Majstor violončela i majstor dirigentskog štapića

Simfonijski orkestar HRT-a, Majstorski ciklus, Muški zbor HRT-a, Enrico Dindo, violončelo, Pascal Rophé, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Na koncertu iz Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, održanom u četvrtak, 15. prosinca 2022. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, zajedno su muzicirala dva šefa-dirigenta orkestra. Sadašnji, francuski dirigent Pascal Rophé (1960.) od početka je ove sezone na čelu orkestra, dok je njegov prethodnik, violončelist i dirigent Enrico Dindo (1965.) nastupio kao solist na violončelu u prvome dijelu programa u Koncertu za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 engleskoga skladatelja Edwarda Elgara (1857–1934). Drugi dio pripao je opsežnoj Faust-simfoniji prema Goetheu u tri karakterne slike za tenor, muški zbor i veliki orkestar, S. 108 Franza Liszta (1811–1886). Uz Muški zbor Hrvatske radiotelevizije nastupio je mladi njemački tenor Maximilian Vogler (1992.). Iznimno dugačak program (Lisztova simfonija traje gotovo 75 minuta) nije utjecao na pozornost publike kao ni na koncentraciju izvođača, koji su besprijekorno izveli predviđeni program u snažnoj dinamičkoj gradaciji i punoći plemenitog orkestralnog zvuka od početka sve do završnih taktova Faust-simfonije.

  Povijest Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, koji to ime nosi od 1991. godine, počinje 1929. godine s utemeljenjem Radio-orkestra samo tri godine nakon početka djelovanja Radio-Zagreba i šest godina nakon početka rada prvoga radijskog orkestra u Europi. Primarna djelatnost bila je izravno sudjelovanje u radio-emisijama, a od 1942. godine orkestar nastupa i javno, ostavši i dalje ansamblom koji bilježi trajne zvučne zapise skladbi svjetskih, ali osobito hrvatskih autora. Mnogi poznati hrvatski dirigenti vodili su orkestar (Lovro pl. Matačić, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Mladen Pozajić, Slavko Zlatić, Milan Horvat, Stjepan Šulek). Od godine 1962., kad je uvedeno mjesto šefa-dirigenta, orkestar su vodili Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević i Nikša Bareza. Na programu radio-stanice bile su i vokalne i vokalno-instrumentalne skladbe pa je za te potrebe osnovan 1941. godine zbor, najprije kao manji, a zatim kao veliki profesionalni ansambl. Osim snimanja trajnih zvučnih zapisa, Zbor Hrvatske radiotelevizije, kako se naziva od 1991. godine, nastupa i javno na koncertima od rujna 1942. godine. Programska koncepcija usmjerena je na izvedbe a cappella i skladbe uz instrumentalnu pratnju (komornih ansambala ili orkestra), a profilirali su je brojni hrvatski dirigenti – od Mladena Pozajića do današnjega Tomislava Fačinija.

  

  Prve dojmove o umijeću dirigiranja Pascala Rophéa stekla sam 1998. godine tijekom gostovanja orkestra Pariškog nacionalnog konzervatorija i izvedbe Turangalîla-simfonije Oliviera Messiaena (1908–1992). Stoga me prošle godine obradovala vijest da će upravo on postati šefom-dirigentom zagrebačkog orkestra, jer sam – podsjetivši se na njegov siguran i sugestivan nastup, zaključila da bi suradnja s muzikalnim, vrhunskim i u svijetu traženim dirigentom mogla otkriti sve potencijale glazbenika i potaknuti ih na još minucioznije razrađene i uvjerljivije interpretacije orkestralnoga repertoara. Pascal Rophé nastupao je s mnogim orkestrima diljem svijeta, bio je na čelu brojnih orkestara, surađivao sa svjetski poznatim solistima, a poseban dio njegova repertoara zauzimaju glazbena djela 20. stoljeća i simfonijski repertoar 18. i 19. stoljeća u koji se, dakako, uklapa i Lisztova Faust-simfonija. Violončelist i dirigent Enrico Dindo poznat je zagrebačkoj publici u oba glazbenička profila, jer je kao šef-dirigent ravnao mnogim koncertima Simfonijskog orkestra HRT-a, a na nekima je i svirao solističku dionicu u koncertima za violončelo. Tijekom bogate umjetničke karijere nastupao je kao solist uz poznate svjetske orkestre, a bio je uspješan i kao dirigent. Mladi njemački tenor Maximilian Vogler studirao je pjevanje u Detmoldu u razredu prof. Gerhilde Romberger i kasnije se usavršavao kod uglednih pjevačkih pedagoga, a sudeći po pjevačkoj tehnici, sigurnoj intonaciji, oblikovanju fraza, dikciji i rasponu dinamike što je pokazao na koncertu 15. prosinca, po svoj je prilici na početku uspješne umjetničke karijere.

  U koncertantnoj literaturi za violončelo Koncert u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara stoji pri vrhu poznatih, u estetskome pogledu ujedno i vrijednih skladbi namijenjenih tom izvođačkom sastavu. Djelo je nastajalo tijekom 1918. i 1919. godine, od skica prve teme sjetnoga ugođaja do cjelovite skladbe u čiji posljednji stavak skladatelj unosi malo vedrine i radosti nakon prethodna tri stavka s kraćim, više meditativnim odlomcima različitih tempa. Skladba počinje recitativom solista na koji se nastavlja glavna tema u dionici viola, započinjući gotovo neprekidan razgovor s orkestrom u čijem je složenom sastavu Elgar rafinirano i suptilno iskoristio kolorit pojedinih instrumenata. Solist-violončelist može u skupnim nastupima kao i u dojmljivoj kadenci pred kraj posljednjega stavka pokazati svoje tehničke vještine i umijeće poniranja u skladateljev notni zapis u kojemu je prošetao širokim tonskim opsegom, odabravši pojedine dijelove za teme različitih melodijsko-ritamskih obilježja. Uvjerljiv, dinamički suzdržan i ekspresivan početak Elgarova koncerta bio je uvod u muziciranje Enrica Dinda koje je zahvaljujući njegovu bogatom iskustvu i umjetničkoj zrelosti doseglo onaj stupanj savršenstva koji osvaja publiku, održavajući je u stalnoj napetosti i iščekivanju novih glazbenih situacija. Razgovor s orkestrom odvijao se u suglasju i dinamičkoj uravnoteženosti, pa je i u najglasnijim nijansama solo-violončelo lebdjelo iznad disciplinirane, intonativno sigurne i dorečene pratnje orkestra koji je majstorski, uz minimalne i jasne kretnje vodio maestro Pascal Rophé.

  

  U drugome djelu koncerta Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a izvedena je Faust-simfonija prema Goetheu u tri karakterne slike za tenor, muški zbor i veliki orkestar, S. 108 Franza Liszta. Djelo nadahnuto spjevom njemačkoga književnika Johanna Wolfganga Goethea (1749–1832) objavljenim 1808. i 1832. godine, u trajanju od gotovo sedamdeset i pet minuta, podijeljeno je u tri slike-stavka nejednaka trajanja s naslovima Faust, Margareta i Mefisto. Najdulji je prvi stavak, posvećen glavnome liku Faustu, u kojem skladatelj donosi tematsku građu čijim se ponavljanjem u izvornom ili variranim oblicima postiže cjelovitost skladbe sastavljene zapravo od triju samostalnih simfonijskih pjesama. Polagani stavak Margareta počiva na nježnim pijevnim melodijama, a u završnome brzom stavku Mefisto naslućuje se uz druge teme i glavna tematska građa iz prvoga stavka, ali izmijenjena, jer Mefisto kao odraz tamne strane Faustove duše ne bi bez njega mogao postojati, što je Liszt majstorski povezao u glazbenome pogledu.

  Tenor i muški zbor nastupaju u završnome dijelu trećega stavka: u Chorus mysticus uvršten je Goetheov tekst u kojemu se slavi snaga „vječno ženstvenog“, jer Margaretina iskrena ljubav iskupljuje Faustovu dušu pobijedivši onu njenu tamnu stranu. Nadahnut Goetheovim stihovima i sadržajem izvanvremenskog određenja i aktualnosti, Liszt je Faust-simfoniju počeo skladati za mali orkestar još godine 1854., proširivši tri godine kasnije orkestar trubama, trombonima, udaraljkama, harfom, tenorom i muškim zborom, a konačan oblik dao je skladbi 1880. godine dodavši sporome stavku Margareta još deset taktova. Izvedbu opsežne skladbe nezahvalno je pratiti ako ona pati od nedorečenosti, nepoštivanja notnoga zapisa i nezanimljivosti. Maestro Pascal Rophé proniknuo je u dubinu Lisztova programno koncipiranog djela povezujući detalje u glazbi s tekstualnim ishodištem. Stoga nije bilo teško pratiti istaknutu tematsku građu, suzdržanu pratnju ili pomno odabrane parove instrumenata viola-oboa, druga violina-klarinet i prva violina-flauta koji primjerice u drugome stavku donose temu. Povremeno je Liszt limenim puhaćima povjerio melodijske linije, a koristio je prije svega za ležeći (pedalni) ton učvršćujući na taj način akordnu strukturu unutar harmonijskoga zbivanja kadikad osjenčanog upadljivim disonancama.

  

  Majstorstvo glazbenika Simfonijskog orkestra HRT-a približilo je Lisztovu Faust-simfoniju u pravom svjetlu pod majstorskim vodstvom dirigenta Pascala Rophéa. Jasnim, mirnim i odrješitim pokretima ruku vladao je orkestrom od dinamički pomalo suzdržanog početka do glasnoga kraja, crpeći iz svakoga glazbenika potrebnu snagu i vještinu suverenoga korištenja instrumenta kojima je njihovo sviranje neprimjetno dosezalo zavidne ekspresivne i emotivne vrhunce. Maximilian Vogler otpjevao je kratki solo svojim svijetlim, zvonkim i intonativno preciznim tenorom, a Chorus mysticus otpjevao je Muški zbor HRT-a u najtišoj mogućoj dinamičkoj nijansi bez pratnje orkestra. Lisztova Faust-simfonija zahtjevna je skladba za perceptivne domete slušatelja naviklih na praćenje skladbi kraćeg trajanja, ali majstorski obrađen notni izvornik i majstorski odrađena izvedba nisu publiku u dvorani Lisinski ostavili ravnodušnom i nezainteresiranom, potaknuvši je na dugotrajan pljesak svim izvođačima koje je predvodio sigurni maestro Pascal Rophé.

  S vremenom je Elgarov Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 postao standardnim djelom koncertantne literature za violončelo, a zbog umjetničke vrijednosti i dostatnosti tehničkih zahtjeva djelom koje se izvodi tijekom studija, na natjecanjima i na svečanim koncertima. Kratki pogled u kronologiju orkestralnih koncerata u Zagrebu otkriva da je Elgarov koncert više iznimka u repertoaru Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije. Prema podacima do 1996. izveden je četiri puta i to na tri koncerta priređena u suradnji s Muzičkom akademijom te na koncertu za pretplatnike ciklusa Crvena oktava 7. lipnja 1991., kad je Ksenija Janković nastupila pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja (1934–2021). Suradnja s Muzičkom akademijom značila je nastup najboljih studenata, pa je 27. lipnja 1975. Zlatko Rucner, student iz razreda doc. Valtera Dešpalja, svirao solo-dionicu u Elgarovom koncertu pod ravnanjem maestra Igora Gjadrova (1929-2014) na koncertu povodom proslave 30. obljetnice oslobođenja i pobjede nad fašizmom. Pod njegovim je ravnanjem nastupio 2. srpnja 1985. Štefan Polgar, student iz razreda doc. Ksenije Janković, a 23. rujna 1989. na diplomskome koncertu Alana Bjelinskog, studenta dirigiranja iz razreda red. prof. Igora Gjadrova, nastupila je kao solistica na violončelu studentica iz razreda doc. Ksenije Janković - Bernarda Debuš, koja je diplomirala 28. rujna 1989.

  

  Podaci zabilježeni u kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije vode nas u godinu 1974. i gostovanje u Velikoj Britaniji, kad je na devet koncerata održanih svakoga dana u drugome gradu (od Londona do Barryja) kao solist nastupio Valter Dešpalj – docent na Muzičkoj akademiji od prethodne godine, a koncertima je ravnao maestro Mladen Bašić (1917–2012).

  U kronologiji koncerata Simfonijskog orkestra HRT-a zabilježena je do 2011. godine jedna izvedba Elgarova koncerta za violončelo, ali ne u Zagrebu nego u Splitu. 17. srpnja 2008. nastupila je violončelistica Kajana Pačko, diplomantica iz razreda red. prof. Valtera Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2004. godine, a izvedbom je ravnao maestro Nikša Bareza (1936–2022). Iz ovoga kratkog pregleda razvidno je da su kao solisti u Elgarovu koncertu za violončelo nastupali studenti i njihovi mentori, prenoseći tako svoja dragocjena iskustva na mlade glazbenike.

  Faust-simfonija Franza Liszta može se, isto kao i Elgarov Koncert za violončelo i orkestar, svrstati među repertoarne iznimke. U kronologiji koncerata Simfonijskog orkestra HRT-a do 2011. godine zabilježena je samo jedna izvedba: 14. veljače 1944., kad je nastupio tenor Zdenko Šir uz Muški zbor HRT-a i dirigenta Lovru pl. Matačića (1899– 1985).

  

  Prema podacima do 1996. godine na koncertima Zagrebačke filharmonije simfonija je izvedena samo četiri puta u Koncertnoj dvorani Istra. Samo Faust-simfonija bila je na programu koncerata 18. i 20. svibnja 1957., kad su nastupili tenor Nikola Šterle, Muški zbor Radio-Zagreba i Muški zbor RKUD-a Vladimir Nazor pod ravnanjem maestra Friedricha Zauna (1893–1966). Sljedeća izvedba bila je 16. listopada 1968. godine: solist je bio Zvonimir Prelčec (1924–2009) uz Muški zbor RTZ-a, a izvedbom je dirigirao Igor Gjadrov. Uz ovu skladbu izvedene su Simfonijske varijacije za glasovir i orkestar Césara Francka (1822–1890) sa solisticom Pavicom Gvozdić (1937.) te Galeotova pesan, rapsodija za orkestar Krešimira Fribeca (1908–1996). Izvedbom 13. travnja 1973. ravnao je Lovro pl. Matačić, a solist Krunoslav Cigoj (1949-2015) nastupio je uz muški zbor RTZ. Uz Faust-simfoniju izveden je i Lisztov Koncert za glasovir i orkestar br. 2 u A-duru u kojem je pijanist José Carlos de Sequeira Costa (1929–2019) svirao solističku dionicu.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 31. prosinca 2022.

  Koncert izveden: 15. prosinca 2022.

  Program: 
  
  Edward Elgar: Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85
  Franz Liszt: Simfonija Faust, S. 108

Piše: