Odličan dirigent i sjajan solist na zajedničkom zadatku

Simfonijski orkestar HRT-a, László Fenyö, violončelo, Aleksandar Marković, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 11. studenog 2021.

• 
  
  Prema odazivu publike, a u skladu s epidemiološkim propisima, moguće je zaključiti da je jesenski ciklus koncerata u Velikoj dvorani KDVL započeo na zadovoljstvo slušatelja, ali i glazbenika na podiju.     

  Naime, muziciranje Simfonijskog orkestra HRT-a 11. studenog slušao je priličan broj pretplatnika i zainteresiranih slušatelja, a na podiju okupljeni orkestar s dirigentom Aleksandrom Markovićem, rado pozivanim gostom za pultom Simfonijskog orkestra HRT-a, svirao je punim angažmanom. Tako je pljesak nakon svake skladbe bio glasan i nedvojbeno je radovao jednako dirigenta kao i orkestar.

  Na programu su bila tri djela i to Divertimento za gudački orkestar Borisa Papandopula, Varijacije na rokoko temu u A-duru za violončelo i orkestar, op. 33 i Šesta simfonija u h-molu, Patetična, op. 74 Petra Iljiča Čajkovskog. Doista vrlo zanimljivo odabrani program uzme li se u obzir da je maestro Aleksandar Marković prvom skladbom na programu odao počast obilježavanju 30. obljetnice smrti velikana hrvatske glazbe Borisa Papandopula, a s druge dvije velebne partiture Čajkovskog prvo omogućio susret s izuzetnim solistom – mađarskim violončelistom Lászlom Fenyöm, a za kraj orkestru postavio zahtjevni zadatak izvedbe jedne od nedvojbeno najomiljenijih romantičnih simfonija ruskog skladateljskog repertoara.
  
  

  Višegodišnja suradnja Simfonijskog orkestra HRT-a sa 1975. godine u Beogradu rođenim Aleksandrom Markovićem osniva se nedvojbeno na činjenici da je riječ o dirigentu koji uspostavlja odličnu komunikaciju s glazbenicima. To je dirigent u najboljim godinama života, čiji je životopis trajno uzlazna linija uspjeha i stjecanja međunarodnog ugleda, budući da je bio na pozicijama šefa dirigenta Tirolskog državnog kazališta i Simfonijskog orkestra u Innsbrucku, glazbenog ravnatelja i glavnog dirigenta Filharmonije iz Brna te glazbenog ravnatelja Opere North u Leedsu, a stalni je gost mnogih svjetskih orkestara. Koliko bogata umjetnička, glazbenička pa i ljudska iskustva ti angažmani omogućuju nije teško zamisliti, a uz to je Aleksandar Marković i vrlo živa i, moguće je reći, današnjem vremenu itekako prilagođena osoba koja se javlja na facebooku, daje intervjue, vrlo rado govori o svojem radu i shvaćanju glazbe – riječju, komunikativan je i neposredan. U vremenu korona-ugroze, koja nikako da se zaustavi, Aleksandar Marković je, kao uostalom i mnogi glazbenici, morao prihvatiti odgode koncerata i gostovanja. Očito potaknut razmišljanjem o budućnosti djelovanja, a nakon više uspješnih nastupa s Vojvođanskim simfonijskim orkestrom iz Novog Sada, koji nastupa u velebnoj novosadskoj sinagogi, prihvatio je poziv za imenovanje i aktualno je šef dirigent tog orkestra.

  U godini u kojoj se nizom koncerata obilježava 30. obljetnica smrti Borisa Papandopula, uključio je gost-dirigent Aleksandar Marković jedno od ranijih djela velikana hrvatske glazbe Divertimento za gudački orkestar  u program. Riječ je o četverostavačnoj skladbi koju je majstor dovršio 1953. godine u Opatiji, posvetivši ga 1951. godine osnovanom Komornom orkestru Radio-Zagreba, preteči današnjeg Simfonijskog orkestra HRT-a, a koji je pod ravnanjem Sama Hubada djelo praizveo u suradnji Radio-Zagreba i Udruženja kompozitora Hrvatske u travnju 1954. godine. Aleksandar Marković punim je pijetetom pristupio partituri pripremivši gudački ansambl za vrlo precizno, dinamički nijansirano, poletno i svakom stavku prema ugođaju primjereno izvođenje. Papandopulo je bio majstor glazbenog oblikovanja i nadasve maštovit u nalaženju tematskog materijala kojim je baratao znalački, uvjerljivo sposoban ostvarivati djelo koje osvaja sadržajnošću. Upravo u tome se ogleda i dirigentova pozornost prema pojedinostima, kao i sposobnost vođenja kroz sve stavke na krajnje koncentrirani način. Nakon izvedbe dvoranom se prolomio pljesak i dirigenta je publika ponovljeno zvala na poklon, očito oduševljena i uvjerena u vrijednost glazbe kao i u visoko umijeće dirigenta i gudača.

  Violončelist Laszlo Fenyö, rođen u Debrecinu kao i Aleksandar Marković 1975. godine, izuzetan je glazbenik. Pobjednik na Međunarodnom natjecanju Pablo Casals u njemačkom Kronbergu 2004. godine, što ga je katapultiralo na svjetsku scenu, ali i dobitnik brojnih drugih nagrada na važnim međunarodnim natjecanjima, a od 2012. godine profesor na Muzičkoj akademiji u Karlsruheu, Fenyö osvaja superiornom tehnikom, ali ponajviše jedinstvenim tonom i muzikalnošću. Svira na violončelu graditelja Mattea Goffrillera iz 1695. godine pa je dio tajne možda i u odličnom instrumentu na kojemu glazbenik proizvodi bajkovito nježna piana, dojmljivu ujednačenost tona i dakako bravurozne majstorije kakve traži solistička dionica Varijacija na rokoko temu u A-duru za violončelo i orkestar, op. 33 Čajkovskog. Priča koju o tom djelu donosi Nataša Leverić Špoljarić, autorica popratnog teksta u programskoj knjižici, dovodi u dvojbu skladateljsko autorstvo, ali to u odnosu na glazbu ipak dolazi u drugi plan. Jer, bio to izvorni Čajkovski ili dorada njemačkog violončelista Wilhelma Fitzenhagena, postaje nevažno kada solističku dionicu izvodi violončelist kalibra Laszla Fenyöa. Ostaje samo diviti se i pljeskati, dugo i uporno, te dobiti dodatak, jedan Bachov stavak za violončelo solo, kako bismo se od virtuoza oprostili sa željom da ga ponovno čujemo u Zagrebu.

  Šesta simfonija u h-molu, op. 74, koju su izdavači nazvali Patetična, u cjelokupnom je opusu Petra Iljiča Čajkovskog jedna od najemocionalnijih orkestralnih partitura ali i prilično tvrd orah za izvedbu. Priča o njezinoj programnosti datira iz vremena skladateljeva života, a činjenica da je Čajkovski preminuo samo devet dana nakon njezine praizvedbe u listopadu 1893. godine u St. Petersburgu i to od kolere uzrokovane trovanjem vodom, dodatno intrigira budući da je ostalo nerazjašnjeno je li trovanje bilo slučajno ili namjerno. U svakom slučaju, Čajkovski – taj sinonim za uzavrelu osjećajnost i melodijsku čarobnost, u Šestoj simfoniji ostavio je djelo zadivljujuće snage doživljaja koje se u kovitlanju orkestralnih dionica, ljepoti glazbenih misli, majstorstvu oblikovanja i maštovitosti harmonijskoga bogatstva ističe kao jedan od neospornih vrhunaca glazbenog romantizma uopće.
  
  

  Maestro Aleksandar Marković vodio je kroz četiri burna i bujna stavka silovitom energijom pokreta, potičući svakog glazbenika ponaosob na davanje maksimuma tehničke izvrsnosti i glazbeničke izražajnosti. A kada je završio do ekstaze uzavreli treći stavak Allegro molto vivace, sukus uzbudljivosti koju može proizvesti veliki orkestralni aparat, čuo se pljesak budući da se mislilo da simfonija mora završiti u takvoj apoteozi zvuka. Međutim, Čajkovski je imao drugu ideju. Četvrti je stavak Finale. Adagio lamentoso skladao je upravo u takvom lamentirajućem, tugaljivom i meditativnom ugođaju, kao svojevrsni memento mori, kao znak da je sve prolazno, pa tako i život sam. Aleksandar Marković i Simfonijski orkestar HRT-a ispraćeni su gromoglasnim pljeskom. Sasvim zasluženo.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 23. studenog 2021.
  
  Simfonijski orkestar HRT-a
  Aleksandar Marković, dirigent
  László Fenyö, violončelo
  
  Program: 
  
  Boris Papandopulo: Divertimento za gudače
  Petar Iljič Čajkovski: Varijacije na rokoko temu za violončelo i orkestar, op. 33
  Petar Iljič Čajkovski: 6. simfonija u h-molu, Patetična, op. 74 

Piše: