Nadahnuto muziciranje uigranog orkestra uz sjajnog solista

Zagrebačka filharmonija, dir. Dawid Runtz, Aleksandar Ivić, violina, Crveni ciklus, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Za drugi koncert za pretplatnike Crvenoga ciklusa održan u subotu, 22. listopada 2022. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, odabrala je Zagrebačka filharmonija prave bisere koncertantne i simfonijske glazbe. To su Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64 Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809–1847) i Simfonija u d-molu Césara Francka (1822–1890), uvrštena, kako stoji na programu, povodom proslave 200. obljetnice skladateljeva rođenja. Kao što je uobičajeno za simfonijske koncerte, uvodna skladba je kratka kao uvertira, fantazija ili pak višestavačna suita, divertimento i sl. Za ovu je prigodu odabran Divertimento za komorni orkestar (1948.) hrvatskoga skladatelja Bruna Bjelinskog (1909–1992) čija se izvedba (iako nije zabilježeno na programu) može povezati sa 30. obljetnicom smrti skladatelja.

  Pred orkestrom je ponovno stajao mlad, ambiciozan, sugestivan šef-dirigent David Runtz čije su interpretacije, kao i one ranijih šefova-dirigenata Zagrebačke filharmonije Milana Horvata i Lovre pl. Matačića, (d)očekivane s nestrpljenjem i punim povjerenjem u predstojeće trenutke vrhunskoga muziciranja. Kao solist nastupio je violinist Aleksandar Ivić, diplomant iz razreda prof. Kristijana Petrovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nastavivši usavršavanje kod proslavljenog slovenskog violinista Igora Ozima (1931.) na Visokoj glazbenoj školi u Kölnu, Gudačkoga kvarteta Amadeus i violinistice Rose Fain (1929.) u Düsseldorfu, Aleksandar Ivić stasao je u glazbenika visokih interpretativnih mogućnosti. Karijeru, u kojoj bilježi niz solističkih i nastupa u komornim ansamblima, počeo je 1988. godine kao član Orkestra Zapadno-njemačkoga radija u Kölnu, a i danas nosi titulu jedinog hrvatskoga glazbenika člana Berlinske filharmonije od njezina utemeljenja 1882. godine.

  

  Hrvatskom skladatelju Brunu Bjelinskom pripada možda posebno mjesto u mozaiku hrvatske glazbe 20. stoljeća. Vrstan poznavatelj temeljnih teorijskih (skladateljskih) disciplina harmonije i polifonije i dugogodišnji predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Bjelinski je ostao među rijetkim skladateljima vjernima neoklasičnome stilu, ne priklonivši se zahuktalome nacionalnom stilu prve polovine ni izazovima Novoga zvuka druge polovine 20. stoljeća. Svoj jedinstveni glazbeni izričaj izgradio je tražeći stalno nova melodijsko-harmonijska rješenja i postavljajući ih najčešće u okvire tradicionalnih glazbenih vrsta. Takav je i četverostavačni Divertimento za komorni orkestar, u kojem se prema poznatome rasporedu tempa od pokretnog stavka Marcia preko bržeg stavka Intermezza: Scherzando vivo i polaganoga stavka Andante sostenuto dosiže brzi, plesni Allegro vivace. Maštovite melodijsko-ritamske kombinacije počivaju na preglednim harmonijskim uporištima, a sve je to Bjelinski iznijansirao dinamikom i instrumentalnim bojama.

  Od nastupa violine s prvom temom na samome početku Koncerta za violinu i orkestar u e-molu, op. 64 Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, kroz tri međusobno povezana stavka klasičnoga rasporeda – brzi (Allegro molto appassionato) – polagani (attacca: Andante) – brzi (Allegretto non troppo – Allegro molto vivace) prati se smjenjivanje solista i orkestra u jasnim cjelinama. Solističku, u potpunosti ispisanu virtuoznu kadencu u prvome stavku postavio je skladatelj između provedbe i reprize (drugog i trećeg odlomka sonatnog oblika), a ne prije code. Koncert je posvetio prijatelju i violinskom virtuozu Ferdinandu Davidu, koji je svirao na praizvedbi u Leipzigu 1845. godine uz Gewandhaus-orkestar pod ravnanjem danskoga skladatelja i dirigenta Nielsa Gadea (1817–1890).

  

  Svoju jedinu simfoniju César Franck dovršio je samo dvije godine prije smrti, a praizveo ju je 17. veljače 1889. godine orkestar Pariškoga konzervatorija, kojim je ravnao Jules Garcin (1830–1896). Praizvedba nije polučila uspjeh kod tadašnje publike i kritike zahvaljujući možda i nekim novim rješenjima kojima je Franck pribjegao, a to je trostavačnost, proširenje instrumentarija engleskim rogom u kontrapunktnome odnosu s harfom u polaganome stavku Allegretto, ma non troppo, nova harmonijska rješenja u brzim modulacijama u udaljene tonalitete kojima se Franck odmaknuo od harmonijskoga sloga Richarda Wagnera (1813-1883) te promišljena primjena tematske građe iz prethodnih stavaka u trećem stavku Allegro non troppo, čime je ostvaren još čvršći formalni okvir djela.

  Već od početka Divertimenta za komorni orkestar mogla je publika na koncertu u velikoj dvorani Lisinski naslutiti da će u sljedećih devedesetak minuta pratiti dobro pripremljenu i dobro vođenu izvedbu. Maestro David Runtz otkrio je u Bjelinskijevu Divertimentu niz detalja, istaknuvši ih u tečnom i zanimljivom sviranju orkestra kroz bogatstvo dinamičkih nijansi ili ritamskih akcenata u izmjeni dvodobne i trodobne mjere u drugome stavku Intermezzo. Slijedila je izvedba Mendelssohnova violinskog koncerta, čijem je sjajnom dojmu pridonio solist Aleksandar Ivić, priljubivši se uigranom i raspoloženom orkestru Zagrebačke filharmonije. Gotovo lebdeći u zvučnom prostoru, čula se violina prelijepe boje tona iz koje su se pod prstima i potezima gudala Aleksandra Ivića prividno jednostavno stvarale i pretapale najsloženije i lirske melodijske linije neupitne intonacije i slojevite dinamike.

  

  Iako ovaj violinski koncert ranoga romantičara Felixa Mendelssohna-Bartholdyja dopušta i odmake od naznačenoga tempa, maestro David Runtz ih je sveo na rijetke iznimke, ostvarivši dojmljivu izvedbu izvrsno surađujući sa solistom i orkestrom. Prava „poslastica za publiku“ slijedila je u drugome dijelu koncerta. Simfoniju u d-molu Césara Francka pokreće kratki melodijsko-ritamski motiv sličan onom iz prvoga stavka Gudačkoga kvarteta u F-duru, op. 135 Ludwiga van Beethovena (1770–1827), privlačeći kao (zamišljeno) središte nove motive i teme. Njihova raznolikost i bogatstvo odražavaju se i u snazi orkestralnoga zvuka i u bogatstvu dinamike koja svoj istinski vrhunac dostiže u završetku trećega stavka. David Runtz slijedio je u interpretaciji tu zamišljenu nit stalnog uspona uz povremene predahe u tišim dinamičkim prostorima, dosegnuvši taj vrhunac na kraju trećega stavka u besprijekornoj suradnji sa svim članovima orkestra Zagrebačke filharmonije. Svi glazbenici iz različitih instrumentalnih skupina svladali su savršeno zahtjeve u svojim dionicama, što se osobito odnosi na intonaciju i kvalitetu zvuka te snažnu, ali ne grubu dinamiku u najvišem stupnju raspona. Dirigent David Runtz pokazao je da pravim, neteatralnim, neupadljivim i odrješitim pokretima ruku sugestivno pokreće glazbenike, čije je dotjerano i nadahnuto muziciranje izmamilo dugotrajan pljesak publike.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 8. studenog 2022.

  Program: 
  
  Bruno Bjelinski: Divertimento, za orkestar
  Felix Mendelssohn-Bartholdy: Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64
  César Franck: Simfonija u d-molu

Piše: