Profesionalno odabran program

43. osorske glazbene večeri; 15. srpnja - 18. kolovoza 2018.

• 
  
  U slikovitom gradiću Osoru na prevlaci otoka Cresa i Lošinja održane su od 15. srpnja do 18.  kolovoza 43. osorske glazbene večeri (OGV) koje su obuhvatile 16 nastupa hrvatskih i inozemnih glazbenika, a sve je programski osmislio aktualni umjetnički ravnatelj ovog ljetnog nacionalnog festivala - glazbenik i profesor oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Branko Mihanović. Osnovne sadržajne smjernice koje je postavio utemeljitelj OGV-a, televizijski redatelj Danijel Marušić (1931–2009) još 1976. godine, zadržane su a to znači da su u osorskoj akustički primjerenoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao i na trgu pred crkvom, na svim koncertima bila zastupljena djela hrvatskih skladatelja, da su predstavljene praizvedbe skladbi iz radionica hrvatskih autora te da su u većem broju bila izvedena ostvarenja ovogodišnjih skladatelja-obljetničara i to akademika Frane Paraća u povodu njegova 70., Berislava Šipuša u povodu 60. i Davora Bobića u povodu 50. rođendana.
  
  Odslušati sve koncerte nije mi nažalost bilo moguće jer otkako više niti jedna redakcija ne brine o glazbenim kritikama koje bi pratile hrvatske festivale i ne šalje (kao nekada) izvjestitelje na mjesta događanja, dobronamjernom izvjestitelju preostaje jedino da u određenom gradu boravi na vlastiti trošak. U konkretnom slučaju, budući da OGV pratim još od vremena kada ih je osmišljavao i vodio uglednik i dragi mi prijatelj Danijel Marušić, točnije već punu 41 godinu, rado ljetujem u Osoru, pa tako i boravim na vlastiti trošak. Praćenje festivalskih događanja u tom je smislu tek lijepo i ugodno obogaćenje za vrijeme ljetnog odmora. Zbog navedenoga nisam čula nekoliko koncerata u drugoj polovici festivala, a na OGV sam se vratila još na njihovo zatvaranje, dakle na posljednji koncert 18. kolovoza.
  
  
  
  Branku Mihanoviću svakako valja priznati da je odabrao vrijedne programe i na festival pozvao soliste i komorne ansamble čije izvedbe pokazuju profesionalnost i glazbenički dar. Pohvalno je moguće popratiti i odabir koncertnih programa koji su, usprkos variranju u odnosu na izvođačke sastave, sadržavali vrijedna ostvarenje svjetske baštine, kao i traženu uključenost glazbe hrvatskih skladatelja. Odaziv publike, mještana te domaćih i stranih gostiju koji ljetuju na otocima, na većini je koncerata bio je doista zadovoljavajuć i ponekad je čarobno vidjeti kako sa svih strana dolaze slušatelji iako u Osoru nema ni jednog većeg hotela a niti privatni smještaj ne obiluje osobito velikom ponudom. U tom je pogledu osorski glazbeni festival zacijelo jedinstven na jadranskoj obali jer je zadržao svoju programiranost, a koju osobito strani gosti primaju sa zanimanjem budući da zacijelo slabo poznaju hrvatsku glazbenu produkciju - bilo iz baštine, bilo najnoviju. Tako, unatoč činjenici pljeskanja među stavcima pojedinih djela, što svakako upućuje na činjenicu da u nekim svojim gradovima i gradićima baš i nisu stalni posjetitelji koncerata klasične glazbe, imaju priliku čuti vrijedna strana i naša domaća djela, kao i upoznati zanimljive interprete.
  
  Izvijestiti iscrpnije o tako velikom broju odslušanih programa dakako da nije moguće. Lamentirati o nepostojanju glazbene i druge umjetničke kritike u dnevnim novinama jalov je posao, ali svakako predstavlja tužnu činjenicu zbog koje su umjetnici lišeni pozornosti, javnost uskraćena za informacije a umjetnička produkcija ne dobiva neophodno potrebno mjesto u svijesti šire čitalačke publike. Dakle, tek sporadično ostaju zapisani uspjesi svih onih koji se trude održati razinu umjetničke ponude i to ne samo kada je riječ o ljetnim festivalima. Ali, ova je tema sasvim pouzdano boljka s kojom se moraju danas nositi jednako organizatori umjetničkih programa kao i njihovi izvođači.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 1. listopada 2018.
  
  

Piše: