Izvrsno stapanje orkestra i solista u skladnom zvučnom balansu

73. Dubrovačke ljetne igre, Komorni sastav Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Franjo Bilić, čembalo, Lovro Merčep, saksofon, Ivan Hut, dirigent

• 

  Drugi po redu koncert (14. srpnja 2022.) Dubrovačkih ljetnih igara osmišljen je kao doprinos organizatora hrvatskom glazbenom autorstvu. Dubrovački simfonijski orkestar (njegov komorni sastav), dirigent Ivan Hut i dva mlada solista – Franjo Bilić, čembalo i Lovro Merčep, saksofon, predstavili su program isključivo sastavljen od  djela hrvatskih autora. Iako je koncert u svojoj cijelosti bio uspješan, spotakao se o nekoliko prepona, više koncepcijske nego interpretativne prirode. Koliko je bitan ovaj glazbeni događaj govori i činjenica da je to jedini koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama na kojemu je domaća i strana publika mogla čuti i upoznati se s djelima hrvatskih skladatelja, izuzmemo li glazbeno-scensku premijeru Čudesne šume Frana Đurovića i Sunčane Škrinjarić i Suite concertante Petra Osghijana u projektu Dubrovnik na glazbenoj hridi. Stoga je tim više bio izazov složiti i predstaviti što atraktivnijim izborom hrvatsku glazbenu ostavštinu.

  Takvi programi načelno ne privlače slušatelje. Prvi je razlog traljav i pasivan odnos odgovornih (spomenimo Hrvatsko društvo skladatelja ili muzikološke odjele glazbenih akademija)  koji nedovoljno posvećuju pažnju uređivanju i promociji skladateljskog nacionalnog stvaralaštva. Kao primjer, još uvijek nisu editirani i nije omogućena dostupnost notnim zapisima našeg najvećeg skladatelja Borisa Papandopula, a ostale skladatelje nećemo ni spomenuti. Ne postoji institucija koja bi glazbenu baštinu obradila a suvremenu glazbu prepoznala i vrednovala kao nešto vrijedno, te obje sustavno promovirala na međunarodnoj sceni. Glazbeno notno nakladništvo ovisi o par entuzijasta u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku.

  

  Drugi  razlog  neatraktivnosti leži u često površnom interpretativnom odnosu samih glazbenika izvođača (što ipak nije slučaj na ovom koncertu) koji hrvatske skladatelje uvrštavaju u svoj program samo kad im to služi kao propusnica za prijave programa na natjecanja ili na poziv za javne potrebe u kulturi. A i onda, kad nije riječ o tome, stječe se dojam određenog apriori diskreditiranja takvih djela naspram stranih autora. Ne čudi stoga da je koncert u Dvoru bio mlako popunjen, s obzirom na to da se ipak radi o nastupu većeg ansambla koji gotovo uvijek privuče publiku. Možda bi sretniji spoj za promociju hrvatske glazbe bio angažiranje za nastup  na Igrama određenu senzacionalnu međunarodnu zvijezdu koja bi izvodila hrvatskog skladatelja i to baš u nekom koncertu za solistu i orkestar, pa bi, osim što bi se hrvatsko stvaralaštvo širilo dalje u svijet, to bio okidač atraktivnosti. Ovako smo imali dva mlada, jako dobra solista (od kojih saksofonist dobiva angažman na Igrama drugu godinu zaredom, što je pomalo neobično i za velike glazbene zvijezde), pa kad to spojimo s već spomenutim problemom neprepoznavanja hrvatske glazbe, rezultat je nedovoljno popunjen auditorij, a time je uspješnost koncerta umanjena.

  Andantino za gudače i čembalo Marka Ruždjaka djelo je koje u svakom segmentu opisuje neuhvatljivi metasvijet tajnovitog i specifičnog skladateljevog rukopisa. Kolebljivost samodokidanju zapljuskuje zvučni prostor svojom valovitom amplitudom, a stalna upitnost izraza lebdi nad prostorom. Čembalist Franjo Bilić uspio je uhvatiti niti srebrenog odraza u dijalogu orkestra i čembala. Međutim, šestominutno djelce ostavilo je dojam fragmentarnosti, kao da je dio jednog stavka još veće cjeline. Tog našeg skladatelja ipak se moglo predstaviti djelom većeg obima i upečatljivosti.

  

  Sinfonietta za saksofon, gudače i udaraljke Bruna Bjelinskog često je izvođena i nekoliko puta snimana (zabilježio ju je na nosaču zvuka i večerašnji solist sa Simfonijskim orkestrom HRT-a). Djelo je napisano u prepoznatljivom vitalnom stilu Bjelinskog, u čistoj i preglednoj partituri i logičnim vezivnim tkivom. Neoklasični stil kakvim su pisali i skladateljevi uzori Sergej Prokofjev ili Dmitrij Šostakovič (kako je sam Bjelinski jednom naveo) je skladateljski izazov. Sam autor je umanjivao skromno svoj doprinos glazbenim novitetima, ali mora se naglasiti – pisati u okviru stare forme s toliko svježine i živosti kako piše Bjelinski, odraz je gipkog i maštovitog duha. Mladi sakosofonist Lovro Merčep svoju interpretaciju stavlja u okvir dobro promišljene izvedbe u kojoj ipak prevladava preciznost, vještina i intelekt, a manje emocionalni angažman. Orkestar se izvrsno stopio s nastupom soliste u skladnom zvučnom balansu.

  U nastavku koncerta slušali smo Idilu Blagoja Berse i Sinfoniettu za gudače Borisa Papandopula, djela skladatelja za koje možemo bez okolišanja reći da spadaju u vrh skladateljskog nacionalnog kruga. Komorni ansambl Dubrovačkog simfonijskog orkestra uz dirigenta Ivana Huta pokazao se u najboljem svjetlu. Svojom homogenom svirkom, ujednačenim bojama pojedinih dionica, odlično odabranim tempima i stvaranju adekvatnog ugođaja, interpretirali su notni zapis na najbolji mogući način. Šteta što se više koncerti na Dubrovačkim ljetnim igrama zvučno ne bilježe. Bio bi to odličan zapis jednog inspirativnog trenutka. 

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 12. srpnja 2022.

Piše: