Pretposljednji koncert ovogodišnjega Festivala sv. Marka održan je u nedjelju, 8. svibnja 2016. pred malim brojem slušatelja u crkvi sv. Marka koja je poslužila kao koncertna dvorana. Kao glazbalo s tipkama u ulozi baroknoga bassa continua dominiralo je čembalo u tri skladbe u prvome dijelu programa posvećenom Johannu Sebastianu Bachu i posljednjoj skladbi koncerta Simfoniji u d-molu, Hob. 1/26 s podnaslovom Lamentacija Josepha Haydna. Prije nje izvedena je Koncertantna simfonija za violinu i violu u D-duru Carla Philippa Stamitza u kojoj su gudačkim pridružena dva roga. Pred publikom su opet, kao i druge večeri festivala, sjedili članovi Komornoga studija Zagrebačke filharmonije, uglavnom mlađi članovi orkestra, kako je to bilo predviđeno 1971. godine u vrijeme njegova osnivanja. Umjetničko vodstvo preuzeo je violinist Lorenz Nasturica-Herschcowici, rodom iz Rumunjske, glazbenik bogate umjetničke karijere, najviše vezan uz Münchensku filharmoniju i više različitih komornih ansambala Berlinske filharmonije. Drugi gost – violist Wilfried Strehle, član je Berlinske filharmonije od 1971. i dulje surađuje s Nasturica-Herschcowicijem u berlinskim komornim sastavima.
Lijepi uvod bio je 3. Brandenburški koncert u G-duru, BWV 1048 Johanna Sebastiana Bacha, uz čembalo pisan izvorno za tri violine, tri viole, tri violončela i kontrabas u kome je Wilfried Strehle svirao prvu violu. Malo brža tempa okvirnih stavaka, između kojih samo violina i čembalo naznačuju kratki, jedva minutni polagani stavak, čvršći i odrješitiji potezi gudalima, dinamika bliža jačim vrijednostima i usporenja na neuobičajenim mjestima odraz su pristupa umjetničkoga voditelja Bachovu zapisu. U nastavku je slijedio Koncert za dvije violine, gudače i continuo u d-molu, BWV 1043 Johanna Sebastiana Bacha u kome se Lorenzu Nasturica-Herschcowiciju pridružio violinist Martin Draušnik. Veći gudački sastav primijenio je i u toj skladbi odlučniji način sviranja i dinamičku snagu uz ne prevelike nijanse, a izvevši i tu skladbu prema zamisli umjetničkoga voditelja Nasturica-Herschcowicija nije uvijek uspijevao slijediti u pravilnom ritamskom pulsu odabrana brža tempa.
Tipično djelo za razdoblje predklasike i klasike je Koncertantna simfonija za violinu, violu i orkestar u D-duru Carla Philippa Stamitza. Dva solistička glazbala međusobno se nadmeću ili se nadovezuju na ranije nastupe tema u tri stavka sheme brzi – polagani – brzi iznad jednostavno razrađene pratnje orkestra. Violinist Lorenz Nasturica-Herschcowici i violist Wilfried Strehle uspješno su se nadmetali u svom umijeću sviranja, pri čemu se svjetliji i viši zvučni registar violine spajao s dubljim, mekim, zagasito obojenim registrom viole. Za Haydnovu 26. simfoniju u d-molu za gudače, dva roga, dvije oboe i continuo nije sačuvan izvorni zapis, a u osnovi melodijskih linija prvog i drugog stavka nazire se slobodni slijed srednjevjekovnih gregorijanskih napjeva iz Muke po Marku (kako se još običavalo pjevati u Austriji u vrijeme nastanka simfonije 1768. godine). Treći stavak Menuet s Triom završava u stišavanju dinamike, ostavljajući slušatelja pred pitanjem bez pravog odgovora: je li to doista završetak ili slijedi još nešto? U Haydnovoj simfoniji, čiju izvedbu može voditi koncertni majstor, predstavio se Lorenz Nasturica-Herschcowici kao dirigent jednostavnih, ali možda ne uvijek i sasvim jasnih pokreta kojima je slušateljima približio dinamički razrađeno sviranje, melodijsko-ritamske raznolikosti i harmonijski govor ranoga Haydnova simfonijskog stvaralaštva. Komorni studio Zagrebačke filharmonije priklonio se susretljivo svom umjetničkom ravnatelju u solidnoj razradi dostupnoga notnog zapisa.
Festival sv. Marka zaključio je Oratorijski zbor Crkve sv. Marka, nastupivši u svojoj crkvi uz Hrvatski barokni ansambl pod ravnanjem dirigenta Jurice Petra Petrača u ponedjeljak, 9. svibnja 2016. s dvije poznate barokne crkvene vokalno-instrumentalne skladbe. U inačici poznate starokršćanske himne Te Deum laudamus Marc-Antoinea Charpentiera nastupili su uz zbor i orkestar vokalni solisti Ivana Lazar (sopran), Martina Borse (alt), Josip Čajko (tenor) i Alen Ruško (bas), a basso continuo na čembalu i orguljama svirao je Pavao Mašić, glazbenik s kojim Zbor surađuje iz tjedna u tjedan.
Tekst himne Tebe Boga hvalimo nadahnuo je Charpentiera, skladatelja iz druge polovine 17. stoljeća, da skladbu raspoređenu u deset stavaka započne instrumentalnim Preludijem, svečanim nastupom bubnja i trube uz orkestar. Uz nekoliko kraćih nastupa, truba zaokružuje uzvišeni i patetični ugođaj posljednjega stiha himne U Te se Gospodine uzdah, koji iskazuje duboke vjerske osjećaje. Početni stih Tebe Boga hvalimo donosi solo-tenor, otvarajući niz od devet različitih cjelina u kojima se isprepliću samostalni nastupi solista, zbora ili međusobna nadmetanja u dobro razrađenim i ostvarenim dinamičkim odnosima. Polifoni i homofoni slog izmjenjuju se isto kao i odabrani motivi ili kraće teme, podesni za različitu obradu, pri čemu se tek u nekoliko navrata skladatelj upustio u ukrašavanje melodija koloraturama i drugim ukrasima.
Druga skladba koncerta bila je 110. psalam Dixit Dominus Georga Friedricha Händela, skladatelja čiji je opus jedan od vrhunaca kasnoga baroka. Tekst psalma Reče Gospodin rasporedio je Händel u deset kratkih cjelina, započevši odmah sa zborom i solistima (altom i tenorom). U više odlomaka svečanog ugođaja, u kome sudjeluju zbor i solisti, gudačima su u orkestru pridruženi i puhači. Uz njih, Händel je skladao i sasvim mirne, kontemplativne dijelove kao što je drugi stih Virgam virtutis za alt i continuo u kome je violončelo prividno nadjačalo tiho, profinjeno registrirane orgulje. U više zborskih odlomaka Händel je obilno koristio imitaciju u kraćim fugatima (fugama); solističke dionice obogatio je koloraturama uz druge viortuozne zahtjeve, a skladbu je završio sa solistima i zborom s višekratnim Amen. U ovoj je skladbi nastupila i sopranistica Monika Cerovčec.
Izvedba dviju baroknih crkvenih skladbi otkrila je velike mogućnosti Oratorijskog zbora Crkve sv. Marka glede svladavanja zahtjevnih visina, brzih ritamskih kombinacija i izdržanosti u tempima, dinamičkih raspona, dobre dikcije i suradnje sa solistima i orkestrom. No, pjevanje duljih i zahtjevnih zborskih skladbi odrazilo se u drugome dijelu na povremeno slabije kontroliranoj intonaciji. Vokalni solisti imali su u solo nastupima, ali i u nastupima sa zborom, prilike potvrditi svoje pjevačke kvalitete, osobito u brzim koloraturnim odlomcima, kao i fraziranje u mirnim pjevnim linijama, pa se kvintet (kvartet) pokazao homogenim sastavom podjednakih pjevačkih vještina. Hrvatski barokni ansambl pružio je dobru podlogu svim pjevačima, unatoč kadikad slabije izbrušenoj intonaciji, surađujući dobro s njima i dirigentom Juricom Petrom Petračem koji je obje partiture pročitao primjereno baroknome stilu i sigurno vodio čitavu izvedbu.
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2016.
