Uklanjanje pečata šutnje s ostavštine Dore Pejačević

Zagrebačka filharmonija: Festival Dora Pejačević, 1. – 5. ožujka 2023., Zagreb (1. dio)

• 

  Pojašnjavajući ishodišta proučavanja života i stvaralaštva hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885–1923) napisala je akademkinja Koraljka Kos (1934.) u uvodu prve, još danas nezaobilazne monografije o skladateljici (objavljene 1982. na hrvatskom, a 1987. na njemačkome jeziku): „Tako su sudovi stvoreni od jedne generacije često preuzimani po principu inercije od sljedećih i na taj su način mnoge umjetničke vrijednosti u arhivima ostale prekrivene pečatom šutnje.“ Za kratkoga života Dora Pejačević je kao skladateljica bila poznatija izvan Hrvatske zahvaljujući (privatnom) glazbenom školovanju i izvedbama skladbi čije je vrijednosti prepoznala tadašnja glazbena javnost. A i posljednje godine provela je u Münchenu, oprostivši se od ovoga života proživljavajući bolne trenutke samo nekoliko tjedana nakon poroda svoga jedinog djeteta – sina Thea. Radovala se novome životu – djetetu, ali je osjećala istovremeno zabrinutost zbog mogućeg smrtnog ishoda pri porodu s obzirom na dob. U pismu suprugu Ottomaru von Lumbeu (1892–1978) pisanom 31. listopada 1922., Dora je smirenim i jednostavnim riječima izrazila predosjećaj vlastite smrti, o čemu je često razmišljala tijekom trudnoće. Nije se bojala odlaska; bolnim joj se činio rastanak od supruga i prijatelja, a dodala je da „se sa smrću inače mogu [može] suočiti s povjerenjem u ono veliko i vječno, koje čovjeku ovdje ostaje skriveno.“

  Život i skladateljska karijera Dore Pejačević tako su bili naglo prekinuti. Njen suprug, kao ni sin Theo (1923–2012) nisu se bavili glazbom pa je, prema riječima Koraljke Kos, njena glazbena ostavština „(…) vegetirala do prije nekoliko godina u atmosferi gotovo potpune ravnodušnosti.“ Prekretnica u „skidanju pečata“ s umjetničke i biografske ostavštine Dore Pejačević dogodila se 1972. godine, kad su je nasljednici Dore Pejačević darovali Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Otad je bilo moguće proučavati, analizirati i vrednovati pedeset i osam dovršenih opusa (ali i više skladbi, jer nekoliko solo-pjesama i glasovirskih minijatura nose isti broj opusa) od kojih je tek nekoliko bilo uvrštavano u programe koncerata i radio-stanica. Zahvaljujući tome mogla se akademkinja Koraljka Kos – na poticaj prof. Ladislava Šabana (1918–1985), upustiti u istraživanje opusa Dore Pejačević okrunjenog – prema riječima autorice – radom „koji u svojoj koncepciji slijedi tradiciju standardne monografije, a prilagođava se u obradi pojedinih tema posebnim zahtjevima odabrane problematike.“ Osim uglavnom rukopisnih i dijelom tiskanih skladbi Dore Pejačević, koristila je akademkinja Koraljka Kos kao izvore i različitu biografsku građu (kritike koncerata objavljene uglavnom izvan Hrvatske, kopije dijelova pisama, fotografije, dokumente, skladateljičine bilješke iz glazbeno-teorijskih disciplina, dnevnik pročitanih knjiga), građu iz Zavičajnoga muzeja u Našicama – smještenog u dvorcu obitelji Pejačević i dr.

  Muzikološke analize Koraljke Kos osvijetlile su drugim svjetlom skladbe Dore Pejačević, koja je s još četiri skladatelja – Blagojem Bersom (1873–1934), Franjom Duganom st. (1874–1948), Vjekoslavom Rosenbergom-Ružićem (1870–1950) i Josipom Hatzeom (1879–1959), uvrštena u tzv. prijelaznu generaciju. Prema riječima akademika Josipa Andreisa (1909–1982), skladatelji su to „kojih djelatnost kao da povezuje Zajčevo doba s obnovljenim nacionalnim glazbenim smjerom.“ Opus Dore Pejačević, koji obuhvaća različite glazbene vrste (solo-pjesme, skladbe za glasovir, komorne i orkestralne skladbe), sistematično, temeljito i uzorno je analizirala Koraljka Kos, te pokušavši ga postaviti u kontekst hrvatske umjetnosti zaključila da „stvaralaštvo Dore Pejačević sukladno je nastojanjima Moderne, likovne secesije i glazbene „prijelazne generacije“. Paralelno s Bersom i Hatzeom, unosi ona niz novih izražajnih vrijednosti u tradicionalne okvire, te se prva sustavno konfrontira s nizom starijih klasičnih komornih i orkestralnih formi.“ Osobito zanimljiv je harmonijski izričaj Dore Pejačević, za koji je Koraljka Kos zaključila: „Od ranih uzora (Schumann, Chopin), preko Wagnera i Debussyja koji su oplodili njezin harmonijski izričaj, ona prodire do samosvojnog harmonijskog govora, obilježenog naglim i neočekivanim modulacijama, oslobođenom disonancom, rastom akorda i bitno novim odnosima u akordičkim progresijama koje vode do labavljenja stoljetne gravitacione strukture tonalne glazbe. U kontekstu hrvatske glazbe prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća Dora Pejačević je (uz Dragana Plamenca) vjerojatno najsmionija ličnost na području harmonije, otvarajući time puteve novim razvojnim procesima.“

  Ova monografija Koraljke Kos jedna je od još uvijek rijetkih posvećenih životu i stvaralaštvu hrvatskih skladatelj(ic)a, a autorica ju je zamišljala kao početak niza istovrsnih radova o drugim skladateljima. Njen je uzoran i temeljit muzikološki pristup ostao usamljenim, nezaobilaznim putokazom kako se može predstaviti autora i njegov opus u još uvijek nedovoljno istraženom kontekstu hrvatske glazbe prve polovine 20. stoljeća, pa svi oni muzikolozi i glazbeni pisci koji danas istražuju i pišu o opusu Dore Pejačević ne mogu zaobići tu literaturu. Tome smo svjedočili i tijekom Festivala Dora Pejačević 1. 3. – 5. 3. 2023. Zagrebačke filharmonije, održanom pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Tomislava Tomaševića. (Prvi?) Festival Dora Pejačević priređen je na poticaj mladog, ambicioznog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije maestra Dawida Runtza (1992.), poljskog dirigenta koji je od početka karijere ostvario uspješnu suradnju s brojnim opernim kućama i simfonijskim orkestrima. Prateći europska glazbena događanja, otkrio je da su orkestralna djela Dore Pejačević na repertoaru mnogih poznatih orkestara, a slušajući neka od njih otkrio je njihovu ljepotu i vrijednost kreativne skladateljice u čiji se opus zaviruje najčešće prigodom nekih obljetnica. Na festival posvećen Dori Pejačević pomišljao je već 2021. godine (nakon dolaska na mjesto šefa-dirigenta u siječnju) pokazavši iznimno zanimanje za djela hrvatskih skladatelja, čija je promidžba jedna od trajnih programskih odrednica Zagrebačke filharmonije. Naišavši na razumijevanje i susretljivost svih onih koji su željeli glazbenim, ali i drugim programima pridonijeti obilježavanju 100. obljetnice smrti Dore Pejačević, maestro Dawid Runtz i Zagrebačka filharmonija uspjeli su ih okupiti na festivalu te pet dana ispuniti „sa šest koncerata, dvije izložbe, premijerom dugometražnog filma, znanstvenim predavanjem, glazbenim prezentacijama studenata i radionicama za najmlađe.“ Na kraju uvoda u programskoj knjižici festivala, maestro Dawid Runtz napisao je: „Ipak, posebnu zahvalnost želim izraziti profesorici Kos, čije nas je znanje i iskustvo vodilo u procesu dogovaranja repertoara i tijeka Festivala.“

  

  Festival je otvoren 1. ožujka 2023. izložbom Dora – Zapis na brezovoj kori postavljenom u refektoriju Muzeja grada Zagreba, čija je autorica – viša kustosica Marina Perica Krapljanov, koristila već ranije obrađenu građu iz više arhivskih i muzejskih ustanova, kao i građu koju je tek nedavno ustupio skladateljičin unuk. Naslov, preuzet iz pjesme Ante Gardaša, podsjeća nas na paviljon u parku dvorca u Našicama u kojem je Dora Pejačević često u osami skladala. Možda je odabir prostora za izložbu u Muzeja grada Zagreba moguće pojasniti podatkom o dugogodišnjoj suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom. Sudbina podstanarstva odnosno nedostatak prostora za pohranu arhivske građe, prije svega koncertnih programa i plakata koji dokumentiraju djelovanje orkestra, potaknuo je upravu zagrebačkog orkestra da ugovorom iz 2021. godine dio građe preda na čuvanje i obradu zavičajnome muzeju. Nakon otvorenja i kratkog razgledanja izložbe, publika se ubrzo preselila u susjednu, južniju zgradu u Opatičkoj ulici 18, u Preporodnu dvoranu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tamo je pratila koncert naslovljen Dora – klavirski portret njemačke pijanistice Kyre Steckeweh koja već desetak godina proučava te na koncertima i snimkama predstavlja glasovirski opus Dore Pejačević, ali i nekih drugih skladateljica. Tehnički dotjerano i muzikalno izvela je skladbe Sechs Phantasiestücke (Maštanja), op. 17, zatim Dva nokturna, op. 50, Sonatu u b-molu, op. 36 te dodatak Impromptu, op. 14.

  

  Prvi dan Festivala završio je koncertom Zagrebačke filharmonije održanim u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U program naslovljen Dora Pejačević u društvu velikana bile su uvrštene skladbe Mjesečina, za mješoviti zbor a cappella Blagoja Berse, Zwei Schmetterlingslieder (Dvije leptirove pjesme), op. 52 za glas i orkestar, Dramatska uvertira, op. 25a Blagoja Berse, tri pjesme (od pet) za glas i orkestar iz ciklusa Rückert Lieder Gustava Mahlera (1860–1911): Ich atmet' einen linden Duft (Udahnuo sam miris lipe), Blicke mir nicht in die Lieder! (Ne gledaj mi u pjesme!) i Liebst du um Schönheit? (Voliš li ljepotu?). Slijedila su Tri nokturna (Oblaci, Sirene, Svečanosti) Claudea Debussyja (1862–1918) i na kraju glasovirski Nocturno, op. 50 br. 1 Dore Pejačević u obradi za simfonijski orkestar Igora Kuljerića (1938–2006). Pred Zagrebačkom je filharmonijom stajala nekadašnja diplomantica Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda red. prof. Pavla Dešpalja (1934–2021) – dirigentica Marija Ramljak (1971.), čiji su nastupi sa stranim orkestrima možda i brojniji od onih s domaćima. Solistica u pjesmama za glas i orkestar bila je mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a u Bersinoj Mjesečini za mješoviti zbor i u Debussyjevom stavku Sirene (ženski zbor) slušali smo Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, koji je uvježbao zborovođa Ivan Šćepanović. Marija Ramljak sigurnim i jasnim kretnjama vodila je zbor i orkestar, ističući stilske različitosti skladbi (osobito u različitosti instrumentalnih boja) i uspostavivši dobre dinamičke odnose u orkestralnim ali ne i u svim pjesmama za glas i orkestar, u kojima je solisticu Dubravku Šeparović Mušović povremeno ipak nadglasao orkestar.

  

  (Možda bi se i naslov koncerta Dora Pejačević u društvu velikana, koji skladateljicu postavlja uz velike europske suvremenike Mahlera i Debussyja, mogao dovesti u kontekst glazbenih događanja u Zagrebu na početku 20. stoljeća. Jesu li doista njihova orkestralna djela bila poznata tadašnjoj publici i od kad i koliko su se uopće izvodila? Osobno provedena istraživanja koncertnog repertoara i izvedbi orkestralnih skladbi pokazala su da su skladbe Mahlera i Debussyja tek 30-ih godina skromno ušle na koncertne programe. 1997. godine kad se otvarao stalni postav u Muzeju grada Zagreba koncipiran tematski, trebala sam prema idejama njegova autora odabrati glazbu koja bi posjetitelja pratila u pojedinim prostorijama. Jedna od tema je Donji grad s nacrtanim ulicama i trgovima (na podu) te maketama zgrada građenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća u secesijskom stilu, pa je spominjan Gustav Mahler kao skladatelj čija bi glazba bila primjerena za razgledanje te prostorije. Smatrajući taj odabir potpuno neprikladnim, odabrala sam Uvertiru za veliki orkestar u d-molu, op. 49 Dore Pejačević i skladbu Adagio con tristezza gotovo potpuno zaboravljenog skladatelja Slavomira Grančarića (1878–1941), Dorina suvremenika. Od tzv. „povijesnoga koncerta“ 5. veljače 1916., kad je praizveden njen Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33, Dora Pejačević postala je poznata zagrebačkoj a ubrzo i međunarodnoj publici, pa nakon nekog vremena zaborava ovim festivalom Zagrebačke filharmonije zacijelo doživljava povratak u glazbeni život. Za Slavomira Grančarića čuju možda na predavanjima studenti muzikologije, a ako se njegova možda najpoznatija orkestralna skladba Adagio con tristezza i ušulja u program – kao što se dogodilo u studenome 2017. na koncertu Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, teško može opstati nakon prosudbe glazbenih kritičara, kako je to zabilježila muzikologinja Maja Stanetti u časopisu Vijenac (br. 619 od 23. studenoga 2017.):

  „Tužni Adagio nije osobita skladba, nije ni loša ni dobra, više studentska vježba za simfonijski orkestar, ali donosi ambiciozno poznavanje tadašnjih kompozitorskih glazbenih zasada.“ Je li napokon došlo vrijeme da se – poput akademkinje Koraljke Kos, muzikolozi temeljito, ozbiljno i stručno posvete istraživanju opusa hrvatskih skladatelja slijedeći iskustva svjetskih kolega.)

  

  O događanjima sljedećih dana Festivala pisat ćemo u sljedećem nastavku.
  
  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 13. ožujka 2023.

Piše: