Izvedba dostojna prisjećanja na neponovljivog maestra Milana Horvata

Zagrebačka filharmonija i zagrebački zborovi, In memoriam maestro Milan Horvat, Margareta Klobučar, sopran, Ladislav Vrgoč, tenor, Matija Meić, bariton, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Zagrebačka filharmonija priredila je u petak, 27. siječnja 2023. za pretplatnike Bijeloga ciklusa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog koncert In memoriam Milan Horvat, deseti put od maestrove smrti 1. siječnja 2014. godine. Na programu koncerta bila je kantata za sole, zbor i orkestar Carmina Burana Carla Orffa (1895-1982). Pod ravnanjem šefa-dirigenta Davida Runtza nastupili su vokalni solisti Margareta Klobučar (sopran), Ladislav Vrgoč (tenor) i Matija Meić (bariton), Komorni zbor Ivan Filipović koji je uvježbao zborovođa Goran Jerković, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić koji je uvježbao zborovođa Ivan Šćepanović te Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca koji je uvježbao zborovođa Vinko Karmelić.

  Pratimo li djelovanje Zagrebačke filharmonije od 1919. godine i utemeljenja udruge Filharmonije kazališnog orkestra, preustrojene i preimenovane 1920. godine u udrugu glazbenika pod tim imenom, zaključit ćemo da su maestro Milan Horvat i orkestar zapravo vršnjaci. Jedina osoba koja je tijekom djelovanja u Zagrebačkoj filharmoniji obnašala dvije dužnosti – direktora i šefa-dirigenta, utječući značajno na upravljanje ustanovom i organizaciju rada te kreiranje njezina umjetničkoga programa, bio je maestro Milan Horvat. Rođen u Pakracu 28. srpnja 1919., preminuo u Innsbrucku 1. siječnja 2014., maestro Milan Horvat školovanjem i karijerom vezan je za Zagreb koji je napuštao u više navrata, odselivši trajno 1969. godine te započevši u dobi od pedeset godina uspješnu karijeru u Austriji. Kao i mnogi glazbenici, završio je i studij prava (s doktoratom) a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je studij klavira kod vrsnih pedagoga Melite Lorković (1907–1987) i Svetislava Stančića (1895–1970) te dirigiranje kod Milana Sachsa (1884–1968) i Freidricha Zauna (1893–1966).

  Početak Horvatove dirigentske karijere vezan je uz Simfonijski orkestar Radio-stanice Zagreb s kojim je prvi put nastupio u Hrvatskome glazbenom zavodu 1. travnja 1946., tri mjeseca prije završenoga studija klavira. Prema riječima muzikologinje Erike Krpan (1942.) u poglavlju Kroz povijest u monografiji Osam desetljeća: Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije objavljenoj 2010. godine: „(…) Već u toj prvoj poslijeratnoj [Drugi svjetski rat – op. S.M.-Ć.] sezoni radijskog orkestra (…) debitira dirigent koji će hrvatsku glazbu zadužiti mnogo više nego što se vjerojatno u onodobnim okolnostima moglo naslutiti. (…) novi će dirigent u društvu renomiranih majstora u narednih nekoliko sljedećih sezona potpuno izmijeniti pogled na repertoar, na mogućnosti orkestra i jamačno itekako utjecati na koncertni život u Zagrebu.“

  Ovi zaključci Erike Krpan utemeljeni su na dostupnoj, ali ne i potpunoj kronologiji koncerata orkestra od 1930. do 2010. godine, iz koje je razvidno da su glavni dirigenti Milan Sachs, Boris Papandopulo, Friedrich Zaun i Milan Horvat postavili okosnice repertoara izvodeći orkestralne i koncertantne skladbe skladatelja iz razdoblja klasike, romantizma i prve polovine 20. stoljeća te praizvodeći nove skladbe hrvatskih novostasalih i skladatelja starijih naraštaja. Još jedna opaska Erike Krpan rasvjetljava podatak o iznimno velikom broju skladbi na repertoaru Milana Horvata, a to je da je bio „Iznimno obrazovan i izvanrednoga pamćenja, nema problema s učenjem novih partitura (…)“. Već 1948. godine napustili su Zaun i Horvat orkestar Radio-stanice nastavivši djelovanje u Državnom simfonijskom orkestru, čiji je prvi koncert održan 20. travnja 1948. pod ravnanjem Slavka Zlatića (1910–1993). To je prvi naziv stalnog samostalnog orkestralnog tijela, imenovanog od 1. travnja 1955. Zagrebačkom filharmonijom, pa bi na temelju novih istraživanja trebalo rasvijetliti podatak da se, kako navodi Erika Krpan, od „(…) jeseni 1948. (…) – vjerojatno dekretom – iz vlasništva Radio-Zagreba izuzima simfonijski orkestar i utemeljuje kao Državni simfonijski orkestar.“ Zaun i Horvat postavili su repertoarne odrednice Državnoga simfonijskog orkestra isto kao i ranije u radio-orkestru.

  Već 1951. godine Milan Horvat je preuzeo mjesto glavnoga dirigenta radio-orkestra u Dublinu, a po povratku u Zagreb nakon pet godina postao je šef-dirigent Zagrebačke filharmonije te od 1957. do 1969. i njen direktor. Od iste je godine bio šef-dirigent orkestra Austrijskog radija u Grazu, gdje je od 1975. profesor dirigiranja na Visokoj glazbenoj školi. Horvat je nastavio suradnju sa zagrebačkim orkestrima i Operom Hrvatskoga narodnog kazališta, a kao dirigent bio je gost poznatih svjetskih simfonijskih orkestara, čije su uvjerljive interpretacije dobivale pohvale kritike i publike. Možda će neki statistički podaci bolje približiti dugu dirigentsku karijeru Milana Horvata, a odnose se na njegove nastupe u Zagrebu.

  

  Prema monografiji o Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije, nastupio je sedamdeset puta – od 1. travnja 1946. do 16. lipnja 1988., kad je ravnao koncertnom izvedbom opere Fidelio Ludwiga van Beethovena (1770–1827). Ova opera, iznimno zahtjevna za pjevače – osobito tumačiteljici glavne uloge, repertoarna je rijetkost u povijesti opernih izvedbi u Zagrebu. Prvi put je izvedena u ožujku 1898. za vrijeme jedinoga gostovanja proslavljene sopranistice Milke Trnine (1893–1941), kada su nabavljeni i notni materijali koji se i danas nalaze u knjižnici (pogrešno nazvanom arhivu) Opere Hrvatskoga narodnog kazališta. Sa Zagrebačkom filharmonijom nastupio je Milan Horvat do 1996. godine 573 puta prema podacima u monografiji o orkestru, a prema podacima s programa obrađenih do 2005. godine, još trideset i osam puta, među kojima je i koncert 25. rujna 2004., kojim je proslavljen njegov 85. rođendan.

  Naveli smo tek nekoliko podataka o nastupima maestra Milana Horvata, oslanjajući se uglavnom na osobna istraživanja, a teško je izvorima potkrijepiti njegovu višedesetljetnu karijeru. Ni za mnoge druge hrvatske dirigente nisu dostupni podaci o djelovanju u formi kakve monografije, što se svojedobno najavljivalo u obliku muzikoloških projekata i što bi svakako bilo dobro započeti. U razmišljanjima smo tako dospjeli do ključne točke, a to je odabir skladbe za koncert kojim se Zagrebačka filharmonija prisjeća maestra s kojim je šezdesetih godina prošloga stoljeća doživjela (kasnije) nedosegnute vrhunce muziciranja u Hrvatskoj i izvan domovine. Stoga smo se zapitali kako to da je iz doista dugačkoga popisa skladbi koje je interpretirao Milan Horvat s orkestrom koji je vodio petnaestak godina, odabrana kantata Carla Orffa Carmina Burana. Ključ rješenja je u programskoj knjižici, s pojašnjenjem kako je skladba odabrana povodom 50. obljetnice izvedbe u dvorani Musikvereina u Beču kojom je ravnao maestro Milan Horvat.

  

  Prisjećajući se njegovih nastupa u Zagrebu i naslova skladbi koje je izvodio, ustvrdila bih da popularna Orffova kantata nije djelo koje najbolje zrcali Horvatove afinitete za stilove i razdoblja, a čak nije ni konstanta repertoara zagrebačkih orkestara. Prva zagrebačka izvedba pod ravnanjem Borisa Papandopula (1906–1991) koja nosi nadnevak 23. veljače 1944., vodi nas u kronologiju koncerata Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a popratio ju je Vladimir Ciprin tekstom u novinama Hrvatski narod. Zabilježene su još tri izvedbe za domaću publiku, i to 12. veljače 1980. pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića (1936–2020), kad je pridružena i pastoralna igra Dubravka Jakova Gotovca (1895–1982) u godini proslave 85. rođendana obojice skladatelja, kojima je zajednička i godina smrti (1982.). 31. svibnja 1990. kantata Carmina Burana izvedena je pod ravnanjem Igora Kuljerića (1938–2006), a nakon izvedbe 26. listopada 1995. pod ravnanjem maestra Nikše Bareze (1936–2022) slijedile su još dvije u Salzburgu 30. i 31. listopada.

  Na koncerte Zagrebačke filharmonije Orffova kantata Carmina Burana uvrštena je dvanaest puta između 1965. i 2005. godine. Zabilježeno je devet izvedbi u Zagrebu, kojima su ravnali dirigenti: 10. ožujka 1965. Kurt Woess (1914–1987), 12. veljače 1974. Mladen Bašić (1917–2012), 18. i 19. veljače 1983. Vladimir Kranjčević, 6. veljače 1998. i 9. rujna 2003. Saša Britvić (1965–2015), 15. siječnja 1999. Alexander Rahbari (1948.) te 30. i 31. svibnja 2005. Vjekoslav Šutej (1951–2009). U baletnoj izvedbi Orffove kantate u Philadelphiji 25. i 26. srpnja 1969. tijekom gostovanja u Sjedinjenim Američkim Državama Zagrebačkom filharmonijom ravnao je Maurice Kaplow (1930–2020), a 11. srpnja 1973. na nastupu u Dubrovniku na Dubrovačkim ljetnim igrama ravnao je maestro Mladen Bašić. Orffova kantata Carmina Burana često se izvodila u inačici za soliste, zbor, dva klavira i udaraljke, pa i te izvedbe zavrjeđuju detaljnija istraživanja muzikologa.

  

  Kantatu Carmina Burana skladao je Carl Orff tijekom 1935. i 1936. godine, a praizvedena je scenski u režiji Otta Wälterlina s kostimografijom i scenografijom u operi u Frankfurtu na Majni 1937. godine. Scensku izvedbu u travnju 1966. godine režirao je Vladimir Ruždjak (1922–1987) u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, a djelo je pod ravnanjem maestra Nikše Bareze do lipnja izvedeno šest puta. Kodeks s dvjesto i pedeset srednjevjekovnih pjesama pronašao je 1803. godine Johann Christoph voin Aretin u knjižnici u samostanu Benediktbeuern (latinski Bura sancti Benedicti) iz gornje Bavarske, koja je preseljena u Dvorsku knjižnicu u Münchenu. Zbirka je tiskana 1847. godine, a pridjev Burana dao joj je nakladnik Johann Andreas Schmeller. Prema istraživanjima povjesničara književnosti, pjesme su pisane u 11. i 12. stoljeću, a prijepisi su iz 13. stoljeća. Tekstovi, uglavnom na latinskom i nekolicina na njemačkom jeziku, sadržajno su različiti – poetični i satirični, ljubavni i kritički intonirani, lascivni, što je možda izazvalo i cenzuru zbirke i uvrštenje u zabranjene.

  Otkrivši ju, Orff je odabrao dvadeset i četiri pjesme i podijelio ih u tri tematske cjeline: I. Primo vere (Proljeće), II. In Taberna (U krčmi) i III. Cour d'amours (Ljubavni dvor), a uokvirio ih je pjesmom O Fortuna o božici sreće, vladarici svijeta. U kodeksu se u nekim pjesmama nalaze neume koje označavaju približno melodijsku liniju, a kako je Orff odabrao tekstove bez neuma, sam je smišljao motive i teme oslanjajući se na ritam teksta, povjerivši pojedine odlomke solistima i zboru. Bogatstvu i punoći zvuka pridonose drveni puhači a tre, dva glasovira te različite i brojne udaraljke (uključujući i celestu). Carl Orff znalački je tekstove prilagodio odabranim ritamskim obrascima i mjerama koje se izmjenjuju u pojedinim stavcima, a melodijske linije nadahnute srednjovjekovnim glazbenim uzorima čvrsto su oslonjene na klasične akordičke sklopove obojene kadikad prodornom disonancom, koje možemo odrediti kao moderni dur- i mol-tonalitet, ali i srednjovjekovne moduse ili starocrkvene ljestvice.

  

  David Runtz stajao je pred orkestrom i velikim zborom dirigirajući kantatu u trajanju od 70-ak minuta napamet, podsjećajući nas tako na sjajnu memoriju maestra Milana Horvata koji je često stajao pred orkestrom bez partiture. Otprilike u sličnoj dobi postali su obojica voditelji ili šefovi-dirigenti orkestara čiji su se nastupi očekivali s povjerenjem i uvjerenjem da predstoji vrhunska interpretacija djela.

  Za koncert 27. siječnja 2023. posvećen Milanu Horvatu angažirani su doista vrhunski vokalni solisti. Sopranistica Margareta Klobučar pjevanje je učila u razredu prof. Marice Pernar u Glazbenoj školi Frana Lhotke u rodnome Sisku, nastavila studij na Sveučilištu za glazbu u Beču, a po završetku prihvatila angažman u Operi u Grazu, otpjevavši pedesetak glavnih opernih uloga. Svježina i lijepa boja glasa, čiste visine, jasna dikcija i dinamičke nijanse pokazale su se i na ovome nastupu. Tenor Ladislav Vrgoč studirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Marije Borčić (1909–2005) i Zdenke Žabčić-Hesky (1931–2023), a usavršavao se kod više svjetskih pedagoga. Djeluje kao solist u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku, a bavi se i pedagoškim radom. Njegov svijetli glas kojim sigurno svladava tonske visine idealan je za ariju Olim lacus colueram (Nekoć sam plivao jezerom). Bariton Matija Meić učio je pjevanje kod Viktorije Badrov, prof. u Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu, a nastavio na Muzičkoj akademiji u razredu Giorgia Suriana. Tijekom studija osvajao je nagrade na natjecanjima i već od 2010. godine nastupa kao operni solist, počevši u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Danas je stalni član ansambla u kazalištu Staatstheater am Gärtnerplatz u Münchenu. U Orffovoj kantati Carmina Burana najzaposleniji solist je upravo bariton, pa je uz diskretan scenski pokret Matija Meić otpjevao svoju dionicu intonativno precizno, izražajno i dinamički bogato ugodnim i lijepo obojenim glasom.

  

  U izvedbi su sudjelovala i tri zbora. Komorni zbor Ivan Filipović, osnovan 1998. godine, vodi Goran Jerković, a kao jedan od najvrsnijih a cappella zborova u Hrvatskoj ostvario je brojne uspješne koncerte u zemlji i na gostovanjima u svijetu. Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, osnovan 1948. godine, tijekom čestih nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom u oratorijima i drugim vokalno-instrumentalnim skladbama, potvrđuje stalno prožimanje amaterskog i profesionalnog muziciranja u Zagrebu još od 19. stoljeća. Stručno i dobro vođen, taj pjevački korpus u kojem se udružuju u pjevanju studenti najrazličitijih studijskih grupa zagrebačkoga Sveučilišta, godinama udovoljava na svojim nastupima svim zahtjevima tehnike i interpretacije zadanih partitura. Orff je u svojoj kantati Carmina Burana predvidio i dječji zbor, pa je na koncertu 27. siječnja 2023. nastupio Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca, čiji članovi – bez obzira na dob i kratkoću staža zajedničkoga pjevanja, isto tako pokazuju visoku razinu i ozbiljnost priprema.

  Orkestar je, dakako, potpora pjevačima – solistima i zborovima u zajedničkim nastupima, ali i samostalno izvođačko tijelo u dva odlomka plesnoga karaktera. Orff je znalački iskoristio boje raznih udaraljki (petnaest uz pet timpana, dva bubnja i veliki bubanj) koje nemaju isključivo ulogu održavanja ritamskog pulsa, nego i melodijsku, usklađenu s njihovim akustičkim postavkama. Na koncertu 27. siječnja 2023. nalazili su se pred publikom brojčano nadmoćni mješoviti zborovi, vokalni solisti i orkestar, čije je nastupe odmjerenim, odrješitim i jasnim pokretima povezivao šef-dirigent Zagrebačke filharmonije David Runtz.

  

  Uspostavivši dobre dinamičke odnose između nekih (zvukovno nadmoćnih) udaraljki, pojedinačnih nastupa unutar grupa drvenih i limenih puhača i brojčano velikog gudačkog sastava, David Runtz je otkrivao publici uvjerljivo i sigurno najsitnije detalje Orffove partiture koja je toliko poznata da se odstupanja lako zapažaju. Ništa se u pjevanju solista i zborova, kao ni sviranju orkestra, nije činilo nedovoljno izražajnim, suvišnim ili pretjeranim u odnosu na dinamičke vrijednosti, agogiku ili odabrana tempa. Uspjeloj izvedbi pridonijeli su svi glazbenici ponaosob vođeni muzikalnim dirigentom, podsjetivši publiku na povod koncertu – prisjećanje na neponovljivog maestra Milana Horvata.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 15. veljače 2023.
  
  Zborovi:
  Komorni zbor Ivan Filipović
  Akademski zbor Ivan Goran Kovačić
  Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca
  
  Program:
  Carl Orff: Carmina Burana, kantata za soliste, zbor i orkestar 

Piše: