Autentičan, interpretativno privlačan i sugestivan omaž Vinku Jeliću

50. Varaždinske barokne večeri, Hrvatska glazbena baština: Koncert povodom godišnjice Vinka Jelića - Audivi vocem, Zbor HRT-a i instrumentalni ansambla pod ravnanjem Tomislava Fačinija

• 
  
  Posljednjih nekoliko godina dobro osmišljen i uspješno proveden projekt suradnje s nekim  državama-partnerima festivala Varaždinske barokne večeri, izostao je ove godine. Pandemija koronavirusa zatvorila je još u proljeće granice europskih država, a njihovo kasnije postupno otvaranje nije, ipak, moglo značajnije utjecati na izmijenjenu koncepciju jubilarnih 50. Varaždinskih baroknih večeri. Članica Festivalskoga vijeća - ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, sigurno je usmjerila kormilo festivalskih događanja prema hrvatskim glazbenicima koji su se iznenadnim i gotovo potpunim prekidom koncertne djelatnosti našli u nezavidnom položaju. No, danas je sigurno bilo lakše pronaći u Hrvatskoj glazbenike koji njeguju barokni repertoar nego što je to bilo prije pet desetljeća, kad su 1971. godine skromno ali odvažno Varaždinske barokne večeri utemeljene kao usko profilirani glazbeni festival.
  
  Kad je riječ o zemljama (državama) – partnerima festivala, koncert Zbora Hrvatske radiotelevizije održan u petak, 25. rujna u Franjevačkoj crkvi, mogao se podvesti pod čak tri europske glazbene sile – Austriju, Njemačku i Francusku. Jer, autor izvedenih skladbi Vinko Jelić (Rijeka, 1596 -Zabern, 1636?) živio je u malom gradiću Zabernu u Njemačkoj u graničnoj pokrajini Alsace koja je tijekom iscrpljujućeg, vjerskog Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648) konačno potpala pod vlast Francuza. Veliki dio stanovnika njemačkih gradova priklonio se još u 16. stoljeću protestantizmu, kao i Strasbourg, dok je obližnji mali Zabern, ostavši u okrilju katoličke crkve, postao sjedištem biskupije. Možda je za Jelićev dolazak u Zabern presudan njegov boravak i školovanje u Grazu u vrijeme nadvojvode (ubrzo cara) Ferdinanda koji je imenovao svoga brata Leopolda biskupom Passaua i Zaberna, proširivši tako utjecaj austrijske vladarske kuće Habsburg. Obnašajući u Grazu visoke glazbeničke i crkvene dužnosti, Vinko Jelić je pokazao savjesnost i temeljitost u njihovu obavljanju, što je možda presudilo pri odabiru upravo njega kao duhovnika i glazbenika-instrumentalista u kapeli i skladatelja koji bi mogao pridonijeti glazbi u okviru liturgijskih obreda.

  
  
  Koncert Zbora HRT-a u Varaždinu najavljen je (na web-stranici Festivala) pod naslovom Hrvatska glazbena baština: u povodu godišnjice Vinka Jelića. Dugi niz godina bio je Vinko Jelić nepoznat europskoj, dakako i hrvatskoj glazbenoj javnosti, pa je zavrijedio da se već ove godine najavi 425. obljetnica njegova rođenja. Na dio njegova opusa upozorio je Dragan Plamenac kada su na koncertu održanom u Hrvatskome glazbenom zavodu 19. prosinca 1935., naslovljenom Iz hrvatske muzičke prošlosti, izvedena tri ricercara za kornet i trombon iz zbirke Parnassia militia. Bila je to prva i u cijelosti sačuvana zbirka Jelićevih moteta koju je 1622. godine objavio u Strasbouru poznati izdavač Paul Ledertz. Šest godina kasnije, 1628., isti je izdavač objavio još dvije Jelićeve zbirke duhovne glazbe - Arion primus, op. 2 i Arion secundus, op. 3.
  
  Te su tri zbirke poslužile kao ishodište za sastavljanje programa koncerta Audivi vocem Zbora HRT-a i Hrvatskoga baroknog ansambla, nazvanog prema istoimenom nosaču zvuka – kompaktnoj ploči objavljenoj 2016. godine. Kao što je životni i skladateljski put Vinka Jelića temeljito istražen znatno kasnije nego put Ivana Lukačića kome je pozornost posvetio Dragan Plamenac, tako je, čini se, i nosač zvuka Audivi vocem s djelima Vinka Jelića ostao bez više prikaza u domaćoj periodici. Jedan od rijetkih pronađenih tekstova potpisala je muzikologinja Helena Novak Penga, objavivši na ovome portalu (Klasika.hr) svoje dojmove s koncerta Audivi vocem Zbora HRT-a i Baroknog instrumentalnog ansambla održanog 20. srpnja 2017. u Crkvi sv. Donata u Zadru u sklopu 57. Glazbenih večeri u Donatu.

  
  
  Taj tekst (kao i iskustvo autorice ovoga priloga) postavljaju pred glazbenog pisca (kritičara) određena pitanja u pogledu priprema za praćenje koncerta što se odnosi na glazbeni sadržaj, pa čak i na stručnu literaturu koju bi prethodno trebalo upoznati. Svoj projekt pripreme izvedbi Jelićevih skladbi zastrtih, kako je rekao njegov pokretač maestro Tomislav Fačini, „slojem knjižničarske prašine“, započeo je on puno prije snimanja nosača zvuka dovršenog u veljači 2015. godine. U predgovoru naslovljenom Razotkrivanje Jelićeva opusa Fačini kao izvor ističe posljednju poznatu Jelićevu zbirku Arion secundus iz koje je odabrao sedam naslova od ukupno njih jedanaest. To su psalmi Dixit Dominus, Beatus vir, Nisi Dominus, Laudate Dominum, dio večernje molitve časoslova Magnificat i marijanska antifona Salve Regina. Iz zbirke Parnassia militia odabrao je četiri moteta za soliste i basso continuo – naslovni Audivi vocem za četiri glasa, Doctor bonus za dva glasa, Bone Jesu za dva glasa i dvije violine te O pretiosum et admirandum za tri glasa, a motet za solo-tenor (kako stoji u sadržaju izvornika) O quam pulchra est je iz zbirke Arion primus.
  
  
  
  Odabir skladbi odražava, dakako, Fačinijevo poznavanje Jelićeve sačuvane skladateljske baštine i njegov afinitet prema sadržajno zanimljivijim (i estetski vrjednijim?) skladbama. Njegov odabir počiva na dostupnim izvorima. Zbirka Parnassia militia, koja sadrži dvadeset i četiri duhovna koncerta i četiri ricercara, sačuvana je u jedinom primjerku u Sveučilišnoj knjižnici u Frankfurtu na Majni. Zbirke Arion primus i Arion secundus dostupne su danas u digitaliziranom obliku na stranicama Francuske nacionalne biblioteke u seriji Gallica, a izvornici su sačuvani u Državnoj biblioteci u Münchenu i spomenutoj knjižnici u Parizu. Iako su već prve zborske skladbe tiskane u obliku partiture već krajem 16. stoljeća, praksa objavljivanja vokalnih i instrumentalnih dionica u zasebnim sveščićima zadržala se i u 17. stoljeću, pa su dvije zbirke Arion primus i Arion secundus ostale nepotpune, jer manjka dionica tenora.

  Zbirka Arion primus sadrži trideset i četiri moteta za jedan, dva, tri ili četiri solista i basso continuo uz napomenu o izvedbi prema danima crkvene godine, dok je zbirka Arion secundus namijenjena izvedbi četveroglasnog mješovitog zbora, što znači da ni jednu skladbu nije moguće izvesti bez naknadnih zahvata u Jelićev izvornik. U zbirci je početni obredni zaziv, osam psalama, Magnificat i antifona Salve Regina te osam instrumentalnih verseta koji se mogu interpolirati u zborske odlomke ili izvoditi samostalno.

  
  
  Četiri moteta odabrana iz zbirke Parnassia militai moguće je pratiti u notnom predlošku iz temeljite studije Albe Vidakovića (1914-1964) Vinko Jelić (1596 – 1636?) i njegova zbirka duhovnih koncerata i ricercara „Parnassia militia“ (1622). Nije nevažno napomenuti da je to djelo autora-svećenika i skladatelja, s do danas najpotpunijim prikupljenim bio-bibliografskim podatcima o skladatelju-svećeniku, objavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1957. godine kao prvu knjigu u seriji Spomenici hrvatske muzičke prošlosti. Opus Vinka Jelića pričekao je još petnaestak godina, kad se njegova razotkrivanja prihvatio dr. Lovro Županović (1925-2004) - kroatist, muzikolog i skladatelj koji je počevši od 1970. godine svake godine objavio po jedan svezak posvećen hrvatskim skladateljima koji su djelovali od 16. do 18. stoljeća. 1974. godine objavio je kao publikaciju Društva hrvatskih skladatelja notno izdanje s opsežnim predgovorom Vinko Jelić Osamnaest moteta iz zbirke „Arion primus“ (1628) s podnaslovom na koricama Iz muzikološke ostavštine A. Vidakovića, a tri godine kasnije također notno izdanje s kraćim predgovorom Vinko Jelić Arion secundus (1628) (Iz muzikološke ostavštine A. Vidakovića) kod izdavača Društvo muzičkih radnika Hrvatske-Croatia concert. Lovro Županović nije, kako se može zaključiti, imao uvid u izvornu građu, nego je pripremajući znanstveni skup povodom 10. obljetnice smrti Albe Vidakovića u njegovoj ostavštini pohranjenoj u Institutu za crkvenu glazbu pronašao fotokopije zbirki.

  Intervencija, koju se uvriježilo unijeti u suvremenu interpretaciju ranobarokne monodije, u što se zacijelo mogu ubrojiti i Jelićevi solistički moteti, je izrada i ispis dionice bassa continua. Nju su orguljaši improvizirali ovisno o svojim tehničko-interpretativnim mogućnostima, a ta je praksa danas gotovo napuštena. Polazeći od uzorne Vidakovićeve studije i ponuđenog rješenja bassa continua, Županović mu zamjera stilsku nepodudarnost s Jelićevim izvornikom, zaključivši da je izrađen „u okviru mnogo kasnijih stilskih glazbenih značajki. Nastao možda i kao stanovita reakcija na – prema Vidakoviću – prejednostavnost Plamenčeva continua u Lukačićevim skladbama, taj nestilski riješen problem podvojio je vrijednost Vidakovićeva opusa o Jeliću; (...)“. Kako je Vidaković obradio i dio zbirke Arion primus, Županović je mnogo bolje ocijenio obavljeni posao, zaključivši da je „u njemu i continuo riješen na stilski najbolji mogući način (...)“
  
  Pišući o koncertu Audivi vocem održanom u Zadru u srpnju 2017., Helena Novak Penga zaključila je sljedeće: „No, kako su se pri pripremanju Jelićevih notnih izdanja i Županović i Vidaković zbog vlastitog skladateljskog iskustva odvažili ući u rekonstrukciju te dionice – i to na posve različite načine, od kojih je onaj vremenski stariji - Vidakovićev, stilski usklađenijeg sloga već i zbog samog Vidakovićeva cecilijanskog skladateljskog opredjeljenja - ne može se reći da su hrvatski izvođači bili ostavljeni na suhom.“ U zbirci Arion secundus Vidaković je transkribirao sve dionice i ispisao dionicu continua do 31. takta u br. VIII., u psalmu Nisi Dominus, a svoj prilog označio je Lovro Županović u nastavku ove i u preostale tri vokalne skladbe te u instrumentalnim odlomcima.
  
  Sukladno muzikološkoj praksi obrade izvornika, svi dodatci stavljeni su u uglate zagrade - primjerice dionica tenora, napjevi iz gregorijanskoga korala, predznaci u ostalim dionicama i dionica bassa continua koju su na koncertu u Varaždinu, a i na snimljenoj kompakt-ploči, izvodili orguljaš (u oba slučaja Pavao Mašić), violončelist i svirač teorbe (različiti). Analizirajući dvije Jelićeve zbirke naslovljene Arion, Lovro Županović je na temelju više pojedinosti zaključio i sam da su one dio jedne cjeline objavljene u dva dijela u istoj godini i kod istog izdavača, što potkrepljuju zapažanjima Albe Vidakovića koji je u svojim bilješkama zapisao da u zbirci Arion secundus nema posvete ni predgovora iza naslovne stranice, što upućuje na nastavak zbirke Arion primus te da je Jelić ove dvije zbirke, unatoč različitom sadržaju i izvođačkom sastavu, zamislio kao cjelinu povezavši ih istim imenom (grčkog pjesnika Ariona) i istim pohvalnim stihovima.

  Nije poznato je li objavljen sličan rad Tomislava Fačinija iz kojega bi se mogli pratiti njegovi zahvati u skladateljev rukopis. Jelićeve duhovne skladbe prvenstveno su namijenjene izvedbi u crkvi, pa ne moraju – nužno – biti dopadljive i današnjoj koncertnoj publici. Tomislav Fačini ih je nastojao približiti suvremenim slušateljima. Pošavši ipak od već ranije poznatih obrada Jelićevih skladbi, odlučio se za novu koncepciju kratkih instrumentalnih odlomaka koji se odlikuju samostalnošću, a ne pukim udvajanjem vokalnih dionica. Povremeno instrumenti zamjenjuju i odlomke iz gregorijanskoga korala, a za njih je Fačini pronašao također različita rješenja: pjevaju ih solisti bez ili uz modalnu harmonizaciju orguljske pratnje te muški ili ženski zbor a cappella. Izrada dionice bassa continua osjetljiv je i izazovan zadatak, pa je Tomislav Fačini slijedio neka rješenja Lovre Županovića, prilagodivši ih svom poimanju stila ranobarokne monodije, izbjegavajući suvišne ukrase koje je mogao u skladbi za dva glasa i dvije violine premjestiti u dionice violina.
  
  Možda je najsmjelije zadiranje u Jelićev izvornik bilo dodavanje dionice tenora u motetu O pretiosum et admirandum iz zbirke Paranssia militia namijenjene solistima. Pisan za soliste dva soprana i bas, taj motet tako i počinje, ali u jednom trenutku solistički slog Fačini proširuje u zborski, dodavši dionicu tenora. Još jedno zanimljivo rješenje odabrao je za a cappella izvedbu antifone Salve Regina, oslobodivši je instrumentalne pratnje. Izgubljenu dionicu tenora i nije bilo toliko teško nadopisati, jer su se neka rješenja mogla pronaći u imitativnim nastupima ostalih dionica, ali čini se da se i u ovom segmentu rekonstrukcije Fačini oslonio na ranija rješenja uz neminovne izmjene. Završni psalam kompakt-ploče i koncerta Laudate Dominum jedina je skladba u kojoj se ponavljaju jedan put početni stihovi, a čak više puta završni „Sicut erat in principio (...)“ ponirući u dinamici od snažnog fortea u nečujnost, što se može povezati s izostankom podataka o Vinku Jeliću nakon 1636. godine.

  
  
  O stilskim značajkama Jelićeve glazbe izrekli su svoje prosudbe mnogi ugledni muzikolozi, ističući suvremenost u odnosu na stilske odrednice ranoga baroka i uspon u skladateljevu stvaralačkom sazrijevanju koji se potvrdio u možda još nekim do danas nepoznatim opusima. Većina skladbi umjerenoga je tempa, dinamičke oznake kadikad je sam Jelić zabilježio, a raznolikost ugođaja postizao je promjenama mjera (parne i neparne), pronalazeći odgovarajuća melodijska rješenja za sadržaj teksta. Iako je tekst izvedenih skladbi bio tiskan u programskoj knjižici, publika na koncertu u Varaždinu ipak nije mogla dosljedno pratiti izvedbu, jer dio završnog teksta Gloria Patri (...) u više skladbi nije bio tiskan.

  Zbor HRT-a nastupio je u manjem sastavu, a solisti su bili njegovi članovi - sopranistice Daniela Perosa i Monika Cerovčec, tenori Andro Bojanić i Želimir Panić te bas Vjekoslav Hudeček. U instrumentalnom sastavu svirali su glazbenici koji dulje surađuju u izvedbi barokne glazbe - Krešimir Fabijanić (kornet), trombonisti Tin Cugelj, Hrvoje Sironić i Marin Cvitanović, violinistice Laura Vadjon i Helga Korbar, Lea Sušanj Lujo (violončelo), Fran Petrač (kontrabas), Pavao Mašić (orgulje) i Izidor Erazam Grafenauer (teorba).
  
  
  
  Dobro uigrani vokalno-instrumentalni ansambl ostvario je izvedbu profesionalno dorađeno i interpretativno privlačno slijedeći dobro utvrđenu koncepciju maestra Tomislava Fačinija. Lakoća pjevanja, razgovjetnost izgovora i proživljenost tekstualnog sadržaja odlikovali su nastupe pjevača koji su ostali dinamički izbalansirani u odnosu na prateći instrumentalni sastav. Skladbe različita ugođaja, zvukovnih boja i dinamičkih vrijednosti nizale su se pod sugestivnim, a ipak mirnim pokretima dirigenta u Franjevačkoj crkvi, u prostoru za kakav su i skladane prije gotovo 400 godina. Koncertnom izvedbom izdvojene iz konteksta liturgijskih obreda, Jelićeve skladbe u odabiru i obradi Tomislava Fačinija postale su sastavnicom koncertnoga repertoara, dokazavši se jednako vrijednima u usporedbi sa sličnim opusima njegovih poznatijih suvremenika.

  Program:
  Vinko Jelić: Audivi vocem
  Audivi vocem
  O quam pulchra est
  Dixit Dominus
  Beatus vir
  Nisi Dominus
  Doctor bonus za dva glasa
  Magnificat
  Bone Jesu za dva glasa i dvije violine
  O pretiosum et admirandum za tri glasa
  Salve Regina
  Laudate Dominum
  
  Izvođači:
  Zbor HRT-a i instrumentalni ansambla pod ravnanjem Tomislava Fačinija

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 5. listopada 2020.

Piše: