Nakon prvoga desetljeća održavanja Zagrebačkoga međunarodnog festivala komorne glazbe Zagreb kom njegovi priređivači odlučili su promijeniti prostore održavanja. Umjesto dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda izgrađene 1876. godine, odabrali su Preporodnu dvoranu palače Narodnog doma. Festival Zagreb kom priređen je uoči 170. obljetnice otvorenja Dvorane 8. veljače 1847. svečanim plesom na kome je sudjelovalo osamsto uzvanika. Iz bogate povijesti Preporodne dvorane, koja danas može primiti znatno manje posjetitelja, mogu se izdvojiti politički i društveni skupovi, ali i koncerti komorne glazbe koja je – prema osobno provedenom istraživanju zagrebačkih novina i časopisa – činila jezgru koncertnih događanja u Zagrebu između 1826. i 1858. godine. Komorni koncerti priređivani su u Dvorani i kasnije, a ponovno je zanimanje glazbenika privukla nakon obnove 1994. godine. Osim Preporodne dvorane Narodnog doma, u kojoj su danas smješteni neki zavodi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za koncerte festivala Zagreb kom odabrana su još dva prostora te institucije koja ove godine slavi 150. obljetnicu utemeljenja: Gliptoteka u Medvedgradskoj ulici i Atrij Palače HAZU (dovršene 1884. godine) na Trgu Josipa Jurja Strossmayera.
Tradicija komornoga muziciranja prisutna je u Zagrebu od prvih koncerata udruge Societas filharmonica zagrabiensis (današnji Hrvatski glazbeni zavod) i brojnih drugih priređivača. Stoga je razumljivo da su ponajprije zanimanje za renomirane soliste čije nastupe već jedanaestu godinu prate ljubitelji i poznavatelji komornoga muziciranja, kao i objavljeni program koncerta otvorenja 7. listopada, popunili Preporodnu dvoranu do posljednjeg mjesta. Na koncertu naslovljenom Virtuoso nastupili su uz goste iz inozemstva i neki glazbenici iz Hrvatske, članovi zagrebačkih komornih sastava.
Violinist Stefan Milenković i gitarist Petrit Çeku odsvirali su dva stavka iz Sonate u a-molu za violinu i gitaru, op. 64 br. 1 iz Zbirke sonata Nicoloa Paganinija. Dominantna dionica violine koja vrvi najsloženijim tehničkim zahtjevima i različitom artikulacijom tonova počiva na harmonijskoj podlozi gitare. U nastavku koncerta violončelistica Monika Leskovar i gitarist Petrit Çeku izveli su Canzonu Srđana Dedića. U polaganoj skladbi mozaične forme nastaloj za vrijeme skladateljeva studija kompozicije, violončelu pripada vodeća uloga u melodiji konsonantnog prizvuka kojoj nakon duljeg monologa gitara odgovara u kratkim akordičkim sklopovima. U Kvartetu br. 13 za gitaru, violinu, violu i violončelo Nicoloa Paganinija trima spomenutim glazbenicima pridružila se violistica Tomoko Akasaka. U četiri stavka klasičnog rasporeda tempa dominira violina, povremeno tematsku građu donose violončelo i viola (u drugome stavku Minuetto-Trio), a dionica gitare svedena je na sigurnu harmonijsku podlogu.
U drugom dijelu koncerta zabljesnulo je remek-djelo komorne glazbe iz prve polovine 19. stoljeća Oktet za gudače u Es-duru, op. 20 Felixa Mendelssohn-Bartholdyja. Sjedeći okrenuti jedni prema drugima na principu zrcalne simetrije, svirali su u prvome kvartetu solisti na violinama Susanna Yoko Henkel i Stefan Milenković, violistica Tomoko Asaka i Monika Leskovar na violončelu, a u drugome violinisti Anđelko Krpan i Marin Maras, violist Marko Genero i violončelist Pavle Zajcev. U čeverostavačnoj skladbi samo se iznimno udvostručuju melodijske linije u istim dionicama. Mendelssohn je oktet ostvario kao savršenu kombinaciju osam samostalnih dionica, vodeći melodijske linije iz jednoga u drugi kvartetski sastav, a bogatstvo dinamičkih nijansi daje dojam velikog instrumentalnog sastava. Od uvodnih taktova okteta stekla je publika dojam savršenoga suglasja i virtuoziteta svih glazbenika ponaosob, što je potvrdila precizna intonacija, dobro odabrana tempa, muzikalno i angažirano sviranje te raskošna dinamička paleta u kojoj se moglo razabrati pojedine dionice i njihove uloge u komornom slogu. Glazbenici velikog iskustva u komornome muziciranju spojili su svoje sviranje u istančanu i izvrsno osmišljenu izvedbu, oduševivši publiku u Preporodnoj dvorani.
Drugi koncert pod nazivom Ciboure, održan u subotu 8. listopada 2016. u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma, odveo je brojne ljubitelje komorne glazbe u sasvim novo ozračje. Francuski gradić Ciboure rodno je mjesto skladatelja Mauricea Ravela pa je činjenica da se – zahvaljujući geografskom položaju – u kulturi gradića Cibourea prepliće francusko i španjolsko kulturno naslijeđe. Autori izvedenih skladbi mogu se povezati s Ravelom ili sa španjolskom kulturom. Na početku koncerta su violončelistica Monika Leskovar i pijanistica Milana Chernyavska odsvirale trostavačnu Sonatu za violončelo i klavir u d-molu Claudea Debussyja, utemeljitelja impresionizma čiji se utjecaj odražava u opusu Mauricea Ravela. Iako tonalitetno određena, ta sonata (dovršena 1915. godine) ima virtuozno pisanu dionicu violončela koja počiva na, impresionizmu primjereno, bogato koloriranoj klavirskoj dionici.
U nastavku koncerta slijedio je Intermezzo iz opere Goyescas Enriquea Granadosa u obradi za violončelo i gitaru Valtera Dešpalja. Efektno i temperamentno skladbu su odsvirali Monika Leskovar i gitarist Petrit Çeku. U poeziji španjolskog pjesnika Federica Garcije Lorce našao je francuski skladatelj Francis Poulenc (pripadnik Grupe šestorice nakon Prvoga svjetskog rata) poticaj za svoju Sonatu za violinu i klavir. Započevši je skladati 1943. i dovršivši 1949. godine po završetku drugog velikog svjetskog ratnog sukoba, Poulenc je ostvario zanimljivo djelo u kome dominira virtuozno osmišljena dionica violine iznad raskošne klavirske pratnje koja donosi slobodna harmonijska, često disonantna rješenja i raznovrsne boje u širokoj paleti dinamičkih nijansi. Drugi dio koncerta pripao je skladbama Mauricea Ravela: Alborada je predstavljena u obradi Petrita Çekua za gitaru i gudački kvartet, a izveli su je solisti Petrit Çeku (gitara), violinisti Stefan Milenkovich i Susanna Yoko Henkel, violistica Tomoko Akasaka i violončelistica Monika Leskovar.
Klavirski trio u a-molu odsvirali su Stefan Milenkovich (violina), Tomoko Akasaka (viola) i Milana Chernyavska (klavir). Alborada del gracioso, četvrti stavak suite za klavir Miroirs (Zrcala), odiše španjolskim ritmovima i melodikom, a sam Ravel stvorio je inačicu za orkestar. Klavirski trio u a-molu (skladan 1914. godine) zahtjevan je podjednako za sve soliste, jer je skladatelj nastojao ostvariti samostalnost gudačkih dionica koje iznad osebujne klavirske pratnje i u snažnim dinamičkim rasponima postižu gotovo orkestralni zvuk. U skladbi četverostavačne forme ostinatna Passacaglia s nizom zanimljivih varijacija zamjenjuje polagani stavak, dok tri ostala obilježavaju brza tempa i bogatstvo izražajnih sredstava gudačkih instrumenata (trileri, arpeggia, tremola, glissanda) te virtuozno pisana, impresionistički obojena dionica klavira.
Koncertna večer Ciboure odisala je raznovrsnim ugođajima, istančanom intonacijom, dinamičkim vrijednostima i punoćom zvuka, jednostavnošću i lakoćom sviranja te savršenim skladom svih solista koji su svoje tehničko-interpretativne vještine udružili u dobro osmišljenu izvedbu. Nezahvalno je izdvajati pojedine soliste, ali možda to zavrjeđuje njemačka pijanistica ukrajinskog porijekla Milana Chernyavska koja je pokazala veliko pijanističko umijeće i poznavanje stilskih odrednica skladbi podredivši svoje sviranje ostalim solistima u komornome sastavu.
Treći koncert pod naslovom Triangulum održan je u također u Preporodnoj dvorani palače Narodnog doma u nedjelju, 9. listopada 2016. U Triangulumu se našlo troje skladatelja iz 19. stoljeća čiji se životni putevi i međusobne veze mogu promatrati u okviru životnog trokuta. Supružnici Clara i Robert Schumann živjeli su kratko u braku. Robert je u pijanistici Clari pronašao vjernu tumačicu svojih klavirskih skladbi, a nadživivši ga više od četrdeset godina Clara je do završetka uspješne pijanističke karijere i dalje promicala glazbu supruga Roberta. U mladome Johannesu Brahmsu, trećem vrhu zamišljenoga trokuta, prepoznao je Schumann velike skladateljske sposobnosti. Druženje Brahmsa s obitelji Schumann nastavljeno je i nakon smrti Roberta, pa je i danas ostalo nepoznanicom jesu li se uz poslovne veze u odnos uplele i tajne ljubavne veze.
Violinistica Susanna Yoko Heenel i pijanistica Milana Chernyavska odsvirale su pomalo sjetne Tri romanse za violinu i klavir, op. 22 Clare Schumann. Jednostavna, mirna linija violine oslanja se na harmonijski jednostavnu i preglednu klavirsku pratnju. Kvartet za klavir i gudače u Es-duru, op. 47 Roberta Schumanna pripada najboljim i najpoznatijim djelima te glazbene vrste. Četiri stavka klasičnoga rasporeda tempa (I. Sostenuto assai-Allegro ma non troppo, II. Scherzo. Molto vivace – Trio I – Trio II, III. Andante cantabile, IV. Finale vivace) postavljaju pred interprete velike tehničke zahtjeve pri čemu dionica klavira opet ostaje kao čvrsto uporište gudačima čiji solistički nastupi u donošenju tema i međusobno prožimanje u zajedničkome sviranju stvaraju puni, gotovo orkestralni zvuk.
Još jedno od najpoznatijih djela komorne literature 19. stoljeća Kvintet za klarinet i gudače u h-molu, op. 115 Johannesa Brahmsa predstavljen je na koncertu Triangulum. Nastupili su violinisti Susanna Yoko Henkel i Stefan Milenkovich, violistica Tomoko Akasaki, Monika Lieskovar na violončelu i klarinetist Chen Halevi. U nekim Brahmsovim skladbama moguće je zamijeniti klarinet violom, no u svome uspjelom kvintetu skladatelj je samostalno tretirao spomenuta dva instrumenta. Vodeći vješto i logično pojedine melodijske linije, iskoristivši boje gudačkih glazbala i različite tehnike sviranja, Brahms je ovu četverostavačnu skladbu (I. Allegro, II. Adagio, III. Andantino, IV. Con moto) ostvario izvrsno izbalansiravši vođenje melodijskih linija u jednoj dionici i čvrstu harmonijsku podlogu koju tvore ostali članovi kvinteta. Neupitne tehničke vještine od ranije poznatih solista-gudača sjajno su se stopile s izvrsnom tehnikom (osobito neprimjetna disanja i duga daha) klarinetista Chena Halevija u muziciranju koje je muzikalnošću, izvrsnom odabranim tempima, preciznom intonacijom, izraženim dinamičkim nijansama i osobito suglasjem svih solista ponovno oduševilo publiku. Bile su to tri večeri komornoga muziciranja vrsnih i iskusnih solista koji su svoje vještine sviranja uspješno ugradili u cjelovit i sjajan doživljaj izvedenih glazbenih djela.
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. listopada 2016.
