U čarobnom svijetu Gustava Mahlera

Izvedbe Mahlerovih simfonija, Berlin, 19. lipnja - 7. rujna 2022.: Berlinska Filharmonija, dir. Kirill Petrenko; Orkestar Universität der Künste Berlin, ženski zbor berlinske Sing-Akademije i dječji katedralni zbor, dir. Steven Sloane, Marina Prudenska, mezzosopran; National Youth Orchestra of the USA, dir. Daniel Harding; Orkestar i zbor Deutsche Oper Berlin, dir. Paolo Bortolameolli, Heidi Stober, sopran, Karen Cargill, sopran

• 

  Simfonijski opus Gustava Mahlera magnet je za publiku, što je nositeljima glazbene produkcije velikih centara dobro poznato. Simbioza potrebe publike za Mahlerovim velikim djelima i glazbene ponude bila je očita i tijekom ljetnih mjeseci u Berlinu, gdje su četiri velika događaja bila obilježena simfonijama Gustava Mahlera: završni koncert orkestra berlinskog konzervatorija Universität der Künste (UdK) 19. lipnja (Treća simfonija), otvaranje festivala Young Euroclassic s nastupom Orkestra mladih SAD-a 5. kolovoza (Peta simfonija), otvaranje sezone Berlinske filharmonije 26. kolovoza (Sedma simfonija) i nastup ansambla berlinske operne kuće Deutsche Oper na festivalu Musikfest Berlin 7. rujna 2022. (Druga simfonija). Četiri velika nastupa zaslužuju da ih se sagleda svakoga pojedinačno, no moguće ih je prikazati i u cjelini, uspoređujući izvedbene koncepcije i adute pojedinih izvedbi.

  Sve četiri ljetne izvedbe Mahlerovih simfonija održane su u do zadnjeg mjesta popunjenim koncertnim prostorima glavnoga njemačkog grada: Velikoj dvorani Berlinske filharmonije (Druga, Treća i Sedma) i Kozerthausa (Peta). Najveću pozornost medija privuklo je otvaranje sezone Berlinske filharmonije s Mahlerovom Sedmom simfonijom i red carpetom prije početka koncerta, kao pokazatelj da je, barem u sredini kao Berlin, fotografiranje celebrityja za medije za široke mase spojivo s prvoklasnim događajem kao što je izvedba Mahlerove Sedme. S druge strane, četiri Mahlerove izvedbe ostvarila su dva profesionalna ansambla – Berlinska filharmonija i ansambl Deutsche Oper – i dva studentska orkestra – jedan berlinski i jedan američki. Mahler je dakle zanimljiv i privlačan mnogima.

  

  Druga, Treća, Peta i Sedma simfonija Gustava Mahlera u opusu velikoga skladatelja ne čine nikakvu sadržajnu cjelinu. Niti se radi o ranim simfonijama (do Pete), niti o simfonijama u kojima se skladatelj inspirirao melodijama iz vlastite zbirke Dječakov čarobni rog (tzv. Wunderhorn – simfonije: Druga, Treća i Četvrta) a niti onima u kojima je nadišao instrumentalni sastav i posegnuo za glasom (Druga, Treća, Osma). Ipak, četiri Mahlerove simfonije o kojima je riječ u tekstu na neki način predstavljaju pregled skladateljeva simfonijskoga opusa i zapravo objedinjuju sve tri prethodno opisane podjele. Stoga je četiri simfonije izvedene u tromjesečnom razdoblju moguće sagledati ili kao svojevrsnu tetralogiju u duhu Wagnerova ciklusa ili kao četverostavačnu simfoniju kod koje je svako od Mahlerovih djela predstavljalo pojedini stavak. U tom kontekstu, svojevrsni kuriozitet je da niti jedna od četiri izvedene simfonije nema četiri stavka: dok Druga, Peta i Sedma simfonija imaju pet stavaka, Treća ih ima šest.

  Treća simfonija Gustava Mahlera, skladana u četverogodišnjem razdoblju od 1892. do 1896. a praizvedena 1902., posljednja je simfonija 19. stoljeća. Već Četvrta simfonija, iako skladana tijekom kasnih devedesetih i na prijelazu stoljeća a praizvedena 1901., odaje duh neoklasicizma nadolazećeg vremena. Za razliku od standardnoga simfonijskog orkestra koji je skladatelju bio dovoljan da se izrazi u Četvrtoj simfoniji, pozornicu Velike dvorane Berlinske filharmonije ispunilo je gotovo tristo izvođača Treće simfonije. Uz orkestar UdK našli su se tu i ženski zbor berlinske Sing-Akademie i dječji katedralni zbor, koji je cijelu izvedbu podigao za stupanj više – kao i muzikalni i pomalo mračni mezzosopran Marina Prundenskaja. Već od samog početka izvedbe dirigent Steven Sloane dao je do znanja da mu se nigdje ne žuri. Minuta previše kada uštimani orkestar sjedi na pozornici a maestra još nema na sceni očito je bila poruka američko-izraelskog dirigenta publici i izvođačima da se pripreme na sadržajnu izvedbu, u kojoj svaki takt partiture nosi težinu i traje onoliko koliko je potrebno da se iz njega izvuče sva muzikalnost Mahlera.

  

  Sporo, sadržajno i promišljeno bile su glavne devize izvedbe Sloaneove izvedbe Mahlerove Treće. Iako se u pojedinim dijelovima činilo da orkestar ne može iznijeti tako sporu koncepciju prvog stavka simfonije, uvjerljivi dirigent izvukao je od svake sastavnice izvođačkog sastava maksimum, objedinjujući ih u skladnu cjelinu. Bez obzira na jake puhačke soliste, nositelj izvedbe ipak je bio gudački ansambl, što je posebno došlo do izražaja u prvom ali i posljednjem stavku, u kojem je dobro dozirani crescendo trajao gotovo dvadeset minuta. Dojam izvedbe bitno je pojačao kristalno čist dječji katedralni zbor, koji se ipak ne može zamijeniti ženskim zborom, kako se to u nedostatku dječjih glasova spremnih za Mahlera ponekad čini. Spoj boje dječjeg zbora s dubokim ženskim glasom i Malherovim orkestralnim paletama neponovljivo je mjesto u svjetskoj literaturi: nitko kao Gustav Mahler nije umio glazbom oslikati toplu dječju radost, a onda već u sljedećem taktu kliznuti u mrak. Naravno, o svemu tome možemo govoriti tek pod pretpostavkom odlične izvedbe, kao što je bila ona kojoj je studenski orkestar berlinskog konzervatorija UdK uz goste zatvorio sezonu.

  Opisani superlativi nažalost se ne mogu preslikati na orkestar mladih iz Sjedinjenih Američkih Država, punog imena National Youth Orchestra of the USA, bez obzira na njihovu tehničku spremnost i pojedine sjajne momente, u prvom redu čuveni četvrti stavak Pete simfonije – Adagietto, najljepše uglazbljeno ljubavno pismo koje je skladatelj posvetio svojoj supruzi Almi. Za manjak izvedbene uvjerljivosti možda je najzaslužniji preambiciozno postavljen program: prije Mahlerove Pete u prvom je djelu koncerta izveden Elgarov Koncert za violončelo i orkestar, što je u kombinaciji s vrućim ljetnim danom očito bio veliki teret ne samo sviračima nego i publici.

  

  Peta simfonija Gustava Mahlera cjelina je kojoj nije potreban niti dvadesetak godina mlađi koncert britanskoga skladatelja Elgara u prvom dijelu, a još manje slušni komad Johna Williamsa iz nekog blockbustera u dodatku, koji je – sudeći po osmjesima na licu mladih sviračica i svirača simpatično odjevenih u crvene hlače i tenisice – izvođačkom sastavu bolje sjeo nego Mahlerovo glomazno djelo. Kao što je i cijelom programu koncerta nedostajao koncepcijski luk, tako su i izvedbi Pete simfonije pod ravnanjem Daniela Hardinga, dirigenta koji u slobodno vrijeme upravlja zrakoplovom, nedostajali glava i rep. Manjkavost izvedbe najavio je već neuspjeli motiv trube s početka prvog stavka, koji publici nije uspio najaviti kakav ih posmrtni marš čeka u sljedećih petnaestak minuta. Da sud ne bude prestrog, valja istaknuti brojna solidna mjesta, između ostaloga i u kompleksnom trećem stavku Scherzu, u kojem je izvođački sastav zvučao izrazito moćno. Za očekivati je da će nakon berlinskog gostovanja uz više izvođačke prakse i bolju koncepciju orkestar nekad u budućnosti ostvariti uspješniju izvedbu Mahlerove Pete.

  Ni vrhunske prakse ni izvedbene koncepcije nije nedostajalo Berlinskim filharmoničarima u izvedbi Mahlerove Sedme simfonije, kojom je središnji njemački orkestar pod ravnanjem šefa-dirigenta Kirilla Petrenka otvorio sezonu 2022/23. Iskusnoj Berlinskoj filharmoniji ne bi palo na pamet gurati u program večeri s kasnim Mahlerovim djelom još nešto, pa je geslo koncerta od 26. kolovoza moglo glasiti „Ništa osim Mahlerove Sedme“ – pri čemu je Sedma simfonija zbog simetrične strukture i kontrastnih ugođaja koje skladatelj donosi publici slušno jednostavniji zalogaj od Pete. Groteskni valcer u trećem stavku zaokružen je dvjema noćnim muzikama: drugim stavkom Allegro moderato (Nachtmusik I) i četvrtim stavkom Andante amoroso (Nachtmusik II). No majstor glazbenih ugođaja prikazao je dvije različite noći, od kojih je upečatljivija bila Petrenkova izvedba četvrtog stavka uz zvukove gitare i mandoline.

  

  Kirill Petrenko nije na silu gurao više sadržaja nego što je potrebno za autentičnu i uvjerljivu izvedbu Sedme simfonije. Simfonija koju je Mahlerov suvremenik i kolega skladatelj Karl Weigl samo dvije godine nakon praizvedbe 1908. nazvao romantičnom, pod Petrenkovim ravnanjem zapravo nije imala mnogo romantičnog – ili ništa više u odnosu na groteskno, stravično, banalno, ugodno i spokojno. Veliki izvođački sastav s čak šest udaraljkaša i orkestralnom paletom u kojoj su mjesto našla i kravlja zvona, sjajna partitura u sjajnoj izvedbi tj. uvjerljivi tonski prikazi različitih ugođaja uz vrhunsku tehničku i muzikalnu spremnost, sažetak je Sedme Mahlerove simfonije kako ju je, otvorivši novu sezonu, predstavila Berlinska filharmonija.

  A onda je nakon izvedbi dviju simfonija koje započinju posmrtnim marševima kao rujansko finale uslijedila Druga simfonija Gustava Mahlera sa simboličnim podnaslovom Uskrsnuće, kao svojevrstan hepiend zamišljenog četverostavačnog ciklusa. Izvedbom od 7. rujna, ponovno u Velikoj dvorani Berlinske filharmonije, ravnao je talijansko-čileanski dirigent mlađe generacije Paolo Bortolameolli, samopouzdani i istovremeno strastveni južnjak u punom smislu riječi, koji je iz zbora i orkestra berlinske operne kuće Deutsche Oper i solistica Heidi Stober i Karen Cargill izvukao apsolutno sve što mogu dati. U želji da što više vlastite energije prenese izvođačima, dirigent je bio toliko uživljen u izvedbu da mu je u jednom trenutku ispao dirigentski štapić iz ruku. Forte fortissimo mjesta iz prvog stavka djelovala su kao da će se strop dvorane urušiti, a poziv na uskrsnuće u posljednjem stavku bio je toliko uvjerljiv da se učinilo da će uskrsnuti i arhitekt dvorane Hans Scharoun i sam Mahler. Među izvođačima velikog orkestralnog ansambla posebno valja istaknuti briljantne udaraljkaše, nositelje pulsa izvedbe. Ipak, već je u drugome stavku publici postalo jasno da je Bortolameolli pomalo grub za pjevne melodije i polagana mjesta koja pripremaju veliko finale, no ono je bilo toliko moćno da je zasjenilo sve eventualne nedostatke izvedbe.

  

  Četiri Mahlerova bisera u uglavnom kvalitetnim izvedbama obilježila su berlinsku glazbenu scenu od lipnja do rujna i podsjetila brojnu publiku o kakvom se geniju simfonijskog sloga radi. Gustavu Mahleru trebalo je barem pedesetak godina da se njegovo ime učvrsti na programima koncerata. Međutim, imajući na umu da je našao svoje mjesto pod simfonijskim suncem, nema sumnje da će izvedbe njegovih simfonija još dugo inspirirati izvođače, publiku i kritičare.    

  © Domagoj Marić, KLASIKA.hr, 1. studenog 2022.

Piše: