Nabacani koncentrat popularnih odlomaka iz klasičnoglazbene literature

Riječki simfonijski orkestar, Jednostavno najbolje, Valentin Egel, dirigent, Anton Kyrylov, violina, Zbor i solisti Opere HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Svake godine krajem prosinca negdašnji Orkestar opere HNK Ivana pl. Zajca, a danas rebrendirani Riječki simfonijski orkestar koji djeluje u sklopu Opere HNK Ivana pl. Zajca, priređuje novogodišnji koncert. Riječ je o programu koji je nepatvoreni magnet za publiku pa su nerijetko sva četiri termina (plus prilagođena verzija koncerta za djecu na staru godinu) rasprodana do posljednjeg mjesta. To su ti rijetki, ali predivni trenutci kada riječki teatar puca po šavovima od publike koja pohrli na ovu osobitu silvestarsku priredbu. Za dirigentskim pultom RSO-a stajao je njegov šef – dirigent Mo. Valentin Egel, dok je naslov koncerta bio Jednostavno najbolje.

  Radi se o partiturnom kolažu koji se sastoji od najljepših stranica hrvatskog i europskog klasičnog glazbenog stvaralaštva, dakako s osobitim naglaskom na glazbi bečke glazbene dinastije Strauss, čije će majstorstvo valcera dok je civilizacije ostati neprikosnoveno. Posljednjih nekoliko godina u prikazima novogodišnjih koncerata u Zajcu autor ovog teksta ukazivao je na neinventivnost programa, koji se iz godine u godinu bazirao isključivo na natucanju orkestralnih odlomaka. Uprava Zajca očito je čula apele pa su ove godine sudjelovali solisti i Zbor opere, a solističku točku uz matični orkestar imao je i koncertni majstor Anton Kyrylov.  

  

  Koncert je započeo uvertirom opereti Laka konjica Franza von Suppea, austrijskog skladatelja rođenog u Splitu. Riječ je o skladatelju čije ime, uz Johanna Straussa mlađeg, predstavlja pseudonim za bečku operetu. Njegove uvertire nerijetko krase program najpopularnijeg koncerta klasične glazbe na svijetu – Novogodišnjeg koncerta bečkih filharmoničara, koji se svakog 1. siječnja održava u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina. Dirigent Valentin Egel u suradnji s RSO-om izveo je uvertiru na iznimno svečarski način, jasno nam dajući do znanja kakav je karakter programa koji je pred nama. Okosnicu izvedbe činili su tradicionalno stabilni limeni puhači riječkog orkestra. Drugu točku programa činio je često izvođeni Uvod i rondo capriccioso francuskog skladatelja Camillea Saint-Saënsa koji je bio čovjek izuzetno širokih interesa, daleko izvan glazbenih okvira. Kao solist nastupio je koncerti majstor Anton Kyrylov, koji nam je u zajedništvu s dirigentom i orkestrom ponudio u smislu tempa nešto suzdržaniju izvedbu, pa je do posebnog izražaja došao nepatvoreno lijep zvuk njegove violine. Orkestar ga je vjerno pratio ostavljajući mu obilje prostora za gradnju poosobljene interpretacije sazdane od bravuroznog fraziranja koje je ocrtavalo iskonsko blještavilo Saint-Saënsove glazbe.

  

  Opera Amelija ili razbojnik izvođena je u Zajcu prije nekoliko desetljeća, kada je pozornicom Zajca vladala umirovljena nacionalna prvakinja Mirella Toić. Ovom prilikom orkestar se vratio ovoj nepravedno zapostavljenoj Zajčevoj partituri, pa smo čuli Uvertiru iz koje je razvidno koliko je Zajc bio spretan melodičar i koliko je dobro znao iskoristiti strukturu simfonijskog orkestra. Mo. Egel Uvertiri je pristupio na neautoritetan način, pa je orkestar gradio interpretaciju istovremeno istražujući brojne interpretativne mogućnosti. Posebnu pohvalu zaslužuje čelistička sekcija.

  Nakon Amelije, na pozornicu je prvi put izašao muški dio – zbor HNK i četvero solista: Slavko Sekulić, Robert Kolar, Kristina Kolar i Marko Fortunato. Svi zajedno izveli su finale opere Nikola Šubić Zrinjski Stieg hrvatski visoko se vije, odnosno svima znani U boj, u boj. Izvedba je protekla u prilično suzdržanom sviranju orkestra s nedovoljno zanosa, dok su solisti ponudili odlične interpretacije svojih dionica. Publika je izvedbu pozdravila toplim pljeskom. Na programu se našao i megapopularni balet, amblem božićnih blagdana Orašar, op. 71 Petra Iljiča Čajkovskog i to s dva odlomka: Uvertirom i Velikim plesom. Orkestar je svirao vrlo sigurno i precizno, što i ne čudi s obzirom na to da su, kako i priliči blagdanskom vremenu, odradili sijaset izvedbi Orašara, također pred rasprodanim gledalištem. Prvi dio programa zaključen je posljednjim stavkom Devete simfonije u e-molu Iz novog svijeta Antonina Dvořáka, koji je za ovaj tip programa predstavljao preglomaznu točku.

  

  Nakon stanke koncert je nastavljen izvedbom Vltave – druge simfonijske pjesme iz ciklusa Moja domovina Bedřicha Smetane. Najizvođeniji fragment poznatog ciklusa protekao je u kontroliranoj izvedbi koja je odisala krajobraznom atmosferom rijeke koja teče, RSO je  pretežito kompaktnom svirkom oživio Smetaninu partituru, uz blagu nestabilnost gudačkog korpusa. U ponovnom izletu u operu slušali smo zbor iz prvog čina Otella Giuseppea Verdija Fuoco di Gioa (Vatra radosti). Novi zborovođa Matteo Salvemini donio je određenu svježinu zboru čiji je zvuk donekle napredovao, ipak to je i dalje miljama daleko od kvalitete koja bi trebala biti standard u kazalištu s ambicijama kakve prevladavaju u Zajcu. Svaki od četiri programa novogodišnjeg koncerta sadržavao je točku programa sakrivenu pod apstraktnu odrednicu „iznenađenje“. Na prvom koncertu „iznenađenje“ je bila mezzosopranistica Michaela Selinger koja je izvela Habaneru iz opere Carmen Georgesa Bizeta. Selinger je ariju fatalne Carmen otpjevala baroknim manirizmom, u potpunosti neprikladnim glazbenim idiomima koji prevladavaju u francuskoj partituri nadahnutoj španjolskom glazbom. To se prije svega odnosilo na previše gipko atakiranje u ispjevanoj frazi, što je posebno štetilo ritmičkim obrascima kakvima ih je zamislio Bizet. Repertoarno usmjerenje Michaele Selinger trebalo bi u potpunosti biti ukorijenjeno u barokni repertoar.

  Treća po redu opereta Johanna Straussa mlađeg ujedno je i njegova najuspješnija i najizvođenija glazbeno-scenska umotvorina. Radi se dakako o Šišmišu. RSO je najprije svirao uvertiru koju je Mo. Egel zamislio kao suptilnu gradaciju prema finalu koncerta, pa je tempa prilagodio takvom konceptu. Nit Šišmiša, između Uvertire i Finala, neobjašnjeno je prekinuta brzom polkom istog autora Laka krv. Naime, bilo bi logičnije da su isječci iz Šišmiša izvedeni svi zajedno – dakle uvertira, finale, na isti način kao što se u prilagođenoj koncertnoj izvedbi (bez pjevanja) izvode Uvertira i Ljubavna smrt iz Tristana i Izolde Richarda Wagnera, i nikada nikome nije bilo niti u primisli da to lomi. Službeni dio koncerta zaključen je Finalom Šišmiša, u kojemu su uz Riječki operni zbor nastupili i solisti: Marko Fortunato (Gabriel von Eisenstein), Kristina Kolar (Rosalinda), Slavko Sekulić (Frank), Ivana Srbljan (Princ Orlovski), Vanja Zelčić (Adela), Gabrijela Deglin (Ida), Robert Kolar (Dr. Falke). Furiozno Finale slavne operete solisti su donijeli na poletan i svečan način koji je očarao publiku pa se kazališnom dvoranom prolomio gromoglasan pljesak. Uslijedili su obligatorni dodatci: valcer Na lijepom plavom Dunavu (ovaj put u pjevanoj verziji, što je dobrodošla programska inovacija) i Radetzky koračnica uz ritamsko pljeskanje publike na pravovremeni znak dirigenta. Uslijedila je zajednička novogodišnja čestitka svih sudionika koncerta.

  Novogodišnji koncert u Zajcu patio je od konceptualne nedorečenosti. Naslovljen je Jednostavno najbolje, pa smo slušali raznu glazbu sa svih strana Europe bez jasnog repertoarnog usmjerenja (primjera radi, koncertni program novogodišnjeg koncerta Slovenske filharmonije naslovljen je Francuski poljubac i odmah je svakome jasno o čemu se radi), a to za publiku može biti poprilično zbunjujuće i jedino joj preostaje snalaziti se u šumi natuknica iz programskog letka. Isto tako, moglo se naći i primjerenijih brojeva za novogodišnji koncert. Npr. umjesto Zajčevog Finala iz Nikole Šubića Zrinjskog moglo je primjerice ići Finale iz operete Momci na brod.

  

  Summa summarum, program je djelovao kao, onako odoka, nabacani koncentrat popularnih odlomaka iz klasičnoglazbene literature čiji je jedini cilj podilaziti publici, a ne istu educirati odnosno razvijati. Ne bi bilo loše kad bi se novogodišnji koncert u Zajcu shvatio kao poligon za širenje repertoara i vidika publike, a ne kao ziheraški program za punjenje gledališta, a posljedično i blagajne. Isto tako, koncert bi dobio na kvaliteti kada bi se izvodio u manje termina s pokojim danom predaha za glazbenike jer takav ritam (s pojedinim programom) nema niti Berlinska filharmonija koja svaki program u sezoni svira tri puta, obično s danom predaha kada sudjeluju solisti. Riječki simfonijski orkestar svaki program u sezoni svira jednom, izuzev novogodišnjeg, kojega svira četiri puta (plus Dječji novogodišnji koncert, sveukupno pet puta). Sukladno tome, nije naviknut na takve izvođačke zahvate niti za to posjeduje infrastrukturu. Taj disbalans bi trebalo amortizirati i umjetnicima stvoriti primjerene uvjete u kojima će prevladavati kvaliteta, a ne kvantiteta.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 10. siječnja 2023.

Piše: