Dvojbena suradnja orkestra i solistice unatoč trudu

Riječki simfonijski orkestar, Bach, Beethoven i Brahms u Beču, Janina Filakowska, glasovir, Valentin Egel, dirigent, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Drugi koncert u koncertnoj sezoni 2022/2023. Riječki simfonijski orkestar iliti RSO održao je pod ravnanjem svoga šefa dirigenta Valentina Egela i uz gostovanje poznate kanadske pijanistice poljskog porijekla Janine Filkowske. Na programu se našla velika B trojka: Bach, Beethoven i Brahms. Poznati aforizam „Tri B klasične glazbe“ skovao je poznati njemački dirigent koji je djelovao u 19. stoljeću – Hans von Bülow. Riječ je o dirigentu koji je uvelike pridonio afirmaciji dirigentske struke kako je se danas percipira u glazbenim krugovima – kako od strane struke, tako i od strane publike koja pohodi koncerte. Puni naslov koncerta glasio je Bach, Beethoven i Brahms u Beču, pa je tako velika trojka dobila i svoje geografsko određenje. Spretan je to trik koji ih je sintetizirao s gradom koji je u percepciji publike ugraviran kao europsko klasično glazbeno središte.

  Uz RSO nastupila je i slavna gošća – Janina Filakowska. Riječ je o pijanistici osebujne interpretacije koja je bila posljednja učenica velikog Arthura Rubinsteina, koji je prema dostupnim informacijama bio izuzetno ponosan na nju. Filakowska je na koncertnom podiju debitirala 1975. godine uz Izraelsku Filharmoniju i Zubina Mehtu, a od tada do danas nastupila je u svim većim koncertnim dvoranama svijeta – što sama u formi recitala, što uz velike orkestre i dirigente. Iza nje je i bogata diskografija, a kritika je permanentno kiti superlativima, što izdašnim aplauzima potvrđuje i publika a to je, složit ćemo se, ipak najvažnije.

  U Rijeci je svirala Beethovenov Četvrti koncert za klavir i orkestar u G-duru. Riječ je o klavir-koncertu koji počinje in medias res, od klavira, bez orkestralnog uvoda, pa je Filakowska odmah nametnula svoju osebujnu interpretaciju sazdanu od olujnih forte segmenata i emotivno-meditativnih piana. Tipke klavira pod njenim prstima pričaju svoju priču interpretatorici svojstvenu, pa iako tehnika nije uvijek savršena, na kraju smo dobili interpretacijski briljantnu cjelinu koja je oduševila publiku. Trećim stavkom – Rondo. Vivace Filakowska nam je podarila najprecizniji uvid u svoje majstorstvo, pa smo mogli pozorno pratiti sve fundamentalne tehničke aspekte glasoviranja, kao što su: grillando, agogička fluentnost i kontrapunkt. Slojevitim pristupom harmonijskom instrumentu Filakowska je dočarala i percipirani programatski karakter drugog stavka Andante con moto, koji se nerijetko povezivao sa scenom antičkog glazbenika Orfeja (protagonista Moneverdijeve opere) koji glazbom sa svoje lire obuzdava divlje zvijeri. U opisanom mogu uspjeti samo pijanisti starog kova, čije interpretacije potječu iz vremena kada su se cijenile interpretacije s dušom, a ne puka tehnička virtuoznost koja prevladava kod suvremenih pijanista kao što su Danill Trifonov, Jan Lisiecki i njima slični.

  Pratnja RSO-a bila je vrlo dvojbena i agogički neprecizna, iako su se i solistica i dirigent intenzivnom komunikacijom pogledima tijekom izvedbe, trudili to nadvladati. Razlog ne naročito uspješnoj suradnji među njima leži u (pre)malom broju proba, za koje nema dovoljno ni tehničkih ni financijskih mogućnosti. Kada saberemo dojmove, slušali smo zanimljivu izvedbu koja nam je otvorila nove perspektive za  vrijeme nastanka iznimno progresivnog Beethovenovog Četvrtog klavir-koncerta. Isto tako, moramo primijetiti kako Filakowska unatoč oduševljenju publike nije svirala dodatak, što nas navodi na zaključak da Rijeka (još) nije dovoljno atraktivna koncertna destinacija da bi veliki solisti bili motivirani svirati bis. Na kraju, valja se zapitati zašto u vrijeme kada je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture, što posljedično znači da su se u kulturu ulagala značajna financijska sredstva, nije kupljen novi koncerti klavir, jer ovaj koji imamo već je dotrajao i čudo je što solisti uopće pristaju na njemu svirati. Jer ako postoji tendencija da se u Rijeku dovode ozbiljni solisti i da u svojoj kulturnoj ponudi ima respektabilan koncertni program, onda treba osigurati i temelje za takvo što.

  

  Drugi dio koncerta protekao je u znaku posljednje, Četvrte simfonije u E-molu Johannesa Brahmsa. Svoju posljednju simfoniju Brahms je skladao tijekom ljeta 1884. i 1885. godine u gradiću Mürzzuschlagu u austrijskim Alpama. Iako je stvarao u predivnom, smirujućem okruženju kao i bez obzira na činjenicu da je Brahms u to doba bio najcjenjeniji živući njemački skladatelj, mučila su ga pitanja prolaznosti života i smrtnosti općenito. Sukladno tome, Četvrta simfonija sadrži tragične i melankolične akcente, a zaokružena je iznimnim krajem koji ocrtava konačnost kakvu opisati može samo glazbeni genij. Četvrta simfonija praizvedena je 25. listopada 1885. godine u Meninghenu, na praizvedbi publika ju je dočekala burnim pljeskom, a od tada do danas uklesala se u koncertne programe i u memoriju nosača zvuka kao jedna od temeljnih glazbenih potki zapadne civilizacije.

  Mo. Valentin Egel u suradnji s RSO-om kojem je na čelu mudro je pristupio izvedbi Četvrte. Kao prvo, vidi se da prati kritičke zapise, pa nije pragmatično forsirao brza tempa kako bi prekrio evidentne nedostatke zvuka orkestra nego je izvedbu vodio umjerenim i sporijim tempima i tako publici osigurao kvalitetniji glazbeni doživljaj. Kao drugo, posebno je pazio na oblikovanje notornih motiva koji su se na razne načine ukorijenili u audio-memoriju publike. Posebno precizni bili su puhači RSO-a, a violinski corpus patio je od prilično prozirnog zvuka jer je bio sazdan od nedovoljno glazbenika. Čela RSO-a bili su više-manje kvalitetna premosnica između sekcije, a emitirali su čvrst ton primjeren njemačkom simfonizmu. Posebno dobro oblikovani bili su stavci: 2. Andante moderato i 3. Allegro giocoso. U njima smo čuli pravi brmashovski oštro-meki zvuk čvrste melodike. Posljednji taktovi Četvrte u izvedbi RSO-a zvučali su moćno, a intenzitet proživljenog dojma pokazala je publika koja se nadovezala gromoglasnim pljeskom. Ipak, simfonije njemačkog repertoara posjeduju čvrstu unutarnju logiku i kada se sviraju, tonovi se moraju prelijevati iz sekcije u sekciju i tako stavak po stavak. To je u izvedbi RSO-a izostalo, pa nismo čuli cjelinu nego pomalo razbarušenu masu zvuka. Napomenimo kako je ista situacija bila i na prethodnom koncertu kada se svirala Brucknerova Osma.

  

  Na samom početku koncerta izvedena je šestoglasna fuga br. 2 iz Glazbene žrtve Johanna Sebastiana Bacha u orkestraciji Antona Weberna. Fugu je Bach skladao kada je bio gotovo slijep. Ipak, njegov glazbeni genij nije kopnio, pa je na dvoru pruskog kralja Fridrika II. Velikog na predstavljenu mu temu na licu mjesta skladao fugu na jednom od prvih konstruiranih klavira. RSO i Valentin Egel izveli su fugu s čvrstim osjećajem za formu, polifonu skladbu u kojoj se jedna ili više tema provode imitacijskim postupcima, a po određenom tonalitetnom planu. Izvedba je pretežito protekla u prosviravanju orkestra za koncert koji je pred njima, a kao i uvijek, dobar dojam u zasviru slavljeničke koračnice ostavili su puhači RSO-a.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 19. listopada 2022.

Piše: