Umjetnička iskrenost

29. Muzički biennale Zagreb, 22. – 29. travnja 2017.: Zagrebački solisti, dir. Edo Mičić, solisti: Yaoqiang Liang, tenor, Ivana Lazar, sopran, Hrvatski glazbeni zavod, 25. travnja 2017.

• 
  
  Iako im izvođenje najnovijeg glazbenog stvaralaštva nije najuža specijalizacija Zagrebački solisti su se koncertom održanim na 29. Muzičkom biennalu Zagreb uklopili na osobito pohvalan način i bili pozdravljani trajno burnim pljeskom slušatelja željnih informacija o glazbi koja istražuje široka prostranstva zvučanja. Doduše i starije su generacije gudača okupljenih u tom renomiranom komornom ansamblu koji se standardno sastoji od osam violina, tri viole, dva violončela i jednog kontrabasa (na koncertu o kojem je riječ sudjelovala su dvojica kontrabasista), ali današnje mlađe gudače, sudeći prema imenima glazbenika okupljenih u aktualnom sastavu Zagrebačkih solista, moguće je susretati i u grupacijama koje su usmjerene uglavnom na dešifriranje partitura suvremenih autora. Pritom mislim prvenstveno na glazbenike koji sudjeluju i u Cantus Ansamblu, a onda i u drugim komornim grupama posvećenima interpretiranju suvremene glazbe. To nedvojbeno osigurava i njihovu bolju informiranost u pogledu skladateljskih zapisa kao i pogledu pristupa izvođenju novih formulacija koje padaju na pamet skladateljima eto sada već i 21. stoljeća.
  
  Prvu skladbu na programu, kantatu za tenor i gudače O primavera Milka Kelemena (Slatina, 1924.), utemeljitelja MBZ-a pa time i najzaslužnijeg za udomaćivanje uvijek najnovije glazbene produkcije na zagrebačkim koncertnim podijima, praizveli su upravo Zagrebački solisti na tom festivalu još davne 1965. godine, kada je tenorsku dionicu pjevao Hubertus Franzen za kojega je Kelemen dionicu i pisao. Samo deset godina mlađi od Kelemena, Franzen je kao u Kölnu školovani pjevač šezdesetih godina nastupao sa Zagrebačkim solistima, tada još predvođenima autoritetom Antonia Janigra, da bi se kasnije proslavio kao pisac i kulturni manager. Ta glasovno i intonacijski nadasve zahtjevna dionica bila je na koncertu o kojemu je ovdje riječ povjerena mladom kineskom tenoru Yaoqiangu Liangu koji se školuje u Italiji i uz sudjelovanje u klasičnom opernom repertoaru očito prihvaća i izlete u Novu glazbu. Uvjerljivo uspješno i sa sigurnošću u nastupu i interpretaciji.
  
  Kanadski skladatelj Claude Vivier (Montreal, 1948. – Pariz, 1983.) poznat je uglavnom samo insiderima koji pozornije prate frankofonu glazbu 20. stoljeća. Vrlo pikantna biografija skladatelja koji je počinio samoubojstvo svakako doprinosi znatiželji, ali i djelo koje smo čuli, Zipangu, za trinaest gudača, dovoljno govori o izuzetnom talentu čije su sposobnosti za ostvarivanje glazbenoga djela naglašenoga gudačkog kolorita i uzbudljivog dinamičkog pulsiranja bile znatne. Kako je naslov Zipangu stari naziv za Japan iz vremena Marka Pola, pretpostaviti je da su kolorit i gudačke tehnike iznikle iz utjecaja dalekoazijske glazbene kulture.
  
  Hrvatskoj skladateljici Viktoriji Čop (Zagreb, 1979.) Zagrebački solisti posvetili su pozornost uključivanjem na program praizvedbe njezine Elegije za gudače. U kompaktnom gudačkom zvuku s trajanjem od dvanaestak minuta zamislila je skladateljica, koja je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala kompoziciju 2003. godine u razredu Željka Brkanovića, protok glazbe čiji je ugođaj smiren i razložan, bilo s treperavim pizzicatom ili pak u gustim akordijskim sklopovima, a dobra se profesionalna obrazovanost ogleda i u korištenju fugata kao pribježišta starijim skladateljsko-tehničkim postupcima.
  
  Psalam XIII. za gudački orkestar srpsko-švedskog skladatelja Đure Živkovića (Beograd, 1975.) pamtit ćemo po vrlo zanimljivoj akustičkoj atmosferi postignutoj posebnom gudačkom tehnikom. Nastao krajem svibnja 2014. godine kao završni dio istraživačkog projekta Obrasci intuicije i kao narudžba ansambla Klangforum Wien i to, kako je zapisao autor, u vrlo kratkom roku jer je djelo trebalo biti praizvedeno u Grazu a skladatelj je kasnio s isporukom partiture. Živkovićev Psalam XIII. povezuje suvremeni izraz s tradicijom ortodoksne duhovne glazbe u odjecima melodijskog nadahnuća i gradnjom složenih harmonijskih struktura. Autora koji predaje na Kraljevskom koledžu za glazbu u Stockholmu, gdje živi od 2000. godine, prepoznajemo kao osobito inventivnog i originalnog skladatelja čije ideje i njihova realizacija pobuđuju pozornost.
  
  Na kraju koncerta praizvedene Četiri pjesme za Emily, za sopran i trinaest gudača švicarskog skladatelja Kevina Juillerata (Lausanne, 1987.) pružile su prvenstveno sopranistici Ivani Lazar mogućnost za iskazivanje izuzetno fleksibilne pjevačke tehnike i ostvarivanje vokalne dionice u kojoj je manje bitna riječ a važnija ornamentalna funkcija glasa kao još jednog od instrumenata u zvučnome događanju. Američka pjesnikinja Emily Elisabeth Dickinson (1830.-1886.), koja je zbog bolesti bila prisiljena boraviti u kući i vrijeme provodila uglavnom čitajući i pišući, postala je slavna tek posthumno kada je objavljena zbirka njezinih više od tisuću pjesama pronađenih u rukopisima. Pjesme s nestandardnim korištenjem velikih slova i interpunkcije koje odaju jedinstveni stil i nevjerojatni dar za odabir riječi očito su privukle skladatelja zbog njihova profinjenog osjećaja i vrhunske intelektualnosti.
  
  Uglazbivši četiri pjesme vrlo različitih opsega i koristeći tekstovne predloške uglavnom kao silabičku i ornamentalnu osnovu za vokalnu obradu ostvario je mladi skladatelj ciklus izuzetne emocionalne uvjerljivosti koju je Ivana Lazar snažnom umjetničkom intuicijom odlično osjetila i prenijela slušateljima a uz vrlo pažljivo i koncentrirano sviranje Zagrebačkih solista vođenih sigurnim pokretima dirigenta Ede Mičića. Publika je osjetila iskrenost jednako glazbenog zapisa kao i njegove interpretacije i umjetnike nagradila glasnim pljeskom.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. svibnja 2017.

Piše: