I za najizbirljivije

41. Osorske glazbene večeri, 17. srpnja – 21. kolovoza 2016. (4)

• 
  
  Koncerti 41. Osorskih glazbenih večeri održani tijekom kolovoza nastavili su doista dobre vibracije ovogodišnjeg festivala i to jednako u pogledu odabira zanimljivih programa, kao i u pogledu vrsnosti izvedbi i dobre posjećenosti koncerata. Nažalost, dnevni tisak, sa časnim izuzetkom riječkog Novog lista, uopće nije posvetio pozornost osorskim ljetnim glazbenim svečanostima. Naime, OGV se već peto desetljeće potvrđuju kao glazbeni festival, k tome još i nacionalni, posvećen prvenstveno komorno-glazbenim formacijama s jasnim ciljem afirmiranja hrvatske skladatdeljske produkcije, a brojna publika na svakom koncertu potvrđuje zanimljivost i privlačnost tako koncipirane kulturne ponude, pa bi toj manifestaciji doista trebalo dati nešto više svakodnevnog medijskog prostora. Dakako, kada je još postojao Vjesnik, a i s drugim koncepcijama Večernjeg i Jutarnjeg lista, OGV dobivale su potreban javni prostor, Međutim u novim uvjetima i s nepostojećom dnevnom glazbenom kritikom sve je palo u vodu, a glazbenici i skladatelji ne dobivaju tako neophodnu zadovoljštinu da budu prepoznati i priznati od šireg čitateljstva. To što, primjerice, objavljuje Večernji list, toliko je površno i sporadično da je iz takvih osvrta potpuno nemoguće saznati što se u hrvatskoj glazbenoj kulturi (a ona nije jedina!) danas svakodnevno uopće događa, a da o drugim dnevnim glasilima i ne govorimo. Ali, čini se da su to lamentacije bez imalo nade za neko poboljšanje na području dnevne glazbene kritike i nekog poštenijeg odnosa prema radu i uspjesima brojnih glazbenika danas.
  
  Kada je pak o publici koja posjećeuje koncerte u osorskoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije riječ, trajno se pokazuje da domaći i strani gosti nimalo ne zaziru od ozbiljnijih i zahtjevnijih glazbenih programa, a kada se servira nešto lakše, što bi vjerojatno prema mišljenju nekih koji bez većeg glazbenog obrazovanja diktiraju sadržaje raznih manifestacija, a što bi slušatelje trebalo zabaviti, nerijetko je pljesak slabiji i prijem pokazuje manje oduševljenja. Doista, ne bi bilo na odmet pozabaviti se jednom i profesionalnim profilima gostiju, osobito inozemnih, koji ljetuju na hrvatskoj obali, jer nikako ne treba zanemariti mogućnost da u opuštenoj ljetnoj atmosferi, na toplom jadranskom suncu i našim lijepim turističkim destinacijama borave gosti koji dobro znaju što je to kultura a što zabava, pa tako i prema svojim afinitetima biraju ponudu koju im hrvatski domaćini serviraju.
  
  Ali, krenimo redom s koncertima u drugom poluvremenu ovoljetnih OGV. U tom je kontesktu nastup četvorice gitarista, Zorana Dukića, Petrita Çekua, Maroja Brčića i Tvrtka Sarića, održan 2. kolovoza, bio poslastica za ljubitelje nježnijih suzvučja u kojima su se izmjenjivala gitaristička dua, trija i kvarteti. Izvedbe skladbi Luigija Boccherinija, Mauricea Ravela, Berislava Šipuša. Federica Morena Torrobe, Manuela de Falle, Isaaca Albeniza i Astora Piazzolle, kao i praizvedba Meditacije i Gambalera za kvartet gitara hrvatske skladateljice Viktorije Čop, protekle su u skladnom muziciranju. Nazočna skladateljica zahvalila je glazbenicima, čija je izvedba njezine harmonijski pitome i za gitare pomno organizirane partiture bila ispraćena pljeskom odobravanja slušatelja.
  
  Od hrvatskih glazbenika nastupili su i violinist Martin Draušnik i gitarist Krešimir Bedek (7. kolovoza) i opet dokazali da raspolažemo nadasve respektabilnim izvođačkim potencijalom. Uz to, gitarist Bedek vrlo dobro aranžira poznata djela za potrebe izvedbe dua violina-gitara, pa su glazbenici izvodeći Bartókove Rumunjsle plesove, Piazzolline Soledad i Adios nonino te Sarasateove Aragonaise i Habaneru iz Koncertne fantazije Carmen, op. 25, izvorno za violinu i klavir, otkrivali različite vrijednosti poznate glazbe i pokazivali svoje naglašeno poletno i muzikalno zajedničko muziciranje. Dok su Paganinijeva Prva sonata u a-molu iz zbirke Centone di sonate, op. 64 kao i Sonatina Miroslava Miletića, pisane izvorno za duo violine i gitare, još uvjerljivije otkrivale apartnost zvučanja dvaju glazbala.
  
  Uopće, kada je riječ o životopisima glazbenika koje smo u Osoru susretali, prolaznu vizu za taj ugledni festival dobivaju svi bez iznimke, a pijanist Aljoša Jurinić, svojim je recitalom održanim 9. kolovoza i zorno pokazao kako životopis, kada je dobro najavljen i medijski eksponiran, upozorava na umjetnika i osigurava mu još brojniju publiku. Mladi glazbenik, koji velikim koracima kroči na koncertne podije, oduševio je virtuoznom tehnikom, izuzetno diferenciranim i sigurnim udarom, sjajnim osjećajem za agogička i dinamička sjenčanja, rječju muziciranjem koje otkriva iskonsku nadarenost i pouzdano uvjerava da je životni poziv odabran na osnovi svih neophodnih predispozicija za uspjeh. Osim toga, nimalo ne štedeći niti ne podilazeći svojim potencijalnim poklonicima, izveo je krajnje zahtjevan repertoar, započevši večer Sonatom za klavir Josipa Štolcera Slavenskog, skladatelja čije je stvaralaštvo bilo u središtu pozornosti ovogodišnjih OGV. Sonata Slavenskog, skladana 1924. godine, u Jurinićevoj je interpretaciji dobila sve potrebno za prepoznavanje izuzetne skladateljeve inventivnosti. Isticanu zvukovnost te glazbe prepoznajem kao vjerodostojnu potvrdu moje doktorske teze iz 1985. godine u kojoj sam obradila recepciju glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju (od 1918. do 1941.) i zaključila kako hrvatski skladatelji i nisu neophodno morali poznavati djela francuskog novatora i utemeljitelja glazbenoga impresionizma, nego su izrastajući iz hrvatske narodne glazbene baštine mogli dolaziti do usporedivih melodijsko-harmonijskih rješenja.
  
  Drugim riječima, upravo su pentatonika međimurskog foklora i ljestvice osim durske i molske, a koje čine okosnicu narodne glazbe Međimurja i drugih hrvatskih regija, te stari crkveni načini, poticajno djelovali na modernizme u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. Pa kako hrvatska glazbena historiografija to razdoblje definira kao novonacionalni smjer, a manje je kod nas poznato da je upravo Debussy bio naglašeno nacionalni skladatelj, pojave impresionističke zvukovnosti, novosti harmonijskog jezika, i modernost poimanja boje u instrumentalnoj glazbi bivaju svrstavane u neki drugi tabor. A upravo je Josip Štolcer Slavenski, kao naglašeno progresivni eksponent glazbe toga razdoblja, predsavnik jednako nacionalnog kao i kozmopolitskog usmjerenja hrvatske glazbene tvorbe međuratnog razdoblja. Aljoša Jurinić sjajnom je pijanističkom intuicijom prepoznao taj novi, čarobni svijet klavirskog zvučanja i suptilnih harmonijsko-ritmičkih odnosa, te ih adekvatno ostvario u svojoj interpretaciji nakon čega se Sonati za klavir hrvatskog, nažalost nerijetko zapostavljenog majstora, otvaraju novi obzori u korpusu glazbenih utjecaja kao i izvornosti hrvatske glazbe u godinama između svjetskih ratova.
  
  U okviru 41. OGV vrlo je zapaženi nastup mladih hrvatskih glazbenih snaga održan 11. kolovoza. Bio je to zapravo svojevrsni happening, koji je izveo udaraljkaš Filip Merčep. Prvo svirajući na marimbi u crkvi Bachovu Prvu suitu za violončelo u G-duru, BWV 1007, a zatim na prostorima izvan crkve skladbe Bena Wahlunda i Iannisa Xenakisa, Merčep je demonstrirao bravuru, muzikalnost i odličnu udaraljkašku kondiciju. Između skladbi Wahlunda i Xenakisa, izvedenih na raznim mjestima uz crkvu i na mjesnom trgu, bila je na programu i praizvedba Dijaloga za udaraljke i živu elektroniku koji potpisuju Filip Merčep i kolega mu Nicolas Sinković. Riječ je o duhovitom spoju zvuka udaraljki i snimljenih govornih fragmenata, prepoznatljivh sintagmi na raznim jezicima, reproduciranih elektronikom koju je opsluživao Sinković dok je Merčep zdušno bubnjao.
  
  Uspješan je bio i nastup klarinetista Domagoja Pavlovića s Trijom 1887. u čijem su sastavu japanski violinist Sho Akamatsu, violončelist Branimir Pustički i pijanistica Petra Gilming, a koji su svirali 14. kolovoza. U djelima Ivana Josipa Skendera, Heinricha Sutermeistera, Borisa Papandopula, Frane Paraća, Josipa Štolcera Slavenskog i Paula Hindemitha, pisanima za različite kombinacije instrumenata, otkrivali su zagrebački pobjednici Hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo 2015 svoje znatne tehničke i glazbeničke sposobnosti.
  
  Posebni je pak doživljaj bilo gostovanje svjetski afirmiranog hrvatskog hornista Radovana Valtkovića, koji se za na koncertu 18. kolovoza udružio s dvojicom vrsno školovanih, tehnički spremnih, glazbenički dojmljivih i umjetnički snažnih osobnosti – violinistom Marinom Marasom i pijanistom Danijelom Detonijem. Međutim, ta su dva koncerta pokazala zanimljivi kontraefekt kada se inzistira na izvedbama djela hrvatskih skladatelja. Naime, Pavlović s Trijom imao je na programu četiri hrvatska djela, sa samo dva inozemna (Capriccio za klarinet solo Heinricha Sutermeistera i Kvartet Paula Hindemitha), a Vlatković je ponudio čak šestoricu Hrvata – Brunu Bjelinskog, Frana Lhotku, Miroslava Miletića, Krstu Odaka, Alfija Kabilja i Rudolfa Matza – te u drugom dijelu večeri iz međunarodnog repertoara samo, iako opsežni, Trio za rog, violinu i klavir u Es-duru, op. 40 Johannesa Brahmsa. Vlatković je dakle ispunio cijeli prvi dio koncerta djelima iz hrvatske baštine, ali publika naše skladatelje nažalost preslabo poznaje, a očito nije ni osobito znatiželjna, pa je izostanak znatnije zastupljenosti velikih skladaeljskih imena na navedenim koncertima uvjetovao i slabiji odaziv posjetitelja. Pa ipak, čuli smo i praizvedbu simpatične, jazzerski s plavim notama intonirane minijature Lijeno poslijepodne za rog i klavir Alfija Kabilja, pa je to, barem za ljubitelje hrvatske glazbene produkcije, bila ugodna zadovoljština.
  
  I na kraju, inozemni gosti, I Solisti di Pavia s violončelistom i dirigentom Enricom Dindom (16. kolovoza) i završni koncert festivala s njemačkim Kvartetom Henschel (21. kolovoza) ne samo da je OGV definitivno potvrdio kao međunarodne ljetne glazbene svečanosti nego je i predstavio vrhunske umjetnike, glazbenike virtuoze čije muziciranje oduševljava, a odabrana djela donose onaj svjetski flair u kojemu slušatelji svih nacija naprosto uživaju. Briozni Koncert za gudače i continuo u g-molu, RV 156 Antonija Vivaldija, ingeniozni Koncert za violončelo i gudače u A-duru, Wq 172 (H. 439) darovitog Carla Philippa Emanuela Bacha, s virtuozom Enricom Dindom u solističkoj ulozi, romantična Romanca za gudače u C-duru, op. 42 Jeana Sibeliusa i emocionalno intonirana Suza iz zbirke Grijesi starosti, tema s varijacijama u a-molu za violončelo i gudače Gioacchina Rossinija, u majstorskom gudačkom poletu i zanosu talijanskih gostiju, bile su poslastice kakve su dugo pamte. Izvedbom Prvog gudačkog kvarteta, op. 3 Josipa Štolcera Slavenskog odužili su se gosti hrvatskom svečaru, ali ipak nisu uspjeli prodrijeti u ritam i karakter drugoga stavka, Igranja, na adekvatan način i taj je Andante deciso-Allegro ostao bez neophodnoga švunga.
  
  Zato se u svim pojedinostima tehničke bravure i interpretacijske vjerodostojnosti na kraju festivala, 21. kolovoza, definitivno kao najuspjeliji sastav potvrdio Kvartet Henschel. Brat i sestra Christoph, prva violina i Monika Henschel, viola, s rumunjskim violinistom Catalinom Desagom i violončelistom Mathiasom Beyerom-Karlshojem ostvaruju svjetsku karijeru i nedvojbeno su jedan od najuspješnijih gudačkih kvarteta danas. Započevši program Drugim gudačkim kvartetom u c-molu, op. 15 Juraja Stahuljaka, glazbom izuzetne dramatske snage i poetske raspjevanosti u prvom i drugom stavku, s razigranom plesnom atmosferom hrvatskoga kola u trećem i akademski, a opet glazbeno nadahnuto konstruiranom fugom u četvrtom stavku, pokazali su gosti poštovanje prema ponuđenoj partituri hrvatskog skladatelja. Izvedba je bila doista bravurozna, iako u folklorno intoniranom kolu nedovoljno ritmički izražajna. Kada je pak riječ o interpretaciji 12. gudačkog kvarteta u F-duru, op. 96, Američkog, Antonína Dvořáka, tom spletu motiva i tema koje je skladatelj ponio iz Amerika i istočio u svojem češko-romantičnom stilu u velebno zvučno zdanje, te napose o nezaboravnim dojmovima koje je pobuđivala izvedba Beethovenovog 9. gudačkog kvarteta u C-duru, op. 59, br. 3, iz serije od tri kvarteta s nazivom Razumovski, s gotovo sablasno zvučećim početkom nagovještaja budućnosti glazbe koja će tek slijediti nakon bonskog genija i u tehničkoj maniri savršene bravure i uigranosti glazbenika, moguće je zaključiti da su 41. Osorske glazbene večeri mogle zadovoljiti i oduševiti i najizbirljivije slušatelje.
  
  Svakako treba pohvaliti činjenicu da je ove godine svaki koncert bio popraćen posebnom programskom knjižicom sa životopisima interpreta i opisima pojedinih djela, za što je zaslužna urednica tih izdanja i autorica napisa muzikologinja Marija Saraga, dok je cijeli festival proticao u ugodnoj atmosferi odličnog prijema gostiju i nadasve točne i disciplinirane provedbe svih logističkih potreba, a za to su se zdušno brinuli Matija Matko Marušić kao predsjednik Udruge OGV, producentica Ana Lučić i tehnički suradnici Vuk Horvatić, Iva i Lovro Marušić (troje unuka Danijela Marušića!) te Helena Telen. Doista, sve za pet! Dakle, do idućeg ljeta i glazbenih uzbuđenja koja priprema novi umjetnički ravnatelj festivala oboist Branko Mihanović, kojemu je Ivana Kocelj predala štafetu i koji će svojim idejama i koncepcijama moći od 2016. do 2018. godine dalje razvijati, oplemenjivati i programirati ugledni nacionalni festival u drevnome Osoru.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 30. rujna 2016.

Piše: