Koncentracija najviših osjećaja iz osam grla

42. Osorske glazbene večeri: koncert ansambla Voces8

• 
  
  Potaknuti i ostvariti gostovanje britanskog okteta Voces8 na 42. Osorskim glazbenim večerima, gdje su gosti iz Londona nastupili u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije 27. srpnja, svakako je bila odlična zamisao novoizabranog umjetničkog ravnatelja festivala Branka Mihanovića i nedvojbeno će ostati zapamćeno kao jedan od zvjezdanih trenutaka ovogodišnjih glazbenih svečanosti na hrvatskim ljetnim festivalima općenito. Riječ je o jednom od globalno priznato najsvestranijih i najpopularnijih vokalnih sastava koji nastupa diljem svijeta u najvećim i najuglednijim koncertnim dvoranama, ali se istovremeno i zdušno posvećuje glazbenom obrazovanju mladih, popularizaciji pjevanja i animiranju skladatelja, interpreta i publike na stvaranje, izvođenje i slušanje vrijedne glazbe različitih stilskih razdoblja. Tako oktet Voces8 jednakim angažmanom izvodi renesansnu a cappella glazbu kao i ostvarenja pisana za pjevače bez instrumentalne pratnje, nastala u svim kasnijim razdobljima europske glazbene povijesti, ne libeći se zapjevati i aranžmane narodnih pjesama ili pak repertoar popularne glazbe koji je sofisticirano harmoniziran za sastav u kojemu sudjeluju dvije sopranistice - Andrea Haines i Emily Dickens, dva kontratenora - Chris Wardle i Barnaby Smith, tenor Blake Morgan, jedini Amerikanac u sastavu utemeljenom i stacioniranom na britanskom otočju koji okuplja pjevače školovane na ponajboljim britanskim koledžima, zatim tenor Sam Dressel, bariton Rob Clark i bas Jonathan Pacey.

  

  U oktetu Voces8 pjevaju dakle vokalni solisti koji su svaki za sebe ostvarili primjerne karijere, a udruživši se odlučili su posvetiti se doista bogato razgranatom repertoaru u kojemu u različitim formacijama sjajno dolaze do izražaja vrhunske osobne pjevačke kvalitete svakog od njih zasebno. U osorskoj su katedrali nastup započeli iza leđa brojne okupljene publike; naime, dolazili su odostraga od ulaznih vrata prema naprijed, prema oltaru, pjevajući renesansne himne slavnih predstavnika velikog, tzv. zlatnog razdoblja engleske glazbe, razdoblja druge polovice 16. i prvih desetljeća 17. stoljeća, koje je kao era kraljice Elizabete I., rođene 1533. i okrunjene 17. studenog 1558. godine, nedvojbeno jedno od najplodnijih i u povijesti Britanije nacionalno najuzvišenijih razdoblja. Bilo je to vrijeme velike britanske ekspanzije i pomorske pobjede nad Španjolskom, također i vrijeme općeg narodnog prihvaćanja protestantske reformacije, a dovoljno je navesti da je to vrijeme u kojemu je stvarao William Shakespeare (1564-1616) pa da i o britanskoj glazbi manje obaviješteni čitatelj razumije najšire domete općeg uspona britanske kulture i umjetnosti u razdoblju o kojemu se govori.

  Dakle, nakon do savršenstva harmonično i dinamički suptilno ispjevanih himni Orlanda Gibbonsa, Thomasa Tallisa i Williama Byrda, osorskom se ex-katedralom prolomio dugi pljesak koji je očito iznenadio i same članove okteta Voces8. Zacijelo nisu na svojem prvom gostovanju u državi, o kojoj možda i manje znaju, očekivali tako topao i srdačan doček, a niti takvo razumijevanje i divljenje pred njihovim pjevanjem. Slijedile su izvedbe misnih fragmenata iz Messae a 4 da cappella (Kyrie, Gloria kasnije i Sanctus) velikana venecijanske kasne renesanse i ranoga baroka Claudija Monteverdija, predivno osjećajna A Hymn to Virgin Benjamina Brittena, dostojanstveno duhovna Bogorodice Djevo iz Cjelonoćnog bdijenja, op. 37 Sergeja Rahmanjinova, još jedno Monteverdijevo majstorsko ostvarenje - uglazbljeni 121. psalam Leatatus sum a 5, zatim iz bogate ostavštine još jednog genija talijanske renesansne polifonije G. P da Palestrine Magnificat Primi Toni, a onda smo čuli doista sjajnu, savršenu interpretaciju šesteroglasnih skladbi gregeske Deh' no far i madrigala O dolce amore hrvatskog renesansnog majstora Julija Skjavetića i to na način koji naš ponos i diku potpuno ravnopravno uključuje u vrhunsku skladateljsku produkciju razdoblja u kojemu je a cappella pjevanje slavilo Boga i ljubav glazbom predivne igre glasova, suptilnih kontrapunktskih ispreplitanja i uopće zadivljujućim općim skladom.

  

  Bez daha smo slušali tri skladbe posvećene nimfama i pastirima koji su slavili kraljicu Elizabetu I. uvijek istim završnim riječima „nek živi vječno lijepa Oriana“, čiji su skladatelji bili John Mundy, George Marson i Thomas Hunt, jer je kraljica djevica - nadimak pod kojim je Elizabeta I. ušla u povijest, bila posebno poštovana i uvijek veličana, a posljednje dvije skladbe - aranžman Guya Turnera škotske narodne balade O Wally Wally i aranžman Thomasa Hewitta Jonesa američke narodne epopeje Shenandoah (uključene zacijelo kao znak pažnje prema američkom članu okteta) bio je završetak službenog programa.

  Sve otpjevano, precizno do potpune perfekcije u intonaciji, ritmu, ugođajima, dinamici, uz dostojanstveno držanje pjevača koji svakim svojim glasanjem i pokretima dokazuju najvišu profesionalnost, pretvorilo se u opće slavlje. Bio je to za slušatelje glazbeni događaj i susret s pjevačima koji se ne štede ni u čemu, izvodeći svako djelo na programu punim angažmanom i uživljenošću, a kako je svako djelo predstavljao neki od članova okteta, ostvarena je komunikacija s publikom na zadivljujuće prisan, štoviše dirljiv način. Da, bili su to zvjezdani trenuci susreta s glazbom čija je ljepota neprikosnovena i s glazbenicima koji imponiraju umijećem i predanošću odabranome pozivu. Bilo je i dodataka, jer pljesku nije bilo kraja, ali zabilježiti sve što su još dodali nije bilo moguće jer večer se pretvorila u susret i s djelima popularnijih žanrova u kojima su članovi okteta Voces8 pokazali da kada je riječ o tako visokoj razini izvođenja, onda se brišu i granice stilova a Glazba postaje ono što i jest njezina bit – koncentracija snažnih emocija u susretu s Ljepotom i to s obje strane podija.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 1. kolovoza 2017.

Piše: