Tehnički izvrstan pijanist uz fokusiran i moćan orkestar

Simfonijski orkestar iz Montreala, Rafael Payare, dirigent, Vikingur Olafsson, klavir, Lisinski subotom, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  U sklopu eminentnog zagrebačkog klasično-glazbenog ciklusa koncerata Lisinski subotom (ovaj put iznimno u petak) u KD Vatroslava Lisinskog stigli su gosti iz daleke Kanade – Simfonijski orkestar iz Montreala (Orchestre symphonique de Montreal). Na zagrebačkom koncertu nastupili su uz svoga, od ove sezone ustoličenog šefa – dirigenta Rafaela Payarea, a kao gost pridružio im se jedan od najimpresivnijih pijanista mlađe generacije – Islanđanin Vikingur Ólafsson.

  Simfonijski orkestar iz Montreala utemeljen je 1934. godine, svjetsku slavu stekao je turnejom po Europi 1962. godine pod vodstvom Zubina Mehte, a u to vrijeme bio je prvi kanadski orkestar koji je nastupio u koncertnim dvoranama Beča, Moskve, Lenjingrada, Kijeva i Pariza. Kao zlatno razdoblje u djelovanju ovog orkestra zasigurno se može označiti era kada je šef-dirigent bio Kent Nagano. Pod njegovim vodstvom orkestar je svirao diljem Europe, a bio je i redoviti gost uglednih europskih festivala, primjerice Salzburških svečanih igara. Čitajući umjetničku biografiju novog šefa-dirigenta Rafaela Payarea (1980.) dolazimo do podatka da je isti izdanak produktivnog ali i kontroverznog venezuelanskog glazbeno- obrazovnog sustava El Sistema (najpoznatiji dirigent proizašao iz spomenutog sustava svakako je Gustavo Dudamel). U dosadašnjoj karijeri Payare je ravnao nekolicinom najvećih europskih i svjetskih orkestara (Bečka, Minhenska filharmonija, Tonhalle orkestar, Pittsburški orkestar itd.) a isto tako, Payare ravnopravno razvija i karijeru opernog dirigenta, pa je do sada već nastupio u Državnoj operi u Berlinu, na festivalu Glyndeburne, a ove sezone i u Kraljevskoj operi u Londonu. Dakako, u dosadašnjoj karijeri surađivao je i s mnogim velikim umjetnicima – spomenimo mezzosopranisticu Elinu Garanču, pijanista Yefima Bronfmana, pijanisticu Elisabeth Lenoskaju i dr. Pretplatnici internetske platforme Medici.tv (kolokvijalno nazvane klasičnoglazbeni Netflix) mogu pogledati nekolicinu koncerata Simfonijskog orkestra iz Montreala koji su putem iste dostupni. 

  

  Zagrebački koncert započeo je simfonijskom pjesmom Les Preludes, S. 97 Franza (Ferenca) Liszta. Odmah smo dobili uvid u osobit meki zvuk svojstven ovom orkestru. Isto tako, odmah na početku koncerta Rafael Payare pokazao je zašto je idealan šef-dirigent ovog orkestra – zna savršeno upravljati opisanim zvukom, osjeća ga i duboko razumije. Listzova partitura vrlo je mistična i cijelo vrijeme lebdi u međusvijetu između jave i sna; uvodna tema rađa se vrlo polako i krasi je epopejičan ton. Glazbenici Simfonijskog orkestra iz Montreala znalački su pristupili izvedbi, blagoslovljeni vrhunskom tehničkom spremom. Posebno dojmljivo bilo je sviranje flaute i klarineta, koje je krasio meko-čvrsti ton koji je savršeno oblikovao uhu prijemljive melodijske linije iza kojih se krije kompleksna geneza. Payare je ponajviše pazio na balans izvedbe, trudio se da svaki djelić partiture posjeduje svoje jasno mjesto u cjelini i da gradacija primjereno teče prema, uvjetno rečeno, furioznom finalu Lisztove skladbe. 

  U središnjem djelu koncerta Orkestru se pridružio islandski pijanist Vikingur Ólafsson (1984.). Unazad posljednjih nekoliko godina ovaj mladi pijanist fascinira publiku i kritiku svojim nastupima i diskografskim izdanjima. Prošle godine izašao mu je CD pod naslovom Mozart & Contemporaries, koji je s oduševljenjem prihvaćen od strane publike i kritike. Ólafsson značajnu pažnju pridaje i suvremenoj glazbi 21. stoljeća pa je tako 2017. godine izašao njegov CD Philip Glass Piano Works, a ove sezone nastupit će i s Berlinskom filharmonijom – izvest će Glassov klavirski koncert Must the devil have all the good tunes. U suradnji sa Simfonijskim orkestrom iz Montreala izveo je Koncert za klavir i orkestar u G-duru Mauricea Ravela. U tom koncertu Ravel je na majstorski način materijalizirao svoje zamisli o koncertu za klavir koji mora biti „lak i briljantan“, iako je to samo površni dojam jer je riječ o vrlo tehnički zahtjevnoj partituri koju na pravi način može interpretirati samo pijanist vrhunske tehničke spreme.

  

  Vikingur Ólafsson zasigurno udovoljava tom kriteriju, a izbor Ravelovog klavir-koncerta mudar je potez koji sintetizira Ólafssonove tehničke sposobnosti i progresivne umjetničke preference. Naime, radi se o klavirskom koncertu koji sadrži elemente jazza i kao takav savršeno pristaje interpretu poput Ólafssona, koji klasičnoj glazbi pristupa na suvremen način kako u interpretativnom, tako i u propagandnom smislu – aktivan je na Instagramu. Iako se odličnom tehničkom potkovanošću trudio izvesti prvi stavak što intenzivnije, najbolji dojam ostavio je u drugom stavku Adagio assai. Tu je do izražaja došao njegov interpretacijski koncept utemeljen na dubokom promišljanju i čvrstom konceptualnom oblikovanju repertoara koji izvodi. Isto tako, Ólafssonov kombinirani pristup tipkama klavira nalazi se na razmeđi između čvrstog i mekog, gotovo lebdećeg udara o tipke harmonijskog instrumenta.

  U posljednjem stavku presto nastojao je publici predstaviti ukupnost svojih sposobnosti i tako privesti izvedbu, njegovim zamislima, primjerenoj konkluziji. Suradnja između orkestra i solista odisala je sigurnošću i ozbiljnošću pristupa. Razvidno je bilo da se puno radilo kako bi se program pripremio i kako bi izvedbe protekle bez neželjenih iznenađenja, jednom riječju – ziheraški. U dva dodatka Vikingur Ólafsson pokazao se kao inteligentan i posvećen pijanist koji vanjskim efektima pretpostavlja poniranje u glazbu, kako ga je opisao Karlo Radečić u opsežnoj recenziji Ólafssonova spomenutog CD-a Mozart & Contemporaries, objavljenoj na portalu Klasika.hr (pročitajte ovdje). Ono što se Ólafssonu može zamjeriti pretjerano je tehničarenje, svojstveno suvremenim pijanistima. Naravno, nekome će se to svidjeti – o ukusima se ne raspravlja, međutim tehnička izvrsnost djelomično isključuje iskonski umjetnički zanos.

  

  Nakon stanke ponovo je u središtu pažnje bio Simfonijski orkestar iz Montreala i njihov šef dirigent Rafael Payare. Izveli su Desetu simfoniju u E-molu, op. 93 Dmitrija Šostakoviča. Ovaj iznimno talentirani i od najšireg dijela publike prihvaćen skladatelj imao je buran život. Zbog ideološkog razilaženja sa sovjetskim režimom veći je dio života proveo pod Staljinovom sjenom. Naime, režim nije imao sluha za njegove progresivne umjetničke ideje pa su on, njegovi prijatelji i obitelj bili progonjeni, a neki i ubijeni. U emisiji Klasična večer zagrebačkih šišmiša na Trećem programu Hrvatskog radija u razgovoru s urednikom Zlatkom Madžarom svoje susrete sa Šostakovičem opisao je hrvatski pjesnik Slavko Mihalić. U svojim sjećanjima Mihalić je opisao Šostakoviča kao plahog i rezerviranog čovjeka, što i ne čudi s obzirom na stigmu koja ga je pratila. Kao poseban štiklec Mihalić je naveo da je Šostakovič imao bogat vinski podrum s vinima koja je dobivao od svojih poštovatelja sa zapada, naravno onih koji su se uspjeli probiti do njega. U Desetoj simfoniji, praizvedenoj 17. prosinca 1953. (godina Staljinove smrti) u Lenjingradu pod ravnanjem Jevgenija Mavrinskog, prema vlastitom priznanju Šostakovič je prikazao Staljina u svom njegovom zlu, a u pojedinim dijelovima partiture Šostakovič je ostavio kriptirane poruke, kakvih se ne bi posramio ni Robert Langdon, glavni junak iz ciklusa Romana Dana Browna.

  Simfonijski orkestar iz Montreala i Rafael Payare izveli su Desetu simfoniju vrlo fokusirano i moćno. Payare se trudio spominjanim mekim zvukom orkestra oblikovati Šostakovičevu na momente vrlo mračnu i zvukovno intenzivnu glazbu, a to se posebno odnosi na demonski scherzo iz drugog stavka Allegro. Violinski korpus svojim je štrihovima odlično oblikovao izvedbu. Oduševio nas je kolosalan zvuk trombona, a dirigent Payare energičnim pristupom, intrigantnim kodama i osebujnim izgledom oblikovao je vrhunsku izvedbu koju je publika pozdravila uzvicima odobrenja. Dodatak na kraju koncerta je izostao, što i ne čudi s obzirom na vrlo intenzivnu izvedbu Desete simfonije.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 2. studenog 2022.

  Program:
  
  Franz Liszt: Les Préludes, S. 97, simfonijska pjesma, br. 3
  Maurice Ravel: Koncert za glasovir i orkestar u G-duru
  Dmitrij Šostakovič: Deseta simfonija u e-molu, op. 93

Piše: