih slika koje je Zagrebački kvartet saksofona rado i često izvodio. Kako su sva četvorica članova Papandopulo kvarteta proizašla iz razreda Dragana Sremeca na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a budući da su upravo Papandopulovo prezime preuzeli kao vlastiti zaštitni znak, izvođenje osobito ljupkih i vrckavih Šest krokija djelo su koje publika uvijek dobro prima. To se dakako ponovilo i u Osoru.

  Slijedila je tehnički i glazbeno odlična interpretacija nešto podulje skladbe naslovljene Tintamarre koju je suvremeni francuski skladatelj Régis Campo (1968) napisao 2006. godine na narudžbu kvarteta Axone. Svakome u Zagrebu i Hrvatskoj tko poznaje aktivnosti saksofonista kao grupacije čiji je akademski studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji uveden 1978. godine upravo s Draganom Sremecom kao prvim diplomiranim studentom a kasnije i prvim sveučilišnim profesorom, susretao se i s imenom pariškog profesora saksofona Claudeom Delangleom, čije je djelovanje bilo trajni uzor a i pomoć u daljnjim usavršavanjima hrvatskih saksofonista.

  Tek kao dopuna. Naime, da je saksofon kao instrument osobni izum vjerojatno je svakom ljubitelju prvenstveno jazza a onda i drugih glazbenih izražaja dobro poznato (Antoine-Joseph Adolphe Sax, 1814–1894). Međutim, iako je Sax bio Belgijanac, djelovanjem u Parizu ušao je po njemu nazvan instrument već sredinom 19. stoljeća prvenstveno u francusku skladateljsku praksu. Tradicija njegovanja glazbe za saksofon, pa tako i za kvartet saksofona, u okvirima stvaralaštva s umjetničkim pretenzijama i danas je u Francuskoj vrlo živa, a među skladateljima koji osobito rado pišu za saksofon je i Régis Campo, skladatelj srednje generacije, koji je kompoziciju studirao na konzervatorijima u Marseilleu i Parizu. Dobitnik tradicionalne francuske Rimske nagrade, boravio je Campos u Villi Medici u talijanskoj metropoli, a njegov profesor Edison Denisov smatrao ga je „najnadarenijim studentom generacije“. Campov skladateljski stil opisuju kao razigran i kolorističan, izvorište su mu estetski trendovi s kraja 20. stoljeća, a njegovih dvjestotinjak djela karakterizira melodijska inventivnost i naglašena ritmička vitalnost. Prema opisu autora, četiri stavka ciklusa za kvartet saksofona Tintamarre su „konkretizacija čitave teatralizacije koja okružuje taj instrument: preuzeo sam ideju o likovima-saksofonima u više aspekata koje sam razvio u proteklih nekoliko godina. Četiri glazbenika redom su klaunovi, jazzisti, ulični, gradski i seoski svirači, ali i oni koji zatvaraju zabave.“

  Za izvođenje nimalo jednostavan slijed dvaju brzih, jednog polaganog i završnog brzog jazzističkog stavka skladbe Tintamarre ozvučili su članovi Papandopulo kvarteta virtuozno i s punim predanjem, potpuno posvećeni nimalo laganom zadatku. Pa ipak, duljina trajanja svih Campovih skladateljskih bravura više je isticala umijeće izvođača nego uvjerljivost i konzistentnost autorskih ideja.

  

  Pridržavanje jednog od temeljnih zahtjeva utemeljitelja Osorskih glazbenih večeri – uključivanje praizvedbe djela hrvatskog skladatelja, zahvaljujući čemu je Festival dobio nominaciju nacionalne manifestacije, uglavnom se nastavlja, iako ne na svakom od koncerata. Papandopulo kvartet obratio se za novu skladbu doajenu hrvatske suvremene glazbe Dubravku Detoniju (1937), a rezultat je Quartettino, djelo koje je Detoni skladao u Dubrovniku u prosincu 2022. godine. I sam sjajan pisac, Dubravko Detoni detaljno je opisao novu skladbu pisanu u obliku dvadeset kontrastnih varijacija. Da je riječ o autoru glazbe poznatom po duhovitosti i smislu za vrlo raznolika raspoloženja koja s iskonskim glazbeničkim umijećem evocira na uvijek podatan i šarmantan način, poznato je svakome tko prati Detonijevo stvaralaštvo u proteklim desetljećima, a da su članovi Papandopulo kvarteta osobito predani interpreti navela sam na početku ovog napisa. Dakle, rezultat je bila uspješna i zanimljiva praizvedba kao nominalno prva javna izvedba, a da će slijediti još mnoge, uopće ne treba puno dvojiti.

  Za kraj koncerta odlučili su se bravurozni saksofonisti izvesti jedno od doista dobro poznatih djela američke glazbene baštine koje spaja jazz s načinom europskog umjetničkog glazbenog oblikovanja. Rapsodija u plavom (Rhapsody in Blue) Georgea Gershwina (1898–1939) u verziji za četiri saksofona, koju potpisuje nizozemski saksofonist, skladatelj i aranžer Johan van der Linden, zazvučala je u besprijekornoj izvedbi Papandopulo kvarteta gotovo autentično, kao da je pisana za takav sastav. Dakako, izvorna je verzija itekako poznata, ali i za četiri saksofona, sa sopran saksofonom virtuozne prodornosti i u osobito angažiranoj interpretaciji svih članova uglednog Papandopulo kvarteta Gershwinova antologijska skladba osvojila je simpatije brojne publike. Zasluženi burni pljesak ispratio je saksofoniste nakon njihovog još jednog uspješnog nastupa.

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 30. kolovoza 2023.

Piše: