Nije zlato sve što sja

Teatro alla Scala, Milano: Ludwig van Beethoven, Fidelio, dir: Daniel Barenboim, red. Deborah Warner (izravni radio prijenos)

• 
  
  Otvaranje sezone Teatra alla Scala u Milanu događaj je ne samo u opernom nego i cijelom kulturnom svijetu pa je logično pretpostaviti da će se za tu priliku okupiti najbolje. Očekivati je bilo da će umjetnički ravnatelj Daniel Barenboim odabrati najbolje svjetske pjevače. Prije dvije godine odbio je postavljanje na scenu Verdijeva Otella, jer je smatrao da nema tenora koji bi mogao dostojno otpjevati naslovnu ulogu. Kako je onda mogao izabrati njemačkog tenora Klausa Floriana Vogta za Florestana?! Kad je Vogt počeo svoju ariju, doduše vrlo teškim tonom G, lagano smo se podsmjehnuli. Zvučao je gotovo kao kastrat, u najmanju ruku kao tenor lirico leggero, vokalni potencijal niti za jednog Tamina u Čarobnoj fruli npr. Florestan je izgladnjeli zatočenik ali to ne znači da mu je i glas onemoćao. To je ipak herojski lik i zahtijeva dramskog tenora. Dramski su tenori rijetki, ali zar jedna Scala ipak nije mogla sebi priskrbiti boljega? Kad je u izravnom radio prijenosu, tehnički besprijekorno odrađenom, u kojemu se glasovi pojačavaju zvučao tako blijedo i nemoćno što li je tek bilo u gledalištu?!
  
  Nije ni Leonora – talijansko-njemačka sopranistica Anja Kampe pravi moćni sjajni dramski sopran i nema za tu ulogu potrebnu bogatu zvučnost, posebno u dugim frazama u visokim položajima i pianima, ali to je lijep, topao i zaobljen glas pa je u takvom solističkom sastavu bila najbolja. Korektni su bili Mojca Erdmann kao Marzellina i Florian Hoffmann kao Jaquino, ali nisu imali mladenačku zvonkost kakva bi taj mladi par trebala karakterizirati i tako ga razlikovati od zrelosti dvoje prije spomenutih protagonista.
  
  Duboki muški glasovi bili su posebna priča. U dobrom izboru glasova trebali bi se razlikovati po boji. Bogat, zaobljen bas Rocca treba kontrastirati oštrom dramskom baritonu Don Pizarra. Iskusni njemački dramski bariton Falk Struckmann znalački je donio svog Pizzara ali je razvidno da je njegov dramsko-glasovni potencijal već pomalo istrošen, dok južnokorejski bas Kwangchul Youn nema ni približno basovsku boju i punoću. Slavni mozartijanac Šveđanin Peter Mattei (Don Fernando) ipak je mozartovski glas, a Beethoven je nešto drugo.
  
  Barenboim je vrstan dirigent i kod njega savršeno funkcionira i dirigentsko vodstvo i minuciozna razrada partiture. On poštuje sve što je u njoj zapisano i postiže sve što želi od vrhunskog orkestra Scale koji zvuči briljantno. Isto je tako izvrstan zbor pod vodstvom Bruna Casonija. Šteta da je pri kraju popustila koncentracija ili nastupio zamor pa su se počeli događati mali raspadi. Barenboim je izabrao kao uvod uvertiru Leonora 2 koja je svojevrsna skica za mnogo poznatiju Leonoru 3, pa je, prirodno, ona izostala između dviju slika drugoga čina. Ne znam koliko je to bila dobra odluka. Pogotovo imajući u vidu da je orkestar bio najbolji sudionik predstave pa je tu mogao doći do još većeg izražaja.
  
  I tako je svečano otvorenje Scale proteklo u odličnom muziciranju orkestra, što je za ovu partituru iznimno važno, i zbora i ne osobito uspjelom odabiru solista. Je li to znak da u svijetu nema više velikih pjevača, ili izbor nije bio dobar? Bilo jedno ili drugo nije ni u velikoj Scali sve veliko. Nije zlato sve što sja.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. prosinca 2014.

Piše: