Festival sv. Marka utemeljen je godine 1999. s namjerom predstavljanja vrhunskih djela komorne glazbe u isto takvoj izvedbi inozemnih i hrvatskih glazbenika, a osmislio ga je i vodio Neven Valent. Ovogodišnji osamnaesti po redu Festival sv. Marka održao se već peti put bez njegova prerano preminulog utemeljitelja, pa je i ove godine cjelokupni projekt potpisala direktorica Suzana Valent Ashoor, supruga Nevena Valenta. Preuzevši na temelju ranije uhodane suradnje i pomoći nekolicine prijatelja Festivala brigu o njegovu novom izdanju, Suzana Valent Ashoor uspjela je okupiti komorne glazbenike iz Zagreba i dva otprije poznata gosta iz Njemačke. Unatoč stalnim pokroviteljima Festivala sv. Marka i njihovoj financijskoj pomoći iz godine u godinu sve je, čini se, teže osigurati sredstva za njegovo održavanje pa je teško predvidjeti sudbinu okupljanja komornih glazbenika u prostoru stare crkve na zagrebačkom Gornjem Gradu.
Uobičajeno, Festival sv. Marka počeo je na blagdan sveca-zaštitnika crkve svečanom koncelebriranom misom koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački msgr. Mijo Gorski tijekom koje je izvedena Messe Solennelle Jeana Langlaisa. Nastupili su Oratorijski zbor Crkve sv. Marka i titularni orguljaš Crkve sv. Marka Pavao Mašić pod ravnanjem dirigenta zbora Jurice Petra Petrača. Sljedećega dana, 26. travnja 2016. u koncertnoj Dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pijanist Vladimir Krpan izveo je četiri sonate Ludwiga van Beethovena na koncertu In memoriam Neven Valent. Bio je to dio projekta izvedbe svih skladateljevih klavirskih sonata (ukupno trideset i dvije) što je Vladimir Krpan okrunio objavljivanjem na ukupno devet kompaktnih diskova (izdanja HRT i Croatia Records).
Prvi koncert na kome je nastupio veći komorni ansambl održan je u četvrtak, 28. travnja 2016. u Crkvi sv. Marka. Zbor Hrvatske radiotelevizije, Komorni studio Zagrebačke filharmonije, vokalni solisti Ivana Lazar (sopran), Martina Gojčeta Silić (mezzosopran), Ivo Gamulin (tenor), Toni Nežić (bas) i orguljaš Pavao Mašić nastupili su pod ravnanjem maestra Tončija Bilića. U program su uvrštene dvije skladbe: Koncert za orgulje, gudače i timpane u g-molu Francisa Poulenca i Misa u d-molu (Nelson), Hob. XXII. 11 Josepha Haydna. Poulencov koncert iz godine 1938. nije često na programima koncerata u nas, a njegov odabir možda je potaknut novim orguljama tvrtke Eisenbarth iz Passaua, izgrađenima prije pet godina. Tromanualne s ukupno četrdeset i jednim registrom i ručno izrađenim sviralama, orgulje su u zvučnoj koncepciji (prema mišljenju uglednih orguljaša Anđelka Klobučara, Ante Knešaureka i Pavla Mašića) prilagođene (u Hrvatskoj nezastupljenom) francuskom stilu. Poulencov koncert protječe u jednome dahu, ali se razaznaje više cjelina – od polaganog, dinamički snažnog uvoda orgulja preko pokretne teme u gudačima do efektnog završetka. Skladba počiva na jasnoj tonalitetnoj osnovi i povremenim disonantnim iskoracima, a nastupi orgulja i gudača kao da se nastavljaju u sličnim bojama. Od uvoda orgulja do kadence Pavao Mašić je otkrivao raskoš profinjene registracije orgulja, prilagodivši se dinamički gudačima i povremeno zvuku timpana, prateći sigurnu ruku maestra Tončija Bilića koji je trebao povezati nastupe orgulja na koru i orkestra ispred oltara.
Koliko je danas poznato, Haydnova Nelson-misa prvi put je izvedena u Crkvi sv. Marka u Zagrebu na blagdan sv. Cecilije godine 1828. Tada su nastupili članovi Zagrebačkoga filharmonijskog društva (danas Hrvatski glazbeni zavod). Da taj podatak potvrđuje i visoku razinu izvođačkih mogućnosti može se procijeniti na temelju suvremenih izvedbi Haydnove Mise u kojoj su postavljeni veliki zahtjevi zboru, vokalnim solistima (osobito sopranistici), gudačima i solistima na dvije trube te orguljama. Kvartet solista pokazao je izjednačenu razinu pjevačke tehnike i sugestivno tumačenje teksta u skupnim i solističkim nastupima, dok je dobro uvježban Zbor HRT-a potvrdio svoje visoke interpretativne dosege u odnosu na intonaciju (postavljenu često u krajnjim granicama tonskog opsega), dikciju, ritam i slojevitu dinamiku u prozračnim tihim nijansama i neusiljenim glasnim. Za elektronskim orguljama, smještenima uz ostale izvođače, bio je Pavao Mašić. Gudački sastav, naveden na programu kao Komorni studio Zagrebačke filharmonije koji je „osnovan 1971. sa zadaćom da mladim članovima orkestra pruži mogućnost da muziciraju u komornom sastavu“, bio je možda najslabija sastavnica ansambla. Uz tek nekoliko glazbenika Zagrebačke filharmonije, našli su se studenti Muzičke akademije, pa čak i učenici srednjih glazbenih škola s nejednakim iskustvom sviranja u orkestru, što je maestro Tonči Bilić uspio premostiti u izrađenoj, ali ne ostalim interpretima ravnopravnoj izvedbi.
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 10. lipnja 2016.
