Doista Kraljevski

54. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 7. srpnja – 14. kolovoza 2014.: Renesansa na kraljevskom dvoru, Zbor Romeo i Julija Kraljevskog dramskog kazališta Stockholm, zborovođa i umjetničko vodstvo: Benoît Malmberg, Klaustar samostana sv. Frane, 3. kolovoza 2014.

• 
  
  Val skandinavske svježine razlio se po klaustru samostana sv. Frane i razbudio sva osjetila publike koja je nedjeljnu večer odlučila provesti uz čuveni švedski ansambl za ranu glazbu Romeo & Julia Kören. U svijetu rane glazbe ponekad se uspije naići na kreativne i drukčije ansamble poput ovog zbora Kraljevskog dramskog kazališta Stockholm ili osebujne francuske L'Arpeggiate koja žari i pali s voditeljicom Cristinom Pluhar i gostima poput Philippa Jarousskog i Nurie Real. Tako je i švedski Romeo & Julia Kören prije gotovo 25 godina svojom individualnim profilom ušao u povijest pokreta povijesno obaviještenih izvedbi. Ovaj ansambl nastupio je na Glazbenim večerima u Sv. Donatu prije desetak godina, stekao brojne fanove koji su ponovno došli čuti omiljeni ansambl, te pridobio nove poklonike koji su po završetku koncerta doslovno razgrabili kompaktne ploče ansambla.
  
  Njihov program pod nazivom Renesansa na kraljevskom dvoru predstavio je talijansku dvorsku glazbu u širokom rasponu od sofisticiranih madrigala do priprostijih villanesca, u kojoj su dvije trećine koncerta bile posvećene Oraziu Vecchiju, a ostatak Bartolomeu Tromboncinu, Rossinu Mantovanu, Orlandu di Lassu, Francescu Patavinu, Adrianu Willaertu i Giovanniju da Noli. Bila je to prava renesansna kostimirana glazbena drama, pronicljivo postavljena u ambijent samostanskog klaustra, zajedno sa zdencem i dojmljivim kazališnim osvjetljenjem nakratko preobraženog u gotovo autentičnu kulisu renesansna dvora. Akteri tog dvora nisu bili samo odjeveni u odjeću iz razdoblja između 1490. i 1510. godine (danas je to ionako samorazumljivo!), nego su predstavili prototip i idealnog Castiglioneova Dvorjanina, ali i renesansnog umjetnika-podanika koji istovremeno pjeva, svira, deklamira poeziju, pleše i glumi. Upravo ta dramsko-kazališna dimenzija označava najistančajniju odliku Romea i Julije, čija neposredna lakoća prožimanja višekratnih umjetničkih manifestiranja bez premca oduševljava publiku širom svijeta. Da su po razini svog muziciranja doista kraljevski zbor par excellence, pokazuje i njihov izvanredan nastup na vjenčanju švedskog kraljevskog para 2010.
  
  Osam pjevača sa lutnjistom Pierrom Nordahlom i karizmatičnim voditeljem Benoîtom Malmbergom na čelu nije se ustručavalo dati pučki prizvuk izuzetno popularnim i omiljenim skladbama poput Tromboncinove Sú sú leva ili Willaertove Vecchie letrose, kao ni pretvoriti se u galantnu dvorsku skupinu čija je uvjerljivost sezala do te razine da su se gubile granice između realnosti i privida. Pojedine scene djelovale su poput kadrova iz nekog povijesnog filma u kojem bi glumci nakon pjevanja polifonih madrigala nastavljali s deklamiranjem poezije ili šetnjom po vrtu, čemu svoj obol pridonosi i posebna atmosfera klaustra koji je omogućio da posljednja skladba bude izvedena (i to u pravoj kasnorenesansnoj/ranobaroknoj maniri!) na krovu klaustra. Uz smijeh, ispijanje pehara, laki, gotovo vilinski poskok pjevačica-glumica i dvorsko udvaranje – dojam bi bio savršen da na početku koncerta ovu pastoralnu dvorsku idilu nisu presijecali zvuci s okolnih glazbenih događanja na otvorenom. No, glazbenici Romea i Julije preveliki su profesionalci da bi ih to omelo; njihova koncentracija i umijeće zadržavanja intonacije u mnogo agresivnijem zvučnom okruženju doista su na uzornoj razini, tim više što se upravo tada radilo o složenim polifonim Vecchijevim madrigalskim prepletima, izvedenima bilo a cappella, bilo s diskretnom lutnjističkom podlogom.
  
  Zbor Romeo i Julija je ansambl koji daje mnogo više od inkorporiranja teorijskih postulata povijesno obaviještenih izvedbi i daleko nadmašuju prosjek svojih ideoloških kolega. On svojim slušateljima nastoji predati bit renesansne glazbe – njezinu blistavost, energiju, vitalnost i životnost, one njezine dubinske razine koje su progovarale ljudima u stvarnom povijesnom hodu, pri čemu je svejedno radi li se o glazbi viših odnosno nižih društvenih slojeva. Taj se ansambl distancira od imaginarnog glazbenog muzeja koji se ne odnosi samo na ranu glazbu, nego i na kanonske skladbe poput Mozartovih ili Brahmsovih simfonija te koji glazbi prošlih vremena, možda i iz prevelikog poštovanja, pristupa u suviše ozbiljnom, pa i pompoznom stilu. Romeo i Julija prenosi izrazite kreativne potencijale, iznikle i iz intelektualnog razumijevanja, ali i iz pronalaženja duboka osobna užitka u toj glazbi. Na to će publika uvijek reagirati s oduševljenjem te i sama otkriti da rana glazba ne mora biti glazba prošlosti.
  
  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 5. kolovoza 2014.

Piše: