Novinski zapisi o korizmenim koncertima

Povijest izvedbi duhovne glazbe u Zagrebu u 19. i početkom 20. stoljeća, (2. dio)

• 
  
  Koncerti duhovne glazbe, Uskrsni koncerti ili skladbe sadržajno primjerene Uskrsu izvedene su tijekom misnoga slavlja na Uskrs ili Uskrsni ponedjeljak samo u nekoliko godina unutar promatranoga razdoblja od 1826. do 1918. godine. Neke su popraćene kratkim najavama, a neke opsežnim komentarima ili kritikama. U br. 61 lista Agramer Tagblatt od 14. ožujka 1913., čak devet dana prije Uskrsa (te godine bio je veoma rano, već 23. ožujka) objavljena je pod nazivom (“Musica sacra”) jedna od možda najopširnijih najava glazbe u Velikome tjednu (čitav novinski stupac od njih tri na stranici!) iz koje se može izdvojiti nekoliko pojedinosti:

  “Mjesne vijesti.

  (“Musica sacra”) u Velikome tjednu u stolnoj crkvi. kao i svake godine održat će se također i ove godine u Velikome tjednu niz glazbenih izvedbi u svim ovdašnjim svetim crkvama. U stolnoj crkvi sastavljen je za glazbene izvedbe sljedeći program: Na Veliku srijedu započinju u 4 sata poslije podne lamentacije. Prvu lamentaciju pjeva regens chori gospodin Filip Hajduković (tenor); potom slijedi četveroglasni mješoviti zbor Ignaziusa Mitterera: “In monte Oliveti”, drugu lamentaciju pjeva klerik gospodin Dragutin Andres (bariton), treću četveroglasni muški zbor. (Potom je predviđen motet Ignaziusa Mitterea Ecce vidimus i nekoliko čegveroglasnih mješovitih zborova istoga autora). Na Veliki četvrtak: održat će se kako se doznaje, u 8 sati u jutro svečana pontifikalna misa.
  
  Koralna misa br. 2 prema Vatikanskome izdanju. Moteti (četveroglasni muški zbor): “O redemptor” i „Pange lingua”. (Moteti G. Crocea predviđeni su za izvedbu nakon druge poslijepodnevne lamentacije.) Na Veliki petak pjevat će se za vrijeme “missae praesanctificatorum” i klanjanja Križu poznati motet: “Popule meus”, a kod procesije “Vexilla regis” preminuloga profesora Ign. [Vatroslava] Kolandera i “Ecce quomodo moritur iustus” Golusa [Galusa!]. (Niz moteta nakon poslijepodnevne lamentacije s početkom u 16 sati trebao je završiti skladbom Miserere Giovannija Pierluigija da Palestrine.) Na Veliku subotu počinju crkvene ceremonije već u 8 sati u jutro. (Za poslijepodnevni obred s početkom u 17,30 sati bili su predviđeni moteti i „Te Deum“ Franje Witta za peteroglasni mješoviti zbor uz pratnju orgulja.)”
  
  Program Uskrsne mise u katedrali, koju je trebao voditi pomoćni nadbiskup dr. Antun Bauer (1856-1937), objavljen je u br. 65 lista Agramer Tagblatt od 19. ožujka 1913. godine. Stavci Kyrie i Agnus Dei odabrani su iz mise u čast sv. Cecilije (za muški zbor) Augusta Wildsbergera, a stavci Gloria, Sanctus i Banedictus iz Palestrinine mise O sacrum convivium (za peteroglasni mješoviti zbor). Stavak Credo odabran je iz Vatikanskog izdanja korala s dodatkom Et incarnatus est (za troglasni muški zbor) Johanna Gustava Eduarda Stehlea (1839-1915). Za izvedbu je bila predviđena i uskrsna sekvenca Victimae paschali laudes, a za ofertorij motet Terra tremuit Jakoba Quadfliega (1854-1915).

  Događaji Velikoga tjedna, uz napomenu da će se čitati Muka po Ivanu „na hrvatskome jeziku”, najavljeni su u br. 66 novina Agramer Tagblatt i za Crkvu sv. Franje Asiškog na Kaptolu. No, kao najzanimljiviji događaj na uskrsne blagdane nepotpisani novinar najavio je misu u Crkvi Sv. Katarine u kojoj su trebali nastupiti mali zbor Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo (32 pjevača) i njegov gudački orkestar (14 članova), orguljaš Stjepan Markulin (redovni član društva) i vokalni solisti, između ostalih Marta Pospišil (također redovna članica Kola). Veći dio programa trebao je biti prvi put predstavljen zagrebačkoj publici.

  Nepotpisani autor popratio je osvrtom Uskrs 1913. godine (Agramer Tagblatt, br. 69):

  “Mjesne vijesti.

  (Uskrsni blagdani). Promjenjljivo vrijeme popratilo je Uskrsne blagdane. Poslije podne u subotu potamnilo je nebo i zapuhao je neki zao vjetar, koji je posustao tek kasno poslije podne. Kroz noć se proljepšalo, tako da je Uskrsna nedjelja protekla u lijepome toplom proljetnom ozračju. Manje povoljno vrijeme bilo je na Uskrsni ponedjeljak. S tmurnoga obješenog neba zarominjala je blaga proljetna kiša, zaustavivši se već prije podneva. Poslije podne se razvedrilo, ali se unatoč tome nije moglo pomišljati o blagdanskome izletu na Uskrsni ponedjeljak. (…) Na Veliku subotu proslavljena je u svim crkvama na sjajni način svečanost Uskrsnuća. Osobito je svečana bila crkvena ceremonija u župnoj crkvi sv. Marka kojoj su nazočili predstavnici javnih i vojnih ustanova. Službe Božje bile su na oba blagdana masovno posjećene. Tijekom glazbene izvedbe u crkvi sv. Katarine pjevačko društvo “Kolo” predstavilo je sasvim novi program. U crkvi Milosrdne braće pjevala je na koru gospođa Anka Horvat. (…)”

  Osim o crkvenim svetkovinama, zabilježeno je u istome napisu i nekoliko napomena o načinu na koji su građani provodili Uskrsne praznike: “Zabavni program bio je tijekom tri blagdanska dana doista štedljivo pripremljen. Osim sportskih priredbi kod Maksimira bilo je malo zabave. Mnogi su namjeravali krenuti na izlete u bližu i dalju okolicu (…) Samo je po sebi razumljivo da su Sljeme i Plješivica bili cilj brojnih izletnika, da je hotel Horvat na Plješivici oba dana bio popunjen, a u turističkoj kući na Sljemenu osjećala se živost poput one u kasno ljeto. (…)”

  Potpuno novi program značio je često prve izvedbe skladbi domaćih skladatelja. Događaj dostojan jedne takve praizvedbe bilo je otvorenje Crkve sv. Blaža, kojom je prigodom praizvedena na Uskrsni ponedjeljak 5. travnja 1915. nova hrvatska misa dirigenta Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo Antona Andjela. O jednom od posljednjih pokusa izvijestio je čitatelje novina Agramer Tagblatt nepoznati novinar u br. 76 od 2. travnja 1915. godine:

  “Kazalište, umjetnost. (…)

  (Praizvedba hrvatske mise profesora Andjela.) Dirigent “Kola”, prof. Anton Andjel, skladao je za prigodu otvorenja Blaževe crkve jednu novu hrvatsku misu, koja će biti izvedena na Uskrsni ponedjeljak tijekom svečane Službe Božje. Prof. Andjel dokazao se već više puta kao spretni skladatelj i glazbena sila. (…) Hrvatska misa u Es-duru smjela bi se shvatiti jednim od njegovih najcjelovitijih i najboljih djela. Polifona obrada zborske partiture, sukcesivna gradnja prema uzoru na stare latinske mise, uklapaju u široko ploveću tonsku masu rijeku melodija iz koje povremeno odzvanjaju hrvatski narodni motivi, a novu crkvenu skladbu obilježavaju veliki zahtjevi postavljeni svim pjevačkim dionicama. Osobito lijepa i dojmljiva je solo dionica tenora u stavku “Gloria” koju će na premijeri u Blaževoj crkvi pjevati operni tenor gospodin Jastrzebski.   Jučer na večer održan je u nazočnosti nekolicine pozvanih gostiju glavni pokus nove mise. Zborovi “Kola”, unatoč tome što su oslabljeni zbog odsutnosti brojnih članova, raspolažu i dalje s mnogo najboljih pjevača. Ženski zbor ipak se kadikad presnažno isticao nad muškim glasovima. Izvedba uz pratnju harmonija uspjela je u svakom pogledu (…). Staro cijenjeno pjevačko društvo “Kolo” ponovno je dokazalo učenjem teške i za pjevače zahtjevne skladbe (osobito s obzirom na tehniku disanja) kako posjeduje najbolje školovano zborsko članstvo. Akustika u novoj crkvi je jako dobra što se pokazalo prilikom jednoga pokusa.”

  Bio je to prvi ratni Uskrs za vrijeme Prvoga svjetskog rata koji je počeo u srpnju 1914. godine nakon atentata na prijestolonasljednika Ferdinanada i suprugu Sofiju u lipnju u Sarajevu. Hrvati su sudjelovali kao pripadnici austro-ugarske vojske, a pozivani su uglavnom radnici, obrtnici i seljaci, pa ne čudi napomena da je ženski zbor nadjačao (malobrojne) muške glasove. Operni tenor Poljak Stanislav Jastrzebski (1879. ili 1880-1921) bio je kratko vrijeme prvak zagrebačke Opere i poznat kao interpret glavnih uloga u repertoarnim i premijernim operama. Bio je prvi Tristan na zagrebačkoj premijeri opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera 1917. godine.

  Već po dolasku iz Beča u Zagreb početkom veljače 1870. godine Ivan pl. Zajc (1832-1914) nastavio je uspješno svoju skladateljsku djelatnost. Za Uskrs iste godine predstavio se vjernicima u Zagrebu kao autor nove mise izvedene u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije na Uskrsni ponedjeljak 18. travnja, o čemu postoji samo kratka bilješka u br. 87 novina Agramer Zeitung. 3. ožujka 1873. služena je u zagrebačkoj katedrali misa u spomen na cara Franju I. (12. 2. 1768.-2. 3. 1835.) kojom je prigodom izveden Requiem Ivana pl. Zajca. Bilo je to u vrijeme korizme, mjesec dana prije Uskrsa koji je slavljen 4. travnja. Novinar novina Agramer Zeitung potpisan šifrom „F. S.“[1] popratio je u br. 52 tu izvedbu riječima:

  „Domaće vijesti.

  F. S. (Crkvena glazba.) Za sveč. [svečanog] Requiema, održanog jučer u metropolitanskoj crkvi za preminulu Njeg. Visost cara Franju I., imali su prijatelji glazbe priliku čuti jednu istinsku lijepu i uzvišenu skladbu. Dvadeset zvonkih muških glasova, praćenih gudačkim glazbalima i punim tonovima sjajnih orgulja naše katedrale, pjevali su Requiem, čiji nas je cjeloviti slog istinski iznenadio. – Ozbiljna i primjerena crkvenom stilu glazba je u potpunosti odgovarala liturgijskom tekstu, izazvavši u nama duboka razmišljanja, iskazana na osobiti način. Odnosi se to osobito na Introitus i Dies irae (…). Sama izvedba u kojoj su sudjelovali naši poznati pjevači gospoda Gerbič i Kašman, u potpunosti je uspjela. Začuđeno smo se upitali tko je zapravo skladao taj Requiem i neizmjerno smo se poveselili čuvši odgovor kako je njegov autor ravnatelj opere i našega Glazbenog zavoda gosp. Ivan pl. Zajc. Čast [dika] čovjeku čija nas je glazbena nadarenost i umješnost ponovno u ovoj prilici zadivila (…).

  
  
  Napomenimo ovom prigodom da je u prostoru naše stolne crkve čisti, brojčano snažan, dobro školovan muški zbor mnogo učinkovitiji od mješovitoga zbora. Zato bimo zamolili upravu zbora katedrale da se potrudi kako bi i za vrijeme velikih blagdana, bar povremeno, bile izvedene skladbe pisane za velike zborove. Skopčano je to, dakako, s velikim troškovima, ali vjerujemo da će naša uzv. katerdralna uprava rado pristati izdvojiti za to potrebna sredstva, s obzirom na doista uzvišen ugođaj kojim je uvijek obuzeta ljudska duša kad duboko ozbiljno crkveno pjevanje ispuni prostore kuće božje.“

  Dvadeset i drugu obljetnicu skladateljskoga rada proslavio je Ivan pl. Zajc koncertom u Velikom tjednu 15. travnja 1878., o čemu je publika mogla pročitati obavijesti u novinama Agramer Zeitung (br. 85 i 87 od 12. i 15. travnja). Za tu je prigodu Ivan pl. Zajc skladao novu skladbu - 31. psalam Davidov, u formi oratorija u dva dijela za soliste, mješoviti zbor i orkestar. Izvedba je priređena u Narodnom kazalištu kao predstava Izvan predbrojke, uz sudjelovanje pjevača “(...) gđe. Lesić, gčne. Krambergerove, Plemenčićeve, gg. Vanzettia /iz Milana - nap. S.M.Ć./, Rangela, Nollia, Antona, Kratochvila, Kolina; članovah mužkoga i ženskoga kazalištnoga sbora, gg. profesorah, učenicah i učenikah glasbenoga zavoda, nekoliko gg. diletantah od naklonosti prama skladatelju i cieloga orkestra nar. zem. kazališta (…)”. Izvedbom kojom je ravnao sam skladatelj zabilježio je nepotpisani autor (August Šenoa?) u časopisu Vienac (br. 17 od 27. travnja 1878.):

  “LISTAK. (…)

  Narodno kazalište. (…) – Od opere možemo samo javiti, da je pjevan bio “Robert djavo” pred malobrojnim obćinstvom. Roberta pjevao je ovaj put dobro g. Vanzetti. Dužnost nam je spomenuti   “Glasbenu večer”   koju je g. Ivan Zajc   priredio dva puta u velikom ćednu. Zagrebčani čuše prvi put oratorij “31. psalm Davidov”, zatim “Grobničko polje” glasbenu sliku, oboje skladbe od Zajca. Pjevahu pri tom stranom operni pjevači, stranom diletanti. Vještaci nas uvjeriše da su skladbe vrlo liepe – a kazalištne lože – prazne! Domaće skladbe od domaćeg skladatelja ! Ali kad se je nedavno neko švabsko potucalo došuljalo u Zagreb, da u dvorani glazbenog zavoda (upravi zavoda budi hvala na estetičkoj zabavi!) deklamuje svoje loše stihove, sletila se sva haute volée, ali brže od te ludorije pobježe. Medjutim to je švabsko potucalo odnielo iz zagreba 400 for. jer je tudjinac. Dakako!”

  Uz ime Ivana pl. Zajca vezane su prve dvije izvedbe skladbe Stabat Mater Antonina Dvořaka (1841-1904) – 26. ožujka 1888. i 16. travnja 1889. Oba puta bilo je to u Velikome tjednu, a samo nekoliko godina nakon praizvedbe djelo je predstavljeno zagrebačkoj publici. Kao dirigent nastupio je Ivan pl. Zajc na prvoj zagrebčkoj izvedbi Requiema Giuseppea Verdija 21. travnja 1891., zamijenivši početkom travnja 1891. godine preminulog skladatelja i zborovođu Kola Gjuru Eisenhutha (1841-1891). Zagreb je bio među prvih deset gradova u kojima je ta znamenita i interpretativno zahtjevna Verdijeva skladba izvedena nakon praizvedbe 22. svibnja 1874. u Milanu. Iznimni glazbeni događaj bila je izvedba iste skladbe 31. ožujka 1896., kojom je ravnao Nikola pl. Faller (1862-1937).
  
  Bez obzira na spomenute izvedbe manje ili više popraćene novinskim bilješkama može se, ipak, zaključiti da Uskrsni koncerti u crkvama ili u koncertnim dvoranama čine iznimke u glazbenome životu Zagreba, iznimke koje su u pogledu repertoara kadikad značile vrhunac koncertne sezone, kao primjerice Verdijev Requiem. Duhovne glazbe u korizmeno doba i Uskrsnih koncerata možda je bilo više iza godine 1920., s kojom je završeno prelistavanje novina, što može predstavljati temu jednoga novog napisa u svjetlu periodike i drugih dostupnih povijesnih izvora.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 14. travnja 2020.
  
  

  ---

  [1] Možda je autor Franjo Selak, naveden kao suradnik u novinama „Agramer Tagblatt“ 1893. godine u popisu razriješenih šifri u priručniku „Bibliografija rasprava i članaka. Struka VI. Muzika Sv. 2“ Jugoslavenskoga leksikogradskog zavoda „Miroslav Krleža“, Zagreb 1986.

Piše: