Visoko profesionalna izvedba

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša Bareza

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaHrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci na otvaranju 16. Zajčevih dana premijerno je izvelo zaboravljenu hrvatsku operu Sunčanica Borisa Papandopula, uveličavši je otkrivanjem novoga kazališnog zastora Matka Trebotića. Nastavak je to želje upornog tragatelja za novim i nepoznatim, maestra Nikše Bareze, da hrvatska kazališta prikažu hrvatska operna djela, nastala u vremenu od 1934. do 1937, vrlo udaljena od opće poznatog i omiljenog Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca, praizvedenog 1935. No, dok je Mirjana Josipa Mandića i praizvedena u to vrijeme, Papandopulova je Sunčanica čekala 1942. godinu, do koje su u Europi već počela strašna događanja Drugoga svjetskoga rata koja nisu mogla ostati bez utjecaja na tadašnje umjetničko promišljanje. I dok je Ero, idući ucrtanim putevima, zahvaljujući i sjajnom libretu Milana Begovića, trajno zasjeo na repertoar i postao najizvođenije djelo hrvatske glazbe uopće, Mirjana i Sunčanica zadržale su se ipak samo kao pokušaj i po svoj će prilici to i ostati, unatoč nekim nespornim kvalitetama.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaI Mandić i Papandopulo slijedili su tadašnje puteve europske operne glazbe i njihova se djela po vrijednosti uglavnom mogu mjeriti s onodobnom produkcijom, isključujući, naravno Janačeka, koji je daleko premašuje. No, dok je u doba nastanka Mirjane Mandić već prešao pedesetu godinu i bio na poprištu tih događanja, 28-godišnji je Papandopulo, stvarajući u Hrvatskoj za koju se ne bi baš moglo reći da je bila u središtu glazbenih zbivanja, pokušavao unijeti nešto novo što bi odstupalo od dotad uobičajene uporabe folklora, ali ipak bilo naše i prepoznatljivo.

    Do praizvedbe Sunčanice, op. 50. godine 1942. Papandopulo je već bio stvorio svoju veličanstvenu Muku Gospodina našega Isukrsta, op. 61 i Sinfoniettu, op. 70, djela neprijeporno veće stvaralačke snage, pa bi se dalo naslutiti i zašto: Muka se temelji na određenom predlošku, a Sinfonietta je orkestralno djelo. Nesporno je da Gundulićev Osman ima poetsku ljepotu, ali je isto tako nedvojbeno da Marko Soljačić nije na vrlo zanimljivu, pa i lijepu temu, napisao dramaturški konzistentan libreto.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaTako i u Papandopulovoj glazbi ima vrlo lijepih mjesta, suvišno je dodati, majstorski napisanih, poglavito u orkestru, lijepih boja i dobro ocrtanog ugođaja s finom uporabom sola drvenih puhača. U tom je smislu uvod u drugi čin pravo remek-djelo. Vokalne dionice nisu jednako uspjele, s izuzetkom elegije Sunčanice, nekih nastupa robinjica (najljepši na početku drugoga čina), u dijelovima dueta Vezira i Sunčanice u drugome činu i ariji Ratka u trećemu. Pridodala bih i zanimljiv tenorski duettino te prizore Vezira i Kizlar-age. Ali, opera nema neophodan luk, pa se doima duljom nego što u stvari jest i, budimo iskreni, ne može trajno zadržati pozornost. Potvrdio je to i vrlo mlak pljesak, slaba nagrada izvođačima za izniman trud koji su uložili u nastanak predstave.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaU popratnoj je knjižici redatelj Ozren Prohić napisao: "Svojom kompleksnošću ova se opera svrstava među vrhunska svjetska operna dostignuća", što je prilično teško prihvatiti, ali se može shvatiti da je radeći intenzivno na njoj, otkrivao nove kvalitete. Uvjerljivije i prihvatljivije zvuči prva rečenica toga teksta da Sunčanica "predstavlja izuzetno zanimljivu glazbu koja se u modernističkom svijetu smatra vrhuncem onodobnih glazbeno-scenskih djela na europskoj razini". Posve se može prihvatiti njegova druga rečenica: "Aktualizirali smo priču koja je segment epa i naglasak stavili na trgovanje ljudima, s vječnom temom humaniteta među ljudima."

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaDa, to je ta lijepa tema aktualna u svako vrijeme i za svako vrijeme! Možda će mnogima smetati njezino vizualno osuvremnjivanje, škrtost scenske opreme Dinke Jeričević i kostima Sandre Dekanić i razočarati ih što nema raskošnog orijentalnog kolorita koji su očekivali. Smetat će ih možda što nema klasičnog atraktivnog orijentalnog plesa nego je koreografkinja Jasna Frankić Brkljačić cijeli plesni dio usko povezala s radnjom i u nju ga posve integrirala. Možda će im se i oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića činiti previše tmurnim, ali ne vjerujem da i oni najtvrdokorniji protivnici modernih uprizorenja neće moći a da ne priznaju izvanredno djelovanje dvoje u crno odjevenih atraktivnih visokih i stasitih muških protagonista Davora Lešića kao Vezira i Ivice Čikeša kao Kizlar-age te vatreni sjaj crvene haljine, prema zahtjevu radnje ogrnute bijelom jaknom ili sivim ogrtačem nositeljice naslovne uloge Ingrid Haller.

    Sve je dramaturški na svojemu mjestu s nekim osobitim rješenjima, kao što je na primjer dugo nijemo prošetavanje u suprotnom smjeru Vezira i Kizlar-age. Nasuprot ovim trima jasno i oštro profiliranim likovima stajali su kostimski karakterno siv Sergej Kiselev kao Ratko i upitno neodređen Siniša Štork kao Ljubdrag. Prohić je sigurnom redateljskom rukom dosljedno provodio u djelo svoju koncepciju svevremenosti teme i u nju je uspio uvjeriti izvođače pa su je oni isto tako uvjerljivo donijeli i prenijeli.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaMaestro Bareza se snažno zauzeo da djelo prikaže u optimalnom svjetlu i da istakne ono najbolje u njemu. Svojim autoritetom pokrenuo je ansambl, ukazao mu na važnost njihove zadaće i postigao, za naše prilike, zavidnu razinu orkestralne svirke (na što smo i navikli od riječkog opernog orkestra), dok je pjevanje zbora Igor Vlajnić zadržao na mogućnostima tog ansambla. Siniša Štork bio je ponešto blijed kao Ljubdrag, Sergej Kiselev na razini svojih uobičajenih pouzdanih i vrlo solidnih dometa, dok je troje nositelja glavnih uloga upravo iznenadilo.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaPoznavajući od ranije Ingrid Haller kao Oscara teško je bilo povjerovati da će imati dovoljno vokalne i kreativne snage za zahtjevnu i napornu ulogu Sunčanice. A ne samo da ju je imala, nego je ulogu suvereno svladala i donijela zaokruženo i uvjerljivo glazbeno-scensko ostvarenje. Scenski je bila vrlo spontana, pjevala je bez napora i sigurno prelazila sve zamke ove teške i složene uloge, jednom riječi, stasala je u nositeljicu velikih i zahtjevnih projekata.

    Pravo otkriće bili su Lešić i Čikeš, moćni i sugestivni, prvi u dočaravanju plemenitog lika čovjeka koji ima moć, a drugi grubog i osorog cinika koji tu moć priželjkuje i zloupotrebljava. Davor Lešić napreduje krupnim koracima, razvija svoj lirico-spinto tenor sigurnih visina, lijepe nosivosti i tona, glazbeno osmišljava ulogu i scenski stječe sigurnost u nastupu. Nema dvojbe da će se daljnjim napredovanjem razviti u nositelja hrvatskog tenorskog repertoara.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Boris Papandopulo, Sunčanica, red. Ozren Prohić, dir. Nikša BarezaPribližavajući se vrhuncu svojeg umjetničkog sazrijevanja (što je pokazao i ulogom kralja Filipa u Don Carlosu na Splitskom ljetu) Ivica Čikeš pokazao je kvalitete danas u nas nedostajuće pjevačke kategorije – dramskog baritona. Hoće li se dalje razvijati u tom smjeru ili ostati u repertoaru bassa cantante, ostaje nam da vidimo, ali neprijeporno je da ima snažan i lak visoki registar i sve veću snagu izraza, neophodne kvalitete za toliko traženog i toliko potrebnog dramskog baritona.

    Bila je to visoko profesionalna izvedba ansambla koji se iz premijere u premijeru bogati novim uspjesima.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 20. listopada 2008.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...