Odmjerene i senzibilne interpretatorice Dore Pejačević

Žene u glazbi; Koncert povodom 95. obljetnice smrti Dore Pejačević, Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, 19. siječnja 2018.

• 
  
  Nakon godina, možda i desetljeća, mala uređena dvorana Hrvatskog povijesnog muzeja u Matoševoj ulici otvorila je prostor za jedan koncert, a najavljuje se i nastavak zamrle tradicije. Bio je to koncert u povodu 95. obljetnice smrti Dore Pejačević, prve istaknute hrvatske skladateljice. Potekla iz plemićke obitelji iz Našica, skladateljsku karijeru je ponajviše potvrđivala u Beču. Dorom Pejačević i njezinom nevoljnom sudbinom bavili su se muzikolozi, izdavači, interpreti, osobito pijanistica Ida Gamulin, baš kao i filmaši. Kako je film Kontesa Dora Zvonimira Berkovića s Almom Pricom u naslovnoj ulozi s filmskog platna preselio i na televiziju, malotko će vam u ovoj društvenoj sredini sumnjivih kriterija reći da nikad nije čuo za Doru Pejačević.

  O 95. obljetnici njezine smrti dvije mlade i istaknute dubrovačke umjetnice, koje se u svom gradu osobito trude zadržati kontinuitet glazbovanja i izvan razglašenih festivalskih okvira, priređuju hommage ženama u glazbi, onima koje su izvan crkvenih okvira kretale u osvajanje svjetovnih pozornica, a to se zbivalo tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Pionirski pothvati dokazivanja da su žene i stvarateljice, a ne samo izvođačice na prigodnim proslavama u plemićkim kućama, očito su bili izazov mladim umjetnicama. Riječ je o violinistici Đani Kahriman, među ostalim i članici Zagrebačkih solista nakon mnogih nagrada, nastupa na festivalima i redovito u oglednoj reprezentaciji hrvatskih glazbenika u inozemstvu, te o pijanistici Ivani Jelača, koja je dio svojih svestranih glazbeničkih aktivnosti posvetila i organizaciji koncerata, a osobito se posvetila specijalizaciji izvedbi na povijesnim glazbalima. Za ovu priliku vratila se suvremenom instrumentu da bi s Đanom Kahriman ostvarila projekt Žene u glazbi. Koncerti su u siječnju priređeni u Dorinim rodnim Našicama u Glazbenoj školi koja nosi njezino ime te u Zagrebu u Povijesnom muzeju, a u veljači program predstavljaju u prostoru čitaonice Narodne knjižnice Grad u rodom im Dubrovniku.

  Promišljen program uokvirile su djelima Dore Pejačević: suitom Walzer-Capricen op.28 za klavir i na kraju Sonatom za violinu i klavir u D-duru. Bujno maštovit glazbeni rukopis Dore Pejačević, bogatog zvučanja i osobita senzibiliteta, koji se uslijed nevoljnih okolnosti nije niti razvio do krajnjih mogućnosti, i u njezino je vrijeme stajao uz bok djelima puno poznatijih muških kolega i bio u danim okolnostima relativno zapažen. Karakterističnu sjetnu kapricioznost u formi valcera, izrazitih kontura i osobite sjete u polaganijim znala je pouzdano pokazati Ivana Jelača, da bi na kraju bila kompetentna suradnica Đani Kahriman u Sonati za violinu i klavir (ma koliko solidan instrument krasio pomalo metalni zvuk).  Kontrasti nabujalog, gotovo orkestralnog zvučanja i intimnosti poetskih dijelova našli su odmjerene i senzibilne interpretatorice.

  
  
  Između dva djela Dore Pejačević smjestile su se interpretacije Tri romance za violinu i klavir Clare Schumann, snažne i nadasve nadarene žene koja je nosila tri ugla u kući: genijalnog muža Roberta kojemu se pomračivao um, djecu i kućne goste - među kojima su bili i zacijelo nimalo laki Franz Liszt i Johannes Brahms, a stigla je biti i pijanistica nadasve hvaljenih javnih nastupa te pokatkad pisati glazbu. U njezinu neveliku opusu, stiješnjenu među brojnim svakodnevnim obavezama, izvedba njezine Tri romance svijetlila je poput tri krijesnice u ljetnoj noći. Nešto manje skladateljske vještine našlo se u privlačnoj  Sicilienne za violinu i klavir Marie Theresie von Paradis, dok je nastavak donio Nocturno u g-molu i živahni Saltarello Romano za klavir Fanny Mendelssohn. Dvije su kompetentne i uigrane interpretatorice u svakom od izabranih djela znale iznijeti nespornu kvalitetu i dokazati da pionirsko svjetovno žensko pismo, premda opsegom skromnije, vrlo malo ili nikako ne zaostaje za rukopisima muških kolega.

  A da ovaj nadasve zgodan i inspirativan koncert ne bi prošao neometano pobrinulo se fotografiranje (čak i s blicom) dviju članica publike u maloj dvorani Povijesnog muzeja. Domaćini nisu upozorili da se za vrijeme izvedbi ne snima ni ton ni slika, ali te bi koncertne običaje odgojena publika trebala znati. No izgleda da se uvijek nađu oni koji nisu prošli koncertni kinderstube, pa bili oni i istaknuti predstavnici kulturne i umjetničke zajednice, poput jedne od slikarica.     

   © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 22. siječnja 2018.                   

   

Piše: