Mladalačka energija u prvom planu

Gostovanje Simfonijskog orkestra Berlinskog radija; dirigent Ivan Repušić, pijanist Aljoša Jurinić, KDVL, 10. veljače 2018.

• 
  
  Orkestralna idila Večer u dodatku koncertne večeri nježno je zaključila prelijep koncert gostovanja Simfonijskog orkestra Berlinskog radija u nadasve popularnom i atraktivnom ciklusu Lisinski subotom koji je u najavama okićen navodno efektnim sloganima poput „sve boje glazbe, sviđalo se to vama ili ne“, a sve pod egidom „Lisinski preko duge“. Stari zabilježeni naputak kaže da valja proći „ispod duge“. Tako djevojčica postaje dječakom. Očito je već davno  postojala svijest da je muški život lakši, ma koliko se gospoda reklamirala ubijanjem od posla. Malo se toga promijenilo do danas. Valja samo ubrati vrla mišljenja iz saborskih rasprava. Na koncertu s Orkestrom Berlinskog radija gostujući dirigent bio je Ivan Repušić, koji uz razgranata gostovanja godinama gradi temeljitu i vrlo uspješnu karijeru u Njemačkoj.  Zasluge za čak dva djela hrvatskih autora na programu zasigurno pripadaju Ivanu Repušiću - upravo njemu jer je na početak večeri uvrstio Istarsku suitu Natka Devčića.

  Simfonijski orkestar Berlinskog radija (RSB) nasljeđuje radijski simfonijski orkestar tadašnjeg Istočnog Berlina. Desetljeća su prošla i orkestar je znatno pomlađen. Zanimljivo je da djeluje istodobno u suradnji s radijskim orkestrom, nasljednikom onoga iz tadašnjeg Zapadnog Berlina.  I izgleda da u glazbenoj kulturnoj metropoli - kakav Berlin zaista jest, ima mjesta za dva radijska orkestra.

  
  
  Drugo, domaće djelo se našlo na početku programa – Istarska suita Natka Devčića. Četiri stavka često izvođenog djela dobila su u izvedbi možda neki novi neopterećeni pristup i nove poglede na izvedbu. Izraziti solisti u orkestru i na neki način meka, pomna i izcizelirana tonska slika izbjegavala je oporost u Poskočici i u vrtoglavom Finalu. No kristalno čista izvedba, puna pomnog sjenčanja orkestralnih boja, bila je impresivna. Izvedba Mahlerove Prve simfonije u D-duru, zvane Titan, u drugom dijelu večeri bila je prva od još dvije koje uskoro slijede: sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i sa Zagrebačkom filharmonijom. I evo prilike da redoviti posjetitelji usporede i ponove gradivo, a drugi eventualno nadoknade propušteno.
  
  Znatno iskustvo Ivana Repušića u vođenju cjeline imalo je svoju neporecivu vrhunsku kvalitetu. Na neki način od temperamentnog muzikaliteta i mladalačke energije u prvom planu, Repušić je s iskustvom u boljoj glazbenoj sredini došao do zrele ravnoteže. Tu je pomno  i nadasve razgovijetno čitanje teksta, nadzor nad cjelinom fragmentirane strukture, a ujedno i suzdržanost od ispraznog efekta na koji Simfonija mami uglavnom prepisivače s brojnih snimki tog djela. Repušić nije bio zaveden formulom da Mahlerovu Prvu svi već ionako znaju; pažnju je poklonio svakom detalju, s jednakim osjećajem za priprosti lendler kao i Mahlerov simfonizam u  gradnji goleme cjeline. Čini se da je u svakom trenutku koncentrirano svjestan važnosti trenutka žive izvedbe: kontrolirani „sad ili nikad“. U tome ga je do zadnjeg daha podržavao vrhunski, njegovani ton Simfonijskog orkestra Berlinskog radija – odličnih sola u dosluhu s cjelinom orkestralnog korpusa u posvemašnjoj ravnoteži . U tom redu, radu i disciplini pršte iskre kreativnosti.

  
  
  U središnjem dijelu koncerta kao glavni igrač našao se mladi i uspješni pijanist Aljoša Jurinić. Nadasve sposoban i velikog repertoara, svaki put se predstavi s nekim novim djelom. Ovaj put je to bio doista rijetko izvođen Drugi koncert za klavir i orkestar u g-molu Sergeja Prokofjeva. Nije možda neobično da je Koncert rijedak izbor: zakučast je i poetičan i sarkastičan, nadasve tehnički zahtjevan, ali ne i atraktivan za publiku jer nije opskrbljen zavodljivim temama ili nekom od njih.  Aljoša Jurinić koji može sve,  ispušta možda neke karakterne naglaske i izrazite crte koje bi mogle biti privlačne u ovom zakučastom djelu. No Jurinić  plijeni svemogućom lakoćom i osobitom sviračkom kompetencijom. Nikad nije nasilan,  ne nastoji biti interpret moćnog tona, što je samo jedna i često korištena mogućnost kada je o Prokofjevu riječ. Plijene njegove sklonosti poetskim dijelovima u okvirima stanovite neutralnosti koja postaje dobrodošla u izvedbi djela kojeg publika rijetko može susresti uživo.
  
  U dosluhu sa Simfonijskim orkestrom Berlinskoga radija pod vodstvom Ivana Repušića, Jurinić je održao poučnu, premda ne i karakterističnu lekciju o Drugom klavirskom koncertu Sergeja Prokofjeva. Dakako da su nakon tog vatrometa lake vještine slijedili i dodaci: Ravelova Ondine i jedan stavak Schubertove Sonate. Dugi toliko da su u prvom dijelu večeri nezgrapnom voljom zaljubljenika u svoj instrument prijetili da otmu šou Berlincima i Ivanu Repušiću. Možda je poučak da tako opsežni dodaci pripadaju vlastitom solističkom recitalu, kakvih Aljoši Juriniću zacijelo neće nedostajati.    

   

  Izvođači:
  Simfonijski orkestar Berlinskoga radija
  Aljoša Jurinić, glasovir
  Ivan Repušić, dirigent
  
  Program:
  Natko Devčić: Istarska suita
  Sergej Prokofjev: Drugi koncert za klavir i orkestar u g-molu, op. 16
  Gustav Mahler: Prva simfonija u D-duru
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 19. veljače 2018.
  

Piše: