Antologijski koncert za pamćenje

Dubrovačke ljetne igre, Accademia del piacere i Nuria Rial: Muera Cupido

• 

  Prvi koncert Dubrovačkih ljetnih igara, dan iza konvencionalnog otvaranja 11.7., bio je antologijski. Ono što su nam priredili ansambl Accademia del piacere i Nuria Rial ostat će dugo u pamćenju publike. Izvrsni svirači i sjajna pjevačica uspjeli su ne propustiti nijedan parametar promišljene izvedbe, a glazbi dodali i onaj muzikološki okvir, što bi mogao biti putokaz nekim hrvatskim nepotrebno razvikanim ansamblima za glazbu specifičnog razdoblja.

  Accademia del piacere, ansambl za ranu glazbu, utemeljen 2002. godine, od početka svog djelovanja nametnuo se kao vrhunski sastav i jedan od najboljih u Europi.  Ponuđeni repertoar koncerta, ali i instrumentarij – barokna violina, quinton, viola da gamba, barokna gitara, čembalo, udaraljke – ukazuje da rana glazba u ovom slučaju nadilazi okvir koji joj se kolokvijalno pridodaje i duboko zadire u vrijeme baroka. Voditelj i osnivač Accademie del piacere najugledniji je svjetski gambist Fahmi Alqhai. Rođen u Sevilli, sirijsko-palestinskih korijena gdje je i proveo svoje formativno razdoblje (zanimljivo je da uz diplomu glazbene akademije posjeduje i onu diplomiranog stomatologa), u svoj stvaralački rad unosi dualnost kultura utkanu kroz svoj glazbeni rast i uspijeva ih ujediniti u osebujan glazbeni izraz. Osoba je koja karizmom mijenja i obogaćuje svoju, ali i druge kulture.

  Osmislivši koncept i režiju programa, nazvavši ga Muera Cupido po jednoj ariji Sebastiána Duróna iz djela Salir el amor, ispripovijedao nam je kroz glazbu o utjecaju talijanskih formi i tadašnjeg načina talijanskog skladanja na španjolsko glazbeno stvaralaštvo početkom 18. stoljeća u Madridu. Naime, na ondašnjoj madridskoj glazbenoj pozornici vladala je autohtona tradicija s posebnim harmonijskim progresijama, specifičnog pjevanja, pa čak i posebne notacije. Španjolska kazališna glazba oko 1700. godine proživljava velike promjene zadojena novim elementima talijanske muzike, mijenjajući  i obogaćujući postojeće glazbene izraze novim elementima, što rezultira zanimljivim spojem  generiranog  glazbenog stila.

  

  Izmjenjujući u programu instrumentalne skladbe s onim pjevanima, ansambl je u ingenioznom dramaturškom preokretu iskalio homogenu glazbenu cjelinu. Početna skladba Pavana Francesca Gureaua bila je nenametljivi crveni tepih za izlazak na scenu Nurie Rial. Samozatajnost njene pojave potpuno izokreće onu uobičajenu pojavnost pjevača/pjevačica na sceni, koji se uglavnom predstavljaju s posebnom, često neutemeljenom gordošću. Njena skromnost u službi glazbe bila je jedina nametljivost nastupa. Zadivljuje s kojom magijom izvodi svoj mekani legato, vezujući tonove tajnim i dubokim nitima, tumačeći svaku muzičku misao do samoga kraja, perzistentno i kristalno jasno – bilo da se radi o mediteranski obojenoj melankoliji ili zaigranom pjevu.

  Che si può fare, pjesma venecijanske skladateljice Barbare Strozzi iz 17. stoljeća, uzbudljive i neobične biografije;  Pastorella che trale serve Giovannija Bononcinija;  Si dolce il tormento Claudija Monteverdija – najznačajnijeg inovatora u operi i harmonijskoj progresiji; dvije zarzuele Sebastiana Durona – Quantos teméis al rigor i Sosieguen descansen, najboljeg skladatelja u spajanju talijanskog utjecaja i španjolskog tradicionalnog izričaja tog doba; te na samom kraju u zvukovnom rastu koncerta dva djela Joséa de Nebre – Adiós, prenda de mi amor i Tempestad Grande, amigo pokazali su nam svu silinu umjetničke osobnosti Nurie Rial i izvrsnost svirača Accademie del piacere. U frenetičnom pljesku, kakav se odavno nije čuo u atriju Kneževa dvora, osjetilo se čisto i iskreno oduševljene publike, pa su svirači i Nuria Rial poklonili još jedan dodatak. Koncert za pamćenje!

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 12. srpnja 2022.

   

   

Piše: