Privlačan energetski naboj

54. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 7. srpnja – 14. kolovoza 2014.: Eroica, Spira mirabilis, simfonijski orkestar, Klaustar Samostana sv. Frane, 6. kolovoza 2014.

• 
  
  Posljednjih desetak godina u glazbenom se marketingu uvriježilo tražiti mladu, svježu krv koja će dati novi polet iscrpljenom glazbenom tržištu: sve je više umjetnika, a sve manje publike, stoga je potrebno pronaći drukčije glazbene pristupe poznatim partiturama od onih koje će dati Berlinska, Bečka ili koja druga profesionalna filharmonija. Privlačenje publike ostvaruje se kreiranjima orkestara mladih, u kojima je ponekad važnije da su svirači mladi nego da znaju muzicirati, a posljedica toga je široki raspon kvalitete od loših do izvrsnih orkestara. U kategoriji posljednjih tako je na scenu isplivao planetarno poznat venezuelski Orquesta Sinfónica Simón Bolívar sa Gustavom Dudamelom na čelu, uokviren u specifičnu latinoameričku priču o siromašnoj djeci s ulice.
  
  Još jedan izvrstan orkestar mladih je i talijanski orkestar Spira mirabilis, koji opet ima svoje vlastitosti: odsustvo dirigenta, izvođenje samo jednog djela na koncertu te izvođenje na bilo kojem javnom prostoru od trga do shopping centra. Ovo posljednje i inače je postalo izuzetno popularno te se nerijetko na kolodvorima, u avionima ili trgovačkim centrima susreću ansambli ili čitavi orkestri ponajviše mladih glazbenika koji (pa i hodajući) muziciraju sa stavom: idemo na suvremene agore umjesto u koncertne dvorane da donesemo klasičnu glazbu ljudima koji je vjerojatno ne slušaju. Ipak, dok je venezuelski orkestar zanimljiviji po svojoj sociološkoj pozadini, Spira mirabilis je orkestar osebujna zvuka s jasno postavljenim i izgrađenim estetičkim sustavom. Ti glazbenici su studenti glazbe ili zaposlenici uglednih europskih orkestara koji se sastaju nekoliko puta godišnje da bi u tjedan dana rastranširali jednu orkestralnu ili komornu partituru do najsitnijeg detalja i oblikovali izvedbu koja nije plod estetičkih nazora jednog dirigenta, nego svih članova orkestra.
  
  Nešto od ovog posve demokratičnog pristupa doživjeli su i posjetitelji koncerta u klaustru samostana sv. Frane, na kojemu su imali priliku čuti Beethovenovu Eroicu. Glazbene večeri u Sv. Donatu ove su godine na svoj program uvrstile čak dvije Beethovenove simfonije, što predstavlja ogromno obogaćenje glazbenog života grada u kojem se tijekom godine mogu realizirati tek jedno do dva gostovanja nekog simfonijskog orkestra. Bez obzira sviđa li se nekome ovakav koncept Glazbenih večeri ili ne, činjenica je da klasični simfonijski repertoar nedostaje Zadru (o opernom da ne govorimo!), a ako će Glazbene večeri sa svojim proračunom popuniti tu prazninu i stanovnicima grada omogućiti da poslušaju kapitalna djela zapadnoeuropske glazbe, takvu inicijativu svakako treba podržati. No, to je tema za sebe.
  
  Što se tiče Spirae mirabilis, te čudesne spirale, jedinstveno je iskustvo vidjeti svakog svirača simfonijskog orkestra s pogledom koji nije tradicionalno fokusiran na note ispred sebe, nego na neprestanu vizualnu komunikaciju i s koncert majstoricom i sa svim kolegama u orkestru. To je, dakako, uobičajeno za komorne ansamble, no za glazbenika u opsežnom simfonijskom djelu poput Eroice to znači savršeno poznavanje vlastite dionice i partiture u cjelini uz ulaganje maksimalne intelektualne i izvedbene koncentracije. Plod takva pristupa je izuzetno precizno rastavljanje partiture koje na vidjelo izvlači sav Beethovenov motivski rad u najsitnijim česticama, a istodobno definira turbulentnu i energičnu tutti orkestralnu sliku. Odsustvo dirigenta, karakteristika ovog orkestra koja se u medijima neprestano spominje, ovdje ni nije ključna stvar.
  
  To je ustvari više pitanje konvencija našeg vremena i glazbenog marketinga u kojem ime dirigenta postaje presudnije za odlazak na koncert od naslova skladbe, dok isti simfonijski orkestar može pokazivati zamjetna stupnjevanja od lošeg do izvrsnog muziciranja, ovisno o tome koga ima pred sobom za dirigentskim pultom. Spira mirabilis dokaz je da se i u klasičnom i romantičkom simfonijskom repertoaru može zaobići robovanje konvencijama, postići izvrsnost i originalnost te slušateljima pružiti vizionarski pogled na klasičnu glazbu – zahvaljujući visokim standardima koje ne zahtijeva dirigent, nego svaki svirač polazeći od sebe osobno. To je tip izvedbe koji svojim energetskim nabojem može za klasičnu glazbu pridobiti novu, mladu publiku, što je u konačnici i razlog postojanja ovog orkestra.
  
  I tek jedna opaska: premda se klaustar samostana sv. Frane ponosi svojom odličnom akustiku u kojoj se može čuti svaki ton, isti je prostor na trenutke je možda ipak odviše skučen za sveukupni orkestralni zvuk sa timpanima u fortissimu, što na trenutke rezultira brutalnijim zvukom negoli je planirano. No, taj isti prostor omogućio je sviračima Spirae mirabilis da se u dodatku rasprše među stupovima klaustra i ponove treći stavak na onom mjestu na kojemu su se zatekli. Ovakvi neakademski potezi pogađaju ono što publika voli: spontanost, komunikaciju, vještinu, energičnost i snalažljivost. Pritom nije važno je li to marketinški trik ili čin proizašao iz trenutna nadahnuća – cilj je postignut, a ovacije zaslužene.
  
  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 8. kolovoza 2014.

Piše: