Eksplozija pljeska

66. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2015., Glazbeni program: Komorni studio Zagrebačke filharmonije, dir. Zoltán Kocsis, solist: Ivo Pogorelić, klavir, Atrij Kneževa dvora, 23. kolovoza 2015.

• 
  
  Gostovanje pijanista Ive Pogorelića u Dubrovniku uvijek je na rubu senzacije, pa je tako bilo i 23. kolovoza kada je slavni umjetnik nakon četiri godine opet stao pred festivalsku publiku i svirao uz Komorni studio Zagrebačke filharmonije i pod vodstvom poznatog mađarskog dirigenta, pijanista i skladatelja Zoltána Kocsisa. Dva velika umjetnika bila su sjajan poziv i atrij Kneževa dvora bio je prepun, a u publici je bilo i dosta osoba iz javnog i kulturnog života Dubrovnika i Hrvatske, koje su htjele prisustvovati događaju, a neki od njih zasigurno su htjeli biti viđeni na koncertu Ive Pogorelića.
  
  Zoltán Kocsis ovaj je put bio dirigent, a inače ga pamtimo kao pijanista najviše umjetničke kvalitete. Naime, svojim sviranjem Kocsis je već kao osamnaestogodišnjak osvojio svjetske dvorane, bio je pobjednik mnogih značajnih pijanističkih nadmetanja, a u zadnje vrijeme više nastupa kao dirigent, a zapažene su i njegove skladbe. Kocsis ima i bogatu diskografsku produkciju i bio je jedan od utemeljitelja Budimpeštanskog festivalskog orkestra. Mađarsko ministarstvo kulture imenovalo ga je ambasadorom mađarske kulture i na gostovanjima diljem svijeta izvodi i skladbe mađarskih skladatelja.
  
  Uvodna skladba večeri je Divertimento za gudače, Sz 113, BB. 118 mađarskog klasika Béle Bartóka, a prilikom izvedbe na svaki pokret dirigenta Komorni studio Zagrebačke filharmonije spremno je odgovorio, pa je izvedba stvorila ugodnu atmosferu za preostali dio večeri.
  
  Ulazak Ive Pogorelića bio je popraćen povicima, a umjetnik je s puno dostojanstva pristupio klaviru i čekao da orkestru odgovori svojom dionicom u Koncertu za klavir i gudače br. 2 u f-molu, op. 21 Frédérica Chopina. Neprimjereno je govoriti o tehničkoj spremnosti tako velikog umjetnika, jer on može sve što hoće, pa smo to doživjeli u njegovoj interpretaciji kojom je potvrdio svoje osobno i osobito sasvim neuobičajeno viđenje skladbe poljskog genija. Kao što je poznato, Pogorelić svira pianissimo tamo gdje piše piano, a fortisssimo tamo gdje je oznaka forte, njegova sporost u tempu je poslovično prenaglašena. Premda izvedba Ive Pogorelića može izazvati različite rasprave, svaki njegov nastup uvijek se pamti kao poseban glazbeni doživljaj. Pratnja dirigenta Kocsisa i orkestra mogla je biti pažljivija. Uz zadnje akorde nastala je eksplozija pljeska i povika, a publika je uzaludno čekala da Pogorelić još jednom sjedne za klavir. Umjetnik je nakon naklona vrlo brzo izašao iz Kneževa dvora.
  
  Zaključna skladba večeri bila je Serenada u C-duru za gudački orkestar, op. 48 Petra Iljiča Čajkovskog. Zoltán Kocsis se mirnim autoritetom nametnuo orkestru postigavši fino i kultivirano muziciranje s razgranatom tonskom amplitudom, što je pokazalo da je Komorni studio Zagrebačke filharmonije respektabilni ansambl, koji može postići visoke kvalitativne dosege.
  
  © Ileana Grazio, KLASIKA.hr, 1. rujna 2015.

Piše: